
NBA
Kako je Pop postao legenda
Grega Popoviča je od aut-linije košarkaškog terena odvojio tek šlog. Ali, još ga nije odvojio od košarke. Verovatno ni od vina. A pogotovo ne od legende o jednom od najvećih trenera ikada
Da bi ostao na vlasti, Bonaparta III je promenio državno uređenje, uklonio je sve političke neprijatelje, parlament je bio samo fasada režima, poslanike je potkupio velikim platama, skupština se nije pitala ni kod objave rata ili mira, a car je sebe često nazivao vrhovnim komandantom i u miru. Napoleon III bio je srećan, na velikim mitinzima proslavljao je novu pobedu i obnovu velike popularnosti
Prilikom nastajanja moderne Francuske, u periodu od Velike Francuske revolucije (1789–1799) do Pariske komune (1871), ta država je nekoliko puta promenila oblik vladavine: tri puta je rušena monarhija i tri puta proglašavana republika, jednom je obnavljana kraljevina i dva puta su čak predsednici republike proglašavali carstvo.
Kad je srušena kraljevina Luja Filipa u revoluciji 1848, proglašena je takozvana Druga republika, a na izborima za njenog prvog predsednika, 10. decembra iste godine, dobio je kandidat kome su davane ubedljivo najmanje šanse pored poznatih i iskusnih državnika, poput generala Kavenjaka, Lamartina, Ledri-Rolana i Raspaja. Taj novi predsednik Francuske zvao se Luj Bonaparta, upravo pristigao iz ratova za ujedinjenje Italije, poznat i kao “mali sinovac velikog strica”, bez ikakve političke karijere, zbog čega se izboru “ovog šupljoglavca” obradovala i najveća stranka “Partija reda”, smatrajući da će ga ona lako voditi ka ostvarivanju svojih ciljeva. Najveću podršku (3,5 miliona glasova) dalo mu je seljaštvo.
Do sredine 1849. novi predsednik je iz Nacionalne garde, vojnog vrha, Narodne skupštine i celog činovničkog aparata uklonio sve političke neprijatelje ili uopšte nepodobne ljude, a sebi je kroz skupštinske zakone stalno uvećavao ovlašćenja kao predsednika republike. Pritom, nije imao nikakvu ideologiju ni program, sam nije bio intelektualac ni naročito načitan čovek, već je uzimao “od svega po malo”. Na izborima za zakonodavnu (Narodnu) skupštinu 1849. ipak je dobio ubedljivu većinu i s njom počeo komotnije da vlada državom. U jesen je već formirao i svoju stranku “Društvo desetog decembra” (u čast datuma pobede na predsedničkim izborima), kojoj se priključio veliki broj političara iz bivšeg režima, a pristalice je dobijao i među brojnim seljaštvom, radništvom i sitnim građanstvom, pa čak i među jednim delom monarhista koji su sebe smatrali “bonapartistima”, a ne pristalicama bivše kraljevske dinastije (“orleanistima” ili “burbonistima”).
Tokom 1850. i 1851. predsednik republike, koji je dozvoljavao da ga oslovljavaju i kao “princa Napoleona”, proputovao je celu zemlju držeći političke mitinge na kojima je često ponavljao slogan: “Moji prijatelji ne žive u palatama, već u kućercima”. Bile su česte i vojne parade u njegovu čast, a kad se na jednoj od njih zaorilo: “Živeo Napoleon! Živeo car!”, komandant Pariza je uložio oštar protest i iskritikovao vojnike, ali je sutradan smenjen i ražalovan.
Osam dana pre isteka trogodišnjeg mandata, 2. decembra 1851, Narodna skupština je produžila predsedniku republike mandat na čak deset godina, a uvela opšte pravo glasa koje je podrazumevalo i strance na kraćem boravku u Francuskoj. Sam predsednik je započeo sa formiranjem posebnih oružanih odreda koji tobože zavode red, a u stvari terorišu sve svoje političke protivnike. Konačno, 2. decembra 1852. predsednik je izvršio državni udar i proglasio se za cara Napoleona III, a Francuska je ponovo postala carstvo (Drugo Francusko carstvo).
Drugo carstvo (1852–1870) bilo je doba dubokog preobražaja Francuske. S jedne strane, zemlja je prošla kroz ekonomsku revoluciju, koja je poremetila odnose društvenih klasa i snaga, rušila hijerarhiju zasnovanu na poreklu, porodičnoj sredini i sposobnosti da bi ih zamenila novčanim merilom i materijalnim uspehom, sve “dok zemlju nije podelila na dve velike protivničke klase”.
Političke slobode suspendovane su još 1851, republikanska i demokratska opozicija bile su potpuno slomljene, radnička klasa sve siromašnija i razbijena po izmišljenim sindikatima, a krupna buržoazija (preduzetnici i fabrikanti) i vlasnici krupnih zemljišnih poseda, sve većih, zagovarali su vladavinu čvrste ruke. Uslovi za zvanično uvođenje diktature bili su više nego povoljni.
Politički sistem zasnivao se na prepravljenom Ustavu Druge republike (1848), zbog čega je parlament predstavljao samo fasadu režima, skupština nije imala nikakvu kontrolu nad vladom i radom samog cara, nije imala čak ni pravo da donosi i ukida zakone, pa ni da ih predlaže – imala je samo pravo da o zakonskim predlozima koje je podnosila vlada debatuje i stavlja “dobronamerne primedbe”. Nije postavljala ministre, niti su oni pred njom bili odgovorni, nije birala ni (svog) predsednika Skupštine, i njega je postavljao car, a poslanici nisu imali čak ni pravo interpelacije (objašnjenje od vlade). Car je poslanike potkupio velikim platama i njima je bilo isplatljivo da sede i praktično ne rade ništa, a mnogi nisu uredno ni dolazili na sednice. Dobrim poslušnim poslanicima car je obećavao produžavanje mandata preko svih zakonskih okvira, kroz neku novu stranku ili slično. Skupština se nije pitala čak ni kod objave rata ili mira, a car je sebe često nazivao “vrhovnim komandantom” i u miru, kad nije bilo rata.
On je s francuskom vojskom, najvećom (posle ruske) i najmodernijom u Evropi, nastavio ratove za ujedinjenje Italije i pomogao je italijanskom kralju Vitoriju Emanuelu II da dobije presudne bitke kod Mađente i Solferina, 1859. protiv Austrije, pri čemu su oslobođene Lombardija (Milano), Toskana (Firenca), Sicilija (Palermo) i južna Italija (Napulj), ali je pri pohodu na Veneciju stao i iznenada zaključio mir u Vilafranki sa austrijskim carem Franjom Josifom I. Zauzvrat, od Italije je naplatio pomoć tako što joj je oduzeo Nicu i Savoju (zavičaj italijanskog kralja) i pripojio ih Francuskoj. Zbog dobrih odnosa sa papom, težio je očuvanju Papske države s prestonicom u Rimu, pa se italijanska prestonica preselila iz Torina samo do Firence, ali u Rim i srednju Italiju nije mogla, njom je još uvek vladala papska stolica.
Napoleon III se ipak vratio u Pariz kao veliki ratni pobednik, s neograničenom vlašću. Pretio je Kraljevini Pruskoj (Berlin) što se isuviše širi na račun malih nemačkih država i teži ujedinjenju Nemačke, upozoravajući, kao prvi političar u Evropi, na opasnost koja preti evropskoj stabilnosti od velike ujedinjene Nemačke. Pruski kralj Vilhelm I i njegov kancelar Bizmark nisu mislili tako pa su desetak godina izazivali Francusku na rat.
Unutar Francuske nastavljena je vladavina konzervativne klike okupljene oko “protivrečne, neodređene i mediokritetske ličnosti” jednog “Napoleona malog”. Car, njegova ambiciozna i reakcionarna žena, bigotna španska katolkinja Evgenija i njihov razmaženi sin i prestolonaslednik, zajedno sa grupom njihovih najbližih saradnika, mogli su da rade maltene šta su hteli. Careva žena bila je glavni ideolog carev i jedina osoba koju je car stvarno slušao. Oni su, bar tako je izgledalo savremenicima, stvorili sebi “carstvo nebesko na zemlji”. Saradnici carevi bili su njegovi stari saborci iz italijanskih ratova, Valevski, Druen de Liz (pre toga bio konzul u Kneževini Srbiji, 50-ih godina XIX veka), Persinji, Fleri, Kono i Mokar, prepuni ratne retorike i poziva na nove ratove, bila je to ekipa ljudi koja je uzela u ruke sudbinu cele Farncuske. Ipak, dodaje savremenik, “nijedan od ovih ljudi, ministar ili činovnik, ne izlazi iz svoje uloge čoveka koji samo daje savete ili sprovodi naredbe: odluke donosi Napoleon III, od početka do kraja to je vladavina jednog čoveka”, eventualno “njegove žene”.
Štampa je u potpunosti bila ugušena, listovi su zabranjivani a njihovi urednici progonjeni pri najmanjem znaku neposlušnosti i nezavisnosti.
S druge strane, period Drugog carstva obeležen je izvanredno brzim i dinamičnim razvojem privrede Francuske. Velikom brzinom razvijao se saobraćaj, mreža železničkih komunikacija, modernizacija seoskih puteva, a industrija se sve više mehanizovala. Sam Pariz je znatno promenio izgled. Njegov prefekt (gradonačelnik) baron Osman probio je na desetine kilometara novih “velikih bulevara” rušeći čitave kvartove u starom jezgru istorijskog Pariza, dok je narod demonstrirao nezadovoljstvo i očaj zbog takvih poteza. Na mitinzima podrške opštem napretku zemlje svirao se i igrao “kan-kan”, prenesen iz najmračnijih kafana i bordela pravo pred iskupljeni narod.
Porast bogatstva najbogatijih nije značio i povećanje blagostanja svih stanovnika Francuske. Čitave grupe su potpuno siromašile jer je kupovna moć bila sve manja za srednju i nižu klasu. Tada se prvi put začulo da u Francuskoj “bogati postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji”. Na popravljanju kvaliteta života prosečnog građanina nije skoro ništa ni rađeno, osim nekoliko karikaturalnih ubeđivanja da zapravo “žive bolje”.
Intelektualni svet bio je potisnut iz političkog života zemlje. Opozicija je bila desetkovana i naterana u najdublju tišinu. Prilikom svakih izbora carska vlada je sasvim otvoreno uzimala sebi za pravo da pritiskom na birače utiče na njihovo glasanje. Policiji je dato ovlašćenje da svim sredstvima “ukazuje biračima ko su prijatelji, a ko neprijatelji države”. Sve do 1857. u Skupštini su sedeli članovi samo jedne stranke, “Stranke desetog decembra”. Te godine konačno se našlo i pet opozicionih poslanika, nazvanih “grupa petorice”. Tek 1864. donet je, preko careve volje, Zakon o pravu radnika na štrajk. Maja 1869. opozicija je konačno pobedila na izborima, vrlo tesnom većinom, sa 116 na prema 115 poslanika. Car je rešio da pokaže velikodušnost i poverio je mandat za sastav vlade vođi opozicije Emilu Olivijeu. Istovremeno, organizovao je referendum o poverenju caru na kojem je, navodno, 7,5 miliona ljudi iskazalo podršku za “mudre i državničke poteze” caru, a samo 1,5 miliona glasača je bilo i dalje protiv cara i njegovog režima. Napoleon III bio je srećan, na velikim mitinzima proslavljao je novu pobedu i obnovu velike popularnosti, a predsednik vlade Olivije, dojučerašnji opozicionar, izjavio je: “Mi ćemo caru obezbediti srećnu starost!”.
Tada se na diplomatskoj pozornici, u prepisci sa francuskim carem, ponovo pojavio pruski kancelar Bizmark i saopštio Napoleonu III da će Pruska, posle pobede nad Austrijom (1866), sada nesmetano ući i ujediniti četiri južne nemačke države, od kojih je najveća bila Kraljevina Bavarska (Minhen). Sa Austrijom se već obračunao tako što joj je naredio, kao poraženoj strani u bici kod Sadove (1866), da se pretvori u Dvojnu monarhiju Austriju i Ugarsku (1867), odnosno Austro-Ugarsku, sa dve prestonice, Bečom i Budimpeštom. Isti status zadržaće i Bavarska, kao kraljevina, obećavao je, ali u okviru Velikog nemačkog carstva (“Drugog rajha”) s prestonicom u Berlinu. Napoleon III je bio protiv toga i objavio je rat Pruskoj. Pitao je svog vojnog ministra: “Da li smo spremni?”, a ovaj mu je odgovorio: “Ne da smo spremni, već arhispremni!”. Tajno oružje na koje je računala francuska vojska bio je “mitraljez”, koji će navodno razbacati Nemce i naterati ih u bekstvo. Car je u septembru odjahao u tvrđavu Sedan, prema nemačkoj granici, da komanduje vojskom, ali je posle samo nekoliko dana pao u nemačko zarobljeništvo. Nemci se nisu zaustavili do Pariza, gde su, u Versajskom dvorcu, januara 1871, proglasili Drugo nemačko carstvo, a svog kralja Vilhelma I Hoencolerna za nemačkog cara.
U pozadini nemačke okupacije, u Parizu je proglašeno zbacivanje Drugog francuskog carstva (1870), dok je car bio iza nemačkih rešetaka, i proglašenje Treće francuske republike.
Na jugu, u Italiji, vojska kralja Vitoria Emanuela II konačno se ušetala u Rim i proglasila ga za novu prestonicu Italije 1870, a Papska država svedena je samo na brdo Vatikan u Rimu, oko crkve Svetog Petra i papskih rezidencija.
Već u proleće 1871. izbiće nova revolucija u Parizu koja će proglasiti prvu radničku državu na svetu – Parisku komunu, ugašenu u krvi posle samo 72 dana, ali to je već neka nova priča u odnosu na laku propast čoveka koji je sebe nazivao državom.
Grega Popoviča je od aut-linije košarkaškog terena odvojio tek šlog. Ali, još ga nije odvojio od košarke. Verovatno ni od vina. A pogotovo ne od legende o jednom od najvećih trenera ikada
Kad se u kuću Stojana Simića uselio Aleksandar Karađorđević, dvorište te kuće je pretvoreno u dvorsku baštu. O lepim satima koje je provodio u njoj pisao je kralj Petar. Pedesetih godina prošlog veka pretvorena je u Pionirski park, a ovog aprila u “Ćacilend”
Da je Skelane, selo od 800 duša, u rimsko doba bilo sedište gradske uprave, govore čudesni podni mozaici i niz drugih vrednosti. Očekuje se da će tek naredna istraživanja otkriti pravi značaj ovog područja
Koji su dometi veštačke inteligencije u medicini - za sada?
Ličnost pčela utiče na njihovo ponašanje prilikom ubadanja: dok su neke defanzivne i oklevaju, druge su agresivne i brzo ubadaju
Studentski zahtev za raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora
Istorijska šansa Srbije Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve