Na festivalu Horor filma obeleženo je 40 godina od premijere filma „Davitelj protiv davitelja“. Branislav Zeremski, čija je glumačka karijera tada počinjala, podelio je nekoliko uspomena na to vreme
Tokom Festivala horor filma „Odraz strave“ (19. i 20. decembar Dvorana Kulturnog centra Beograda) obeleženo je 40 godina od premijere filma „Davitelj protiv davitelja“, projekcijom njegove digitalizovane verzije.
Ako neko ne zna, „Davitelj protiv davitelja“ je kultni film jugoslovenske i srpske kinematografije, a snimljen je po scenariju Nebojše Pajkića u režiji Slobodana Šijana. Davitelj je Pera Mitić iz Beograda, ubica šest devojaka i žena koje ne vole karanfile koje on prodaje po beogradskim kafanama. Njegova čuvena rečenica je „Ko ne voli karanfile, ne zaslužuje da živi“. Glumi ga Taško Načić.
Kako savladati davitelja
Pre 40 godina film je bio prilično šokantan i mnogima se nije svideo, ali je kasnije stekao kultni status i dobi mesto među 100 srpskih igranih filmova proglašenih za kulturno dobro od velikog značaja, po izboru Jugoslovenske kinoteke.
Nazvan je komedijom strave i užasa.
Branislav Zeremski je u „Davitelju protiv davitelja“ glumio inspektora Rodoljuba Jovanovića koji se kostimira u ženu ne bi li na sebe privukao davitelja i uhvatio ga.
Za portal „Vremena“ Branislav Zeremski kaže da mu je „ta 1984. godina bila najuspešnija u karijeri. Snimio sam taj film, pa sam diplomirao, pa dva meseca proveo na Dubrovačkim letnjim igrama, i pri kraju godine sam se zaposlio u Ateljeu 212. ’Davitelj’ je moj drugi film, i bila mi je čast da igram u filmu koji režira čuveni Slobodana Šijana, i to sa sijaset velikih glumaca, sa Nikolom Simićem, Rahelom Ferari, Sonjom Savić, Sekom Sablić, Žikom Milenkovićem,a pogotovo sa Taškom Načićem. Bila mi je čast da me on davi“.
Grejpfrut
Zeremski se najviše seća noćnih snimanja.
„Sećam se da sam se smrzavao, pogotovo dok smo snimali u Skadarliji, gde je moj lik trebalo da se pretvori u žensku osobu, a ja sam bio u tankim ženskim čarapama. Garderoberka mi je dala grudnjak napunjen vatom. Pitao sam Šijana da li bih mogao da napravim nešto da te grudi budu što uverljivije, da se tresu dok igram, i on mi je rekao da uradim šta hoću. Nabavio sam dva ogromna grejpfruta i stavio u grudnjak, i kad sam malo žustrije zaigrao, oni su ispali pa sam ja morao brzo da ih pokupim – to se vidi na filmu“.
Naročito se seća one čuvene scene u kojoj davitelj iskoči iz mraka i počne da ga davi.“ Taško je to toliko uverljivo izveo, da ja uopšte nisam morao da glumim žrtvu. Toliko me stegao da sam se jedva okrenuo, a trebalo je da se okrenem ka njegovom licu i da mi on zbaci periku.“
„Sećam se prve scene prvog kadra, kada se vrši smotra u policiji i kada sam ja odlučio da se obučem u ženu. Bilo je proba sa kamerom. Prišao mi je Šijan i rekao ’vidi, moraš to malo jače, pogledaj kako Nikola Simić glumi’. Video sam restauriran film, i stvarno izgleda kao da je snimljen pre par dana. Mislim da je to bila maestralma komedija. Današnji filmovi nisu baš mnogo duhoviti, fale nam klasične komedije.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U projektu “Arheologija sećanja” fotografišem kuće u jednom kraju Beograda, potom ih monohromatski obrađujem, zatim štampam na glinenim pločicama i kasnije preko toga intervenišem crtežom. Proces izgradnje jednog sveta traje dugo, a mi smo skloni da ga u trenutku srušimo i zamenimo. Ja mislim da ima nešto u tome, u tim kućama... Opstati stotine godina, kao tajna. U tom urbanističkom vrtlogu susreću se razni paradoksi gradnje, kao i nemar u ophođenju prema prirodi koja je ranije tu bila dominantna
Za razliku od svoje supruge, nije potpisao glasovitu Havel-Patočkinu “Povelju 77”, zamjerajući joj da nije dovoljno oštra prema komunističkom režimu, što ga je izoliralo od disidentskih kružoka. Istovremeno se i on sve više udaljavao od kolega po peru, smatrajući kako nema smisla gubiti vrijeme na “jalove” političke akcije, već svoje nezadovoljstvo treba jasno kritički artikulirati u knjigama i drugim publicističkim tekstovima, jer im je doseg i veći i širi
Pisac i kustos svetskog glasa Nikola Burio (1965, Francuska) gostovao je u Beogradu povodom saradnje na katalogu srpskog paviljona na nedavno završenom Venecijanskom bijenalu arhitekture. Srpski paviljon u Veneciji je, pod nazivom Rasplitanje: Novi prostori, predstavio kolosalnu višeslojnu ispletenu površinu koja gotovo levitira u prostoru paviljona i koja se tokom trajanja Bijenala, parajući se, vraća u klupka pređe, kao odraz promišljanja odnosa rada ruke i postupka strukturisanja forme. Polazna tačka grupe autora – D. Ereš, J. Mitrović, I. Pantić, S. Krstć, I. Najdanović, P. Laušević – bila je Beogradska šaka (1963, B. Čolak-Antić), prva robotska bionička šaka na svetu koja je projektovana sa protetičkom namenom
Donald Tramp konačno je do pucanja zavrnuo ruku Aleksandru Vučiću, pa naprednjački režim pred rusofilskim biračkim telom pravi sebi alibi da izbaci Ruse iz NIS-a – ako ne može milom, onda silom
Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!