"Deco, šta radite vi ovde!?", pita žena prilazeći četvorici do glave ošišanih dečaka. "Dobar dan, nastavnice. Evo, malo bijemo pedere", odgovaraju. "Pazite se, deco", savetuje ona
TOLERANCIJA NA SRPSKI NAČIN: Beograd, subota 30. juni 2001.
Elem, povodom Dana ponosa zakazan je skup „seksualno različitih“ uperen protiv „seksualne diskriminacije“ koji je trebalo da se završi „gej paradom“ i tako uvede Beograd među svetske metropole. Razne desničarske, rodoljubive i ine „organizacije“ danima su unapred upozoravale da će silom sprečiti skup. Ko je, poučen ranijim iskustvom da svaki skup obavezno kasni, krenuo na vreme očekujući da će stići dovoljno rano, prevario se. Batine su, ovog puta, pljuštale unapred tako da skupa nije ni bilo. Zastupnici teze da je sam Bog propisao ko s kim sme u krevet i da je to jedini način da srpski rod opstane, njih više stotina, „junački“ su pretukli par desetina seksualno različitih. Batine je „popio“ i Nenad Racković, ovdašnji multimedijalni umetnik, zbog kožnih pantalona koje su naprasno, verovatno usled opterećenosti porno filmovima koje tradicionalisti redovno konzumiraju, proglašene za „pederske“.
„Srbi su na jako čudan način shvatili demokratiju“, izveštavao je lutajući radio-reporter svojoj redakciji, verovatno u direktnom uključenju.
Prisutni policajci su se manje-više ponašali kao sudije koje procenjuju kada i koliko je batina dosta. „Nemoj policiju, ne sa policijom“, vikao je „koordinator“ jedne grupe kada su se policajci najzad umešali. Ipak pada i po njima koji udarac. „Ovo je baš bilo junački, s leđa“, rezignirano, za raspršenim ćelavcima viče jedan pandur, kao da ih podseća na neki eventualni prethodno napravljen kodeks fer pleja koji je neko sada prekršio.
Stampedo niz Francusku i ulicu 29. novembra za onima koji su uspeli da se otrgnu i pobegnu zaustavljen je policijskom pucnjavom u vazduh, kada im je bilo jasno da će biti pregaženi. „Junaci“ su se pobednički vratili i usput izmlatili drznike koji su negodovali zbog primene sile ili, ne daj bože, iskazivali razumevanje sa pretučenima. Na Trgu takođe.
Agresija na različitost je dostigla takve razmere da se jedan biciklista unezvereno osvrtao oko sebe procenjujući kada će i on da dođe na red. „Ne brini“, teši ga Ostareli Roker. „Prvo će dugokose pa tek onda vas, bicikliste.“ Srpska „dika“, omladina četnička, bije vredno i još vrednije agituje. „’Oćeš da nam pederi vaspitavaju decu? ‘Oćeš da propadne Srbija kao što je propala zapadna Evropa, Amerika, ceo svet!?“ dere se balavac dok mu šajkača klempavi uši a kokarda pritiska nos, ubeđujući zblanute vremešne gospođe koje su se tu našle greškom da sa „bogohulnicima može samo ovako“. Protojerej Žarko Gavrilović stručno, pastirski objašnjava da je „homoseksualizam greh, ali da oni ne mrze homoseksualce već samo njihov greh“. Zbog ljubavi prema njima tako ih svojski i tuku, za njihovo dobro, blagom Bogu ugodno. Crkva se zvanično, kao i ranije, nije ni oglasila ovim povodom, a kamoli ogradila. Svojom autističnošću pruža tihu podršku kao u mnogim sličnim situacijama dosad ali i očiglednom nastavom dokazuje kako veronauka doprinosi toleranciji.
Na Trgu su se, inače, videle crno-crvene i crveno-bele klupske oznake, crna zastava „Za Kralja i otadžbinu – sloboda ili smrt“, privrženici Otačestva i kraljevine, orlovi svi sa šajkačama i kokardama, neki „obrazi“, bar jedan momak preteća izgleda sa istetoviranom ružom na vratu, „skinsi“ i gomila balavaca kojima su napred navedeni životni idol. Okupio ih je zajednički cilj, zadovoljstvo skoro: da mlate slabije, linčuju neistomišljenike. Nekima je božje seksualno ustrojstvo i otadžbina na srcu bila ideja vodilja za „uzimanje stvari u svoje ruke“, dok je drugima to bilo samo puko opravdanje za batinaški pir.
Uz „pobedničku“ pesmu „ubi, ubi, ubi pedera“ koja se doskora završavala sa „Slobodane“ a potom „Koštunice, e, e“, masa željna još akcije „svratila“ je do prostorija Socijaldemokratske unije kol’ko da polupa stakla i uputila se ka SKC-u da na isti način spreči zakazanu tribinu na temu seksualnih sloboda ili već tako nešto.
Sukob sa policijom je tu već bio ozbiljan, potezalo se i dugo oružje, nišanilo „u meso“ ali, srećom, pucalo „u vazduh“. Huligani, koji su se ponašali baš onako kako je studente u protestu opisivala „stara“ RTS, nisu pokazivali strah pred oružjem uvereni da neće biti ozbiljno upotrebljeno. Čak su u jednom trenutku policiji, videvši da je potučena, dozvolili da se povuče „samo“ pod kamenicama. Sveže pristiglo pojačanje je obrnulo „ratnu sreću“ i izgrednici su razbijeni.
Zbog pucnjave su na ulicu izašli žitelji Resavske ulice, tradicionalno opoziciono i građanski orijentisani, da provere „ko to tamo puca“ i ima li kakve veze sa Izručenjem. Posle objašnjenja počinju komentari.
„Ma, mi bi trebalo da ih bijemo“, kaže dobrodržeća komšinica, nekad jedna od boljih „riba“ u kraju. „Pored toliko slobodnih žena oni sa muškarcima! Nas žene treba ‘ono’, bre, ne muškarci muškarce“, ali se i ograđuje: „Pre bih život provela sa homoseksualcem nego jedan dan sa ovim ‘smrdokuranima’ koji ih tuku. Higijena pre svega.“
„Ja sam protiv toga“, ubacuje bakica sa trećeg sprata preko puta. „Protiv koga?“ „Ma, protiv jednih i drugih. Kako mogu samo?“ pita se.
Epilog „fešte“ je tridesetak uhapšenih, od čega jedan broj maloletnika, zbog „ometanja službenog lica u vršenju službene radnje“, četrnaestoro povređenih i mnogo, mnogo bubotaka. Odgovornost organizatora izgreda, iako su se na plakatima potpisali, za televiziju „slikali“ i izjave davali još uvek se ne pominje. Neko uticajan očigledno ih štiti. Treba zapamtiti da je policija bila naoružana „dugim cevima“ umesto, recimo, ranije tako rado upotrebljavanim suzavcem kao i to da ih je bilo premalo za kontrolu situacije.
„Lezbejke nam lupaju šamare, navijači nas nazivaju pederima“, vajka se predsednik pandurskog sindikata. I njima su, izgleda, ljudska prava ugrožena.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U vreme kralja Aleksandra, zadatak štampe bio je da na sve načine veliča rad vlade i ministara, čak i kada je bilo očigledno da se istina prikriva. O zloupotrebama policije i žandarmerije se nije smelo pisati čak ni onda kada su bile evidentne, a cenzori su u svemu videli opasnost, pa i u bajkama
Od tri festivala specijalizovana za animaciju u Srbiji, ove godine je opstao samo jedan – Animator fest u Jagodini. Ovo njegovo izdanje je dobar recept kako opstati u nemogućim uslovima
Novak Đoković je i sedmi put osvojio turnir u Pekingu, uz učinak od 34:0, što je rekord po broju uzastopnih pobeda na jednom turniru u konkurenciji tenisera
O delima koja kroz prizmu naučne fantastike tumače stanje na ovim prostorima od SFRJ do Srđana Dragojevića i Predraga Ličine, a preko Radivoja Lole Đukića
Dvadeseti Festival evropske poezije je pokazao da pesnici odavno nisu ono što su nekad bili. Sad pišu o strahu od fašizna, ekološkom uništenju, nepravdi, ljudima koji ubijaju životinje, o VI...
Razgovarao je sa kamenom za kupus i fotografijom Ilije Srdanovića. Požar u Niškoj tvrđavi proglasio je za delo veštačke inteligencije. Pohvalio se da mu ne bi bilo prvi put da nekom otima pištolj iz ruku
Režim neće da otvori biračka mesta u inostranstvu i tera ljude da glasaju – noću! Odsecanjem velikog broja birača, izbori su već sada i zvanično neregularni
Predstavnici bivšeg predsednika Srbije u dosadašnje dve TV debate na N1 su se dokazivali u tome ko će biti dostojan proslavljenog naprednjačkog bukača Vladimira Orlića. Nisu došli da razgovaraju, nego na verbalnu šutku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.