img
Beograd, 15°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige - 31 pesma, Nik Hornbi

Ubedljiv maksi-singl

21. jul 2004, 22:12 Teofil Pančić
Copied

Preveo Đorđe Tomić, Plato, Beograd 2004

Ne želim više umetnost koja me prepada.

Prva knjiga Nika Hornbija („Stadionska groznica“) bila je nonfiction posvećen fudbalu, tj. piščevoj opsesivnoj vezanosati za FC Arsenal (pozdravljamo!); druga je bila fiction o muzici; posle još dva romana, evo i nonfictiona o muzici. Da li to znači da će sledeća biti fiction o fudbalu?! Oh, mercy… Šalu na stranu, granice fikcionalnog i nefikcionalnog kod Hornbija ionako nisu preterano krute: u njegovim se romanima – naročito u High Fidelity – lako odgonetaju autobiografski elementi, a (pop)muzika – pop kultura uopšte – i fudbal sveprisutni su ne samo zato što piscu toliko znače nego i, zaboga, što se radnja njegovih proza ne dešava u srednjovekovnoj Kambodži nego u savremenoj urbanoj Britaniji, tako da je tu nekakav virtuelni, tj. papirnati soundtrack takoreći neizbežan.

Ovaj put, valjda kao nekakav „maksi singl“ između dva romana, Nik Hornbi se odlučuje da objavi neku vrstu zbirke autobiografsko-autopoetičkih eseja o pop-muzici, u kojoj će trideset i jedna odabrana pesma (zašto baš 31? Objašnjenje izostaje, no nije ni neophodno) poslužiti pretežno kao šlagvort za Hornbijev nelinearni tekstualni surfing po omiljenim mestima svoje rock-pesmarice, ali i za bezbrojne reminiscencije na divne, teške, uvrnute ili čak naprosto Neobično Obične životne situacije koje su sa narečenom pesmom direktno ili indirekno povezane. I čini se da je kolekciju „31 pesma“ (preveo Đorđe Tomić; Plato, Beograd 2004) najproduktivnije čitati upravo u tom ključu, a ne kao Ličnu Listu Najboljih Pesama, kojoj onda treba „suprotstavljati“ neku svoju listu, ili se iščuđavati nad relativnom egzotičnošću Hornbijevog izbora (kao što čine neki ostrvski kritičari). A da je piščev izbor blago uvrnut, neko će reći i pomalo egzibicionistički, u to nema sumnje: čak je i John Peel – da, onaj John Peel, megalegenda! – pišući u Observeru o ovoj knjizi, „priznao“ da nikada nije čuo čak 11 pesama iz Hornbijevog izbora! A ako tako stoje stvari s jednim Džonom Pilom, pa, dođavola, teško da ćete i vi moći, čitajući ovu knjigu, da stvorite baš kompletan saundtrek u glavi… Nicholas Lezard u „Gardijanu“ upravo to zamera piscu, baš kao i njegovu (navodnu) isključivost u forsiranju svojih favorita, poput Brusa Springstina ili Van Morisona. To ipak teško da stoji: Hornbi jeste rad da vrlo burno izrazi lojalnost svojim privatnim ikonama, ali ga smisao za humor ipak nikako ne izdaje, kao i neprestano „miniranje“ vlastite pozicije, odnosno autoironijska dekonstrukcija nekadašnjih „čvrstih uverenja“ o tome šta je „kul“ a šta „fuj“ u muzici… Treba samo pažljivije pročitati tekst o Džeksonu Braunu – nešto gotovo kao izvinjenje ovom kalifornijskom kantautoru zato što ga je Hornbi kao napaljeni pankerski klinac prezirao! – ili vešto, duhovito, ali i po mnogo čemu implicite autopoetičko (Hornbi, uostalom, na više mesta, kao uzgred, polemiše sa onima koji osporavaju njegovu književnost iz razloga koje ne drži relevantnim) kontrastiranje čarobno-melodičnih Teenage Funclub s dozlaboga morbidnim i mračnim Suicide, tj. njihovom pesmom Frankie Teardrop. Otuda gornja Hornbijeva izjava o izbegavanju (iliti odustajanju od) „umetnosti koja ga prepada“.

Da, hoće to s godinama i zrelošću; dok si (vrlo) mlad, klinački/klinički nadobudan i sav nekako turoban i egzistencijalistički nastrojen/rastrojen, zapitan nad Konačnim Istinama, svaka ti je Zabava – ili ne daj bože: Vedrina! – po definiciji krajnje sumnjiva, „veštačka“, prava prokleta „zavera establišmenta“… I to se odnosi na film ili književnost koliko i na muziku. Pa, mislim, gde da priznaš – bar sebi, za početak – da radije slušaš, štajaznam, narkohedonističko-buržujsko-dekadentne šminkere „Roxy Music“ nego „Metal Machine Music“, potpuno aslušljivu hrpu industrijskih zvukova, koje je kobajagi „komponovao“ Lu Rid, u nastupu apsurdnog ludila!? Mislim, sav onaj saksofon, klavijature, piće, žene – gde je tu Dubina? Tja, u redu, jeste da se Ono – sa sve Yoko Ono! – ne može slušati, ali mora bre malo i da se Pati za Umetnost… Poigravajući se, elem, oduševljenom tvrdnjom jednog kritičara kako mu „posle svih ovih godina Suicide i dalje zvuči kao pucanj u glavu“, Hornbi zapisuje i ovo: „Pre dvadesetak godina, to bi bilo dovoljno da odmah potrčim u prodavnicu i kupim ploču. (‘Pucanj u glavu! Uaau! Čak i The Clash zvuče samo kao šut u stomak!’) U međuvremenu sam zaključio da pucanj u glavu nije ono što želim, i gledam da zaobiđem umetnost koja treba da proizvede takvu vrstu doživljaja. Opsednutost opasnošću je fenomen modernog doba. Imam utisak da je to posledica dugog perioda mira, prosperiteta i obrazovanja. Pitam se da li bi isti kritičar nekome ko se upravo vratio iz bitke na Somi opisivao neku muziku kao ‘pucanj u glavu'“?

Hornbi je, na svoj soft način – bez buke i besa – zapravo vrlo zaguljen tip kada (pro)govori o onome što istinski voli, poznaje i do čega mu je stalo. Zato se treba okanuti merkanja njegove liste pesama, jer ona je tu pomalo i kao duda-varalica; ono što je važno jeste njegov dar da kroz esejiziranje o ovim pesmama, njihovim izvođačima i okolnostima u kojima su te pesme jednom zauvek ulazile u njegov život, ispiše bezbroj mikroogleda o, recimo, dobnoj uslovljenosti (ne)relaksiranog stava prema umetnosti, o opsednutosti klinaca njegove generacije Amerikom – neretko prikrivanom agresivnim pljuvanjem po njoj… – o ljubavi, seksu, sredovečnosti, deci, bolesti, smrti (ili bolesti na smrt, što bi rekao jedan Danac koji iz objektivnih razloga nije čuo ni za Rolingstounse!), o polifonoj suštini današnje „engleskosti“ – a ko je bolji medijum za to od neodoljivog kepeca Ijena Djurija! – i mnogim drugim Velikim Temama, „obrađenim“ nekako baš onako kako se to radi u pravim trominutim pop-pesmama: kao usput, kao ovlaš, kao nije–mi–ništa. Zato je „31 pesma“ iznad svega omaž samoj formi pop-pesme (kao, reklo bi se, zen–koanu današnjeg Zapada!), ispisan od čoveka koji spokojno tvrdi – a vi mu verujte ako hoćete – da piše knjige samo zato što ne ume da svira i peva.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure