img
Beograd, 11°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Film

U raljama žanra

07. novembar 2007, 18:19 Ivan Jević
Copied

Četvrti čovek
Scenario i režija: Dejan Zečević
Uloge: Nikola Kojo, Bogdan Diklić, Marija Karan, Dragan Nikolić, Boris Milivojević, Rale Milenković, Miloš Timotijević

Jedan od ambicioznijih filmova domaće kinematografije, Četvrti čovek, reditelja i scenariste Dejana Zečevića, premijerno je prikazan na otvaranju nedavno okončane distributerske revije Sinemanija a zatim odmah nastavio svoj bioskopski život. Već u samoj najavi producenata koji su ovo ostvarenje, pomalo komično, prorekli za „prvi srpski blokbaster“, oseća se neka vrsta silovanja koja obašnjava mnogo toga što je loše sa domaćim filmom. Naime, nešto je blokbaster tek na osnovu uspeha na blagajnama, a ne kvaliteta filma, a posebno ne rezultat lepih namera filmskih stvaralaca. Pokušaj da se ispriča jasna, zanatski doterana i gledljiva priča koja štošta duguje američkom žanrovskom filmu, po sebi je sasvim u redu. Ali, kada ovaj projekat omane baš u onome što je trebalo da mu bude glavni adut, onda taj neuspeh postaje ne samo mučan već i amblemantičan za način mišljenja čitave generacije filmskih radnika. Od neoriginalnog uspeha do originalnog neuspeha mali je korak.

Narativni okvir Četvrtog čoveka luta unutar trougla ideološki raznovrsnih klasika američke kinematografije: Bornov identitet (i to onaj stari, sa Ričardom Čemberlenom), Memento i Rambo. Glavni junak se budi iz kome sa potpunom amnezijom, saznaje da je vojnik („vojno lice“, kako se to kod nas kaže) i da je imao porodicu koja je ubijena kada je on ranjen. Nikola Kojo, u ulozi srpskog Borna, treba da rekonstruiše svoj identitet od nule. Međutim, ovaj aspekt filma koji je trebalo gledaoca da uvuče u priču i da bude noseći element radnje tako je neoprostivo traljav na elementarnom, školskom nivou, da brzo dosadi i gledaoca otera u apatiju. Čitava stvar se svodi na kolekciju klišea iz repertoara špijunskog trilera koji su nanizani bez svesti o razvoju priče pa čak i osnovne logike. Recimo, glavni lik primeti telefonski broj zapisan na novinama, naravno odmah okrene taj broj i ispostavlja se da je to je izvesni klub (a.k.a. kafana), odlazi tamo i otkriva da je često boravio u tom ambijentu, pošto svi znaju ko je, i kelner zna njegovo omiljeno piće. Ali, ko bi zapisao telefon kafane u koju odlazi dovoljno dugo da ga svi poznaju, na dnevnim novinama, zar ne bi trebalo da ga, recimo, već ima u telefonskom imeniku ili zna napamet. To je sitnica koja se može lako ukloniti malim izmenama u scenariju, ali činjenica da nije, govori o pažnji koja je uložena u pisanje istog. Ta vrsta rekonstrukcije nečijeg života u dramskom obliku presudno zavisi od preciznosti detalja te njhovog povezivanja u logičan tok. U ovom slučaju, tok radnje kojim publika otkriva ključne događaje iz prošlosti glavnog junaka dešava se nasumično, u nepovezanim nizovima i bez relevantnih opravdanja u psihologiji likova. Kada na scenu stupi melodrama, stvari su već na nezaustavljivom putu ka katastrofi. Od želje da se ispriča jednostvna priča koja ima početak, sredinu i kraj, nije ostalo ništa.

Pošto ideološki kontekst hladnog rata koji je preduslov špijunskog trilera kod nas izostaje, Četvrti čovek prelazi u domen noira, čiji je socijalni konteskt mnogo bliži trenutnoj srpskoj zbilji sa svojim tamnim vilajetom raznoraznih nereformisanih službi, tajnih policija u sprezi sa kriminalcima, tajkunima i visokom politikom i drugim preprodavcima mraka. Do kraja filma u igru ulazi i postvijetnamski kontekst, tj. priča o bivšem vojniku koji usled raznih trauma ne uspeva da se snađe u civilnom društvu. Tek ovde je Četvrti čovek na pravom putu. Špijunski, bornovski momenat zavisi od postojanja Velikog Drugog, zle imperije koja je tamo negde i koja bi da ugrozi naš način života. Klasični noarovski kontekst računa sa jedinkom koja je ostala bez spoljašnjeg moralnog autoriteta u posleratnom društvu i koja je prepuštena sebi i pustinji sopstvenih interesa, dok posttraumatični kontekst, priča o izvozno–uvoznim poslovima sa zlom, savršeno korespondira sa aktuelnom moralnom šizofrenijom našeg društvenog trenutka. Govorim o najvećem srpskom brendu pored Mladićevog meda i Karadžićeve poezije, s kojim naša kinematografija tek treba da se uhvati u koštac – originalnom srpskom snuffu.

U film je, nekako, bočno uveden motiv snimanja streljanja civila na nekom prostoru koji se neodređeno naziva „Bosna“. Pominje se i najbezobraznija reč od svih bezobraznih reči u srpskom jeziku – Hag. Ovde se Četvrti čovek približava nečemu što bi mogla da bude neka njegova svrha. Samo načinjanje tog fenomena je dostignuće za sebe. Međutim, ovde se isprečio jedan metodološki problem unutrašnjopolitičke prirode. Autor se jezički i ideološki kreće po jednom kontekstu a pokušava da govori o drugom. Motiv čoveka, koji nakon što vidi sebe snimljenog na video-kaseti kako ubija civile doživljava napad savesti i krivice, ne opisuje realno nijednu osobu, niti stvaran sukob unutar ovdašnjeg društva. To je projekcija jednog, manjeg dela društva, kome i autor pripada, na drugi njegov deo, koji još uvek batrga po kanalizacijama vlasti i koga za tu projekciju, moral, savest, nevinost njegovih žrtvava baš nešto mnogo i nije briga. Ako se negde neki bivši državni ubica i rve sa dušom, on, svakako, nije Srbin.

Američki žanrovski film, primenjen na ovdašnje društvo, moral ili jezik, prosto ne funkcioniše. Ovo je empirijska tvrdnja. Zašto je tako, to, na ovom mestu, nije mnogo ni važno. U svom najboljem periodu (crnog talasa) domaća kinematografija je bila potpuno samorodna i originalna. Kao i tada, mi se danas krećemo u sferi formulisanja, a ne rešavanja problema. Specifično zlo prisutno u našem društvu izgleda da zahteva specifične forme njegovog opisivanja. Žanr, ako je zaista žanr, odslikava neke realne, unutrašnje tenzije publike kojoj se jedna kinematografija obraća. Ukratko, film pretpostvlja izvesni stepen moralne kulture koji je preuzeo iz američkog filma, za koji se, ovde, tek treba izboriti.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure