
Fudbal
Zvezdin evropski preokret: Obezbeđeno novo proleće u Evropi
Uspela je Crvena zvezda da na severu Evrope obezbedi novo evropsko proleće, četvrto u poslednjih devet godina. Na početku sezone to je delovalo kao nemoguća misija
fotografije: ap photo / daniel cole
Pobednik najprestižnijeg biciklističkog takmičenja na svetu je Danac Jonas Vingegor. Nikada, međutim, u biciklizmu nije stvar naprosto u onome ko prvi stigne na cilj
U nedelju 23. jula, posle tri sedmice, 21 etape i 3046 kilometara, završena je 110. biciklistička Trka oko Francuske, najprestižnije biciklističko takmičenje na svetu. Pobednik, Danac Jonas Vingegor, stigao je na cilj sedam minuta pre Slovenca Tadeja Pogačara i deset minuta ispred Engleza Adama Jejtsa, što je prednost kakva se poslednjih godina, na najvećim trkama (Điro d’Italija i Vuelta d’Espanja), retko viđala.
Nikada, međutim, u biciklizmu nije stvar naprosto u onome ko prvi stigne na cilj, ili makar u biciklizmu nije kao u drugim sportovima. Prvi se pamti, najčešće i drugi. I to je svugde tako. Pamte se i pobednici etapa jer stići prvi u etapi na Turu velika je, ogromna stvar. Pogledajte samo kako se pobedi, u pretposlednjoj, 20. etapi, radovao Tadej Pogačar, dvostruki pobednik Tura, jedan od najvećih biciklista današnjice, i to se radovao u trenutku kada je već znao da je izgubio trku u generalnom plasmanu: kao da mu je ovo bila prva velika pobeda, a on ih, taj 24-godišnjak, do sada nanizao šezdeset.
BICIKLIZAM I TENIS
Postoji u biciklizmu, naročito u najveće tri trke, nešto epsko: preći više od 3000 kilometara za 21 dan, po ravnicama, gradskim ulicama, brdima i planinskim putevima, po bilo kakvom vremenu (dešavalo se da na planinskim vrhovima bicikliste dočeka sneg) računajući i grad, dok se događaju strašni padovi a biciklisti se, poput Feniksa – ili, kada ih vidite onako pocepane, izubijane, odrane i krvave, možda je preciznije reći da ustaju iz mrtvih poput zombija – odvajaju od sopstvenih senki na asfaltu i nastavljaju trku, sve to daje biciklizmu dimenziju koju ne poseduje nijedan drugi sport. Poređenje verovatno nije fer, ali kada pogledamo uslove na teniskim terenima i ono što doživljavaju i preživljavaju biciklisti, tenis se čini kao video-igrica za osetljive.
Da ostanemo još koji trenutak na ovom nekorektnom poređenju tenisa i biciklizma: kada tenisera zaboli nešto, on, naprosto, zatraži pauzu i lekara, onda ode u svlačionicu ili legne na teren, pa dobije tretman. Kada je neverovatni Amerikanac Sep Kus iz Džambo Visme, čovek kome i Vingegor i Primož Roglič neprocenjivo duguju za svoje veličanstvene pobede, pao na glavu na početku 19. etape i tom prilikom zaradio duboku posekotinu na vilici i obrazu, u narednih je 15 minuta zašiven u lekarskom kombiju, a onda je nastavio da vozi još 160 kilometara, dok mu je krv liptala s lica. Kada se teniseru pripiški ili prikaki, on, kulturno, pita sudiju da li može do ve-cea, sudija se (uvek) složi (normalno, neće valjda teniser da obavi nuždu na terenu, uprkos privlačnoj travi na Vimbldonu), a kada se biciklisti pripiški, on to uradi ne zaustavljajući bicikl, pri čemu mora da pazi da to ne uradi pred radoznalom publikom, inače će biti kažnjen, poput Vingegora, s 500 švajcarskih franaka zbog nedoličnog ponašanja. Ukoliko pak mora da obavi malo veću nuždu, to već ne može s bicikla, ali drugi ga biciklisti, nuždi uprkos, neće čekati. To je, otprilike, kao kad bi teniser skočio do ve-cea, a njegov protivnik nastavio da ubacuje lopticu u njegov deo terena. Da ne govorimo o tome kako se teniseri odmaraju na svakih nekoliko minuta, između gemova, gde na miru gricnu bananu i popiju štogod, dok biciklista, za svojih šest sati vožnje, jede i pije na biciklu (sve ispod oka posmatrajući svoje takmace da ga ne iznenade baš u trenutku dok guta ćevape, na primer), a odmara kad završi trku (kad ide nizbrdo, biciklista se ne odmara, nego se koncentriše još više da pri brzinama od 80, 90 ili 100 kilometara ne ostane bez glave; 2017. godine Australijanac Riči Port je, na Turu, pao pri brzini od 70 kilometara, odbio se o asfalt, pokupio još jednog biciklistu i zaustavio se tako što je udario o liticu; kad je zalečio rane i prelome vratio se biciklizmu i odmah naredne godine ponovo pao).
Nijedan sport, utoliko, nije tako opasan kao biciklizam. Kada je u Formuli 1 Romen Grožan 2020. godine doživeo strašan udes na Velikoj nagradi Bahreina, uspeo je iz buktinje svog bolida – odnosno onoga što je od bolida ostalo – da se izvuče neozleđen. Motociklisti doživljavaju teške povrede, ali i oni su prilično zaštićeni svojim odelima: dok po trideset metara klizi po asfaltu posle pada, motociklisti se odelo ne pocepa. Biciklisti, praktično, nemaju nikakvu zaštitu na sebi, a na gumama od nekoliko santimetara dostižu brzine od preko 100 kilometara na čas. Ko god je vozio bicikl zna šta znači pad pri brzini od 15 kilometara, a vrhunski biciklisti sporije od 40 kilometara voze samo na žestokim usponima. Na ovogodišnjem Turu bilo je etapa s prosečnom brzinom od gotovo 50 kilometara, što je jedva shvatljivo.
VINGEGOR VS. POGAČAR



Uspela je Crvena zvezda da na severu Evrope obezbedi novo evropsko proleće, četvrto u poslednjih devet godina. Na početku sezone to je delovalo kao nemoguća misija

Evropsko prvenstvo u vaterpolu u Beogradu ušlo je u samu završnicu, za titulu najboljeg na starom kontinentu bore se Srbija, Italija, Mađarska i Grčka. Ko će biti novi šampion Evrope?

Savladao je Novak Đoković i drugu prepreku na ovogodišnjem Australijan openu i to vrlo lako, sa 3:0. Još više raduje način na koji je to uradio: fizički jak i brz kao mladić, a ne kao sportista pri kraju karijere u 39. godini života

Crnogorski satelit Luča poslao je prvu fotografiju iz svemira. Mali korak za svetsku zajednicu, ali veliki za Crnu Goru koja je krajem decembra u orbitu poslala svoj prvi satelit

Beogradska filharmonija je prošle nedelje u Mumbaju imala dva koncerta pod upravom Zubina Mehte kojima je, u maestrovom rodnom gradu, otvorila svetsku proslavu njegovog 90. rođendana. Tim povodom, premijerno je prikazan dokumentarni filma Da capo o Mehti i Beogradskoj filharmoniji, autora Borisa Miljkovića. Beogradski orkestar je bio prvi koji je mladom Mehti još 1958. pružio profesionalnu šansu. Ispostavilo se da u arhivi koja bogato dokumentuje sve dosadašnje zajedničke koncerte i gostovanja, nedostaje materijal o početku tog višedecenijskog prijateljstva. To je bio povod Jeleni Milašinović, dugogodišnjoj PR menadžerki Beogradske filharmonije, koja je i producent filma, da se dokumentarnim filmom svetu prikaže višedecenijsko prijateljstvo maestra Mehte i Filharmonije. Naslov filma Da capo, muzički izraz koji znači “od početka”, izabran je da naglasi kontinuitet i veliku emociju između Beogradske filharmonije i Zubina Mehte. Tekst Borisa Miljkovića, autora filma, o danima nastajanja Da capo-a koji je napisao za “Vreme”, potvrda je te priče
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve