
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pod NATO bombama četvrta je antologija priča naših savremenih prozaista, koju je priredio Vasa Pavković. Tema im je rat devedesetih, a prethodile su im erotske, kriminalističke i horor priče. Ovo je priča njihovog priređivača o njima
Činilo mi se 90-ih godina prošlog veka da ima smisla suprotstavljati se bezdušnom i lažljivom Miloševićevom režimu kreativnošću, druženjem, saradnjom… Naravno, nisam bio usamljen u takvom osećanju surove stvarnosti i njenih alternativa. Okupljali smo se oko redakcije „Reči“ i u samoj redakciji, razmenjujući priče o vlastitoj neverici da je sve to što se događa oko nas uopšte realno, a s druge strane, osećali smo da se protiv organizovanosti zla možemo boriti i novom, slobodnom, nesputanom, drugačijom književnošću.
Kada listate brojeve „Reči“ od pre 25 godina, osetićete taj duh kreativnog otpora: pisaca, prevodilaca, urednika, čitalaca. U tom osećanju stvarnosti predložio sam jednom od urednika „Reči“, Dejanu Iliću, da pozovemo najbolje pisce različitih generacija na pisanje žanrovskih priča. Sredinom januara 1996. uputili smo prvi poziv na 30-ak adresa srpskih prozaista. Telefonirali smo, razgovarali potom s njima i ubrzo se prijatno iznenadili odzivom. U 20. broju „Reči“ izašao je blok erotskih priča, pisanih po narudžbini. Vrlo brzo smo priče iz „Reči“ i još neke koje su stigle docnije objedinili u knjizi Čarobna šuma koju je objavio B92. Knjiga je doživela lep prijem kod publike i kritike, začas se prodala, a dvadeset godina docnije obnovljena je u Novom Sadu kod Solarisa.
Teško je reći ko je napisao bolju erotsku priču – da li Danilo Nikolić i Pavle Ugrinov ili pak Judita Šalgo i Milica Mićić Dimovska. Radovale su, Dejana Ilića i mene, i priča koju su zajednički napisali Čarls Simić i Vlada Pištalo, ali i izvanredne priče Gorana Petrovića, Aćina, Albaharija, Ljubice Arsić, Mire Pavlović, Jelene Lengold i Miodraga Vukovića… A tek priče Valjarevića, T. H. Raiča i Ćirića! (Drugo izdanje knjige obogaćeno je sa trima novim pričama Nenada Jovanovića, Slavoljuba Markovića i Ivana Antića.)
Godinu dana docnije, osokoljeni uspehom prvenca, ponovo smo iz redakcije najboljeg književnog časopisa tog doba slali srpskim piscima pozive za saradnju, ali u okviru žanra kriminalističke priče. I ponovo se odazvalo više od dvadeset savremenih pripovedača. Sarađivali su mnogi autori pomenuti povodom Čarobne šume, ali su se pridružili i Basara i Tasić i Mileta Prodanović i Saša Radonjić. Još da dodam da su po drugi put u okviru ovakvog kolektivnog projekta pisali Sava Damjanov i Slobodan Ilić. Pošto B92 nije bio u mogućnosti da nas podrži drugim oknjižavanjem, zbirku Na tragu štampali smo u Pančevu, kod malog izdavača Prota Vasa. I ovo izdanje obnovljeno je u Solarisu, 16 godina kasnije.
Ali nisu svi projekti ovog tipa naišli na milost oknjiženja. Naime, novi poziv iz 1998. bio je posvećen tzv. horor priči. Javilo se samo 14 pisaca. U aprilu 1998. horor priče su štampane u „Reči“. Ubrzo posle premijere dobili smo još nekoliko odličnih priča, pa smo počeli da tragamo za izdavačem horor antologije. Jedan alternativni beogradski izdavač je prihvatio izazov, ali nam je posle dve godine i završetka rata sa NATO-om, javio da ne može da objavi knjigu koja je imala naslov Strah i trepet. Što je najgore, rukopis je izgubljen…
Posle obnove prva dva projekta, pričao sam sa urednicima Solarisa o mogućnosti da štampaju i treću žanrovsku antologiju. Rešio sam da projekat proširim i novim horor pričama nastalim 20 godina kasnije. Tako se 2017, za Sajam knjiga u Beogradu, premijerno pojavio Strah i trepet koji je, sem priča iz dve decenije stare „Reči“, sadržao 11 novih priča. Starim saradnicima s kraja prošlog veka, Skrobonji i Bobanu Kneževiću, kao predstavnicima žanra, te Veselinu Markoviću i Žarku Radakoviću pridružili su priče Ilija Bakić, Ivan Nešić, Mira Popović i Sonja Atanasijević. Takođe i Uglješa Šajtinac, Darko Tuševljaković i Đorđe Bajić…
Tako je u tri projekta iscrpljeno staro zlato sa stranica „Reči“ i činilo se da će tu biti kraj. Da ne bude tako potrudili su se urednici Solarisa koji su mi predložili da nastavim saradnju sa našim najboljim pripovedačima, jer i ovo vreme nije ništa bolje, ako nije i mnogo gore od 90-ih. Četvrti projekat bi žanrovski mogao da se okarakteriše kao kolekcija ratnih priča iz 1999.
Pišući mejlove piscima i telefonirajući im, s pozivom da se sete rata sa NATO-om i pokušaju da napišu ratne priče, stalno sam se susretao sa rečima da oni već godinama čuvaju svoje priče iz rata i da se raduju mogućnosti da ih plasiraju u zajedničkoj knjizi. Formirajući knjigu od ratnih priča naših autora raznih generacija, shvatio sam da je ovo možda jedinstvena, ako ne i poslednja prilika da za naredne naraštaje sačuvamo pripovedanje o ratu lišeno ideoloških stigmi i propagandnih okova a posvećeno direktnom, intimnom iskustvu pisaca koji su preživeli apsurdni rat sa NATO-om, prvi globalniji rat na tlu stare Evrope posle Drugog svetskog rata.
Ponovo su za knjigu koja će izaći za Sajam priče poslali Mihajlo Pantić, Ljubica Arsić, Goran Petrović, ali su se prvi put javili Milorad Grujić i Miodrag Kajtez. Prvi put na ovakvom jednom projektu oglasio se pesnik i kritičar Aca B. Laković i prozaistkinje Sonja Ćirić, Laura Barna i Slađana Ilić, a drugi put Tamara Jecić, Sonja Atanasijević, Saša Radonjić, Ilija Bakić i Goran Skrobonja… i još nekolicina odličnih pisaca priča. Ukratko, knjiga sa naslovom Pod NATO bombama sačinjena je od dvadesetak raznovrsnih storija koje rat Srbije sa celim svetom posmatraju iz ličnog horizonta doživljenih i pretrpljenih dana uokvirenih zvucima šizele i smirele. Intimistički ton većine priča emotivni je ali i racionalni odgovor na sve ono što se zbilo nad nebom našim gradova i u našim dušama a nije trebalo i, štaviše, nije smelo da se dogodi.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve