Truba i ožiljci

U Italiji slavljen kao pojava veća od Majlsa i Armstronga zajedno, u Belgiji i Skandinaviji njegovu muziku katalogizira mini-sekta marljivih arhivara i izdavača bezbrojnih sati neobjavljenih snimaka, a u Francuskoj pop-zvjezdica Vanesa Paradi ima singl Chet Baker (izgovoriti dakako s francuskim naglaskom), a da ne mora objasniti ime iz naslova.

U Holandiji, to će reći u Amsterdamu, koji je locus terribilis ove priče, stvar je posebna, podijeljena kao i osjećaj između zahvalnosti, zbog zajedničke historije, i nelagode, iz istog razloga.

U jednom uglu grada, tamo preko puta željezničke stanice nalazi se Kej Princa Hendrika – iako na tom dijelu nema vode – i hotel koji se zove isto. Ako čovjek stane ispred ulaza tipične mrke građevine bijelih rubova na mini trgu, na mračnijoj sjevernoj verziji naše asimetrične dalmatinske pjacete, osjetit će kao da se odjednom promijeni klima i sve na tren postane hladnije i tamnije. Nešto jezivo mrzlo, unheimlich je tu.

Nije to mistifikacija: za razliku od većine značajnih umjetnika koji su uglavnom umirali u privatnosti ili skriveni od svijeta, pa time i za nas dijelom apstraktno – ovo je naprotiv mjesto za koje se zna u detalj, u samu točku i kvadratni metar, gdje je prije četvrt stoljeća, trinaestoga maja 1988. udarilo tijelo Četa Bejkera. Tu je izbočina gdje je izmorena, izmučena vreća kostiju i otrovane krvi i organa koje je samo naborana koža držala da ne ispadnu i raspu se po ulici, pala po do danas nepromijenjenim zaobljenim kockama amsterdamske kaldrme koje u dodatnoj makabričnosti, najbizarnijom od fraza ovdje zovu „dječjim glavicama“ (sic).

LIRIKA DŽEZA: Ironijom, u kvartu gdje se odvija Kamijev Pad i gdje gine Kišov Apatrid, baš u amsterdamskoj priči iz Laute i ožiljaka – Čet Bejker, sjedeći na simsu trećeg kata hotela i „kljucajući“ tipično za one u narkotičkom stuporu, nagnuo se u svom zlatnocrnom snu poslije uštrcanog speedballa, smjese heroina i koke, i poput čitave vojske duhova i braće po sudbini koja trajno luta ovim gradom, otišao u trenu, greškom, bez smisla i oprosta. Dva dana nitko nije pokupio tijelo u obližnjoj policijskoj stanici, samo ulicu iza, usred Crvene četvrti. Još jedan džanki, uostalom, stranac, kakvih je ovdje čitava armada stradala kroz godine.

Da, „džanki“, profesionalni. I k tome neodgovorni otac četvoro djece koje je, kao i bivše žene, ostavio u Americi i viđao ih rijetko, gotovo nikad. Posesivni i čak nasilni ljubavnik nekolicine žena koje su mu gotovo patološkom vjernošću i beskrajnom brigom izvjesno produžile život; narkomanski vijek trebao bi se poput životinjskog mjeriti drugačijim godinama – pedeset i osam godina otud je kao stoljeće u običnog svijeta. Svirač koji je na početku zbog izgleda prozvan „Džejms Din džeza“, pred kraj života bio je gotovo deformiran, s očima upalim u lubanju, s oranicama bora preko lica, i bezub – ovo zadnje je istinski tragikomični fenomen prirode s obzirom na čisto tehničku nužnost položaja usana i zubala na pisku trube. Muzičar koji je, prevladavši čak i tu nemoguću falinku, od gradonačelnika Firence dobio status počasnog građanina, a onda jedno popodne stavio šešir na rimsku Via del Korso i tu svirao dok nije skupio dovoljno za dozu.

O, da, i usput: jedan od najliričnijih trubača džeza, možda odmah uz Majlsa i Kliforda Brauna. Virtuoz-intimist što se nije razbacivao notama, nego je dugim, melankoličnim frazama i bakrenim toplim tonom horne znao utišati salu kao nitko, tako da se ljudi metaforički i doslovno nagnu naprijed, slušajući gotovo voajerski sviračevu privatnost. Instrumentalist koji nije vladao akordima jer ih se nije potrudio naučiti pošto je imao upravo nadljudski osjetljivo uho i uskakao bez greške kao da je nekim čudom naslućivao unaprijed, u džezu vrlo kompleksnu, akordsku progresiju. I to mu nije bilo dosta.

MISTERIJA TONA: U žanru gdje je muzičar, uglavnom strogo odijeljeno, ili instrumentalist ili pjevač, Čet je bio oboje, s obje tehnike u potpunoj harmoniji. Ima dovoljno filmskog i video materijala, može se provjeriti: malo je uzbudljivijih stvari u muzici do dana današnjeg kao onaj moment iznenađenja, kada Čet, nakon što tiho, pretiho završi refren balade, pa iskoristivši dva takta benda, podigne trubu iz krila – još od ranih šezdesetih uvijek je sjedio na pozornici, povijen kao starac – i dune prvu notu. Potpuno pjevan, njegov pomalo maglen i šuštav ton, po pravilu u srednjem i nižem registru, zaokružen, voluminozan kao zvuk flugelhorna, ton je zapanjujuće sličan njegovom glasu, timbra što je bio kao ekstenzija instrumenta. Iz ovoga je Čet razvio fantastičan „trik“, svoj manir: kao bariton krenuo bi prirodnim nižim tonom prvo, a onda, budući je poput mnogih pjevača male snage i volumena jednako razvio i vokalnu i, ključno, tehniku mikrofona, prelazio u viši i tanji zvuk, improvizirao sola sket-tehnikom bez riječi, šetajući između najviše note koju je mogao izvući punim glasom i falseta.

U njegovoj vlastitoj zemlji naprotiv, iz raznih tadašnjih, redom socijalno-historijskih i psiholoških razloga, kritika ga u svom sljepilu nikada nije mnogo cijenila, čak ni kao instrumentalista, a jedna od tipičnih zamjerki bila je da (rani) Čet „pjeva monotono“. U isto vrijeme, primjerak njegova albuma Chet sings, stigao je nekako u Brazil, u Rio, gdje se grupa muzičara, pjesnika i intelektualaca u potrazi za novim skupljala redovito da sluša tu ploču. U divnoj podudarnosti između tamošnjeg portugalskog tonaliteta i toga „monotonog“ glasa s vinila, muzičari Žoao Žilberto i Tom Žobim, uzeli su album kao model iz kojega su stvorili svoj vlastiti stil što su ga nazvali bossa nova. Njime će se oduševljavati ista američka kritika koja je Četa otpisala potpuno i ignorirala ga uporno, jednako sa zlobom i neznanjem do danas.

Ne čudi: u Americi vole pobjednike i pokajnike, a on to nije bio. Evropu naprotiv, u kojoj simpatiziraju dekadente i „nedovršene“ ljude, napravio je vlastitom teritorijom, od Italije, gdje je kao uznik u Pizi odlično naučio jezik, preko Francuske, Belgije, Njemačke i Jugoslavije – iz zagrebačkog „Lisinskog“ 1985. ostao je neobično inventivan album trija bez basiste (koji se nije pojavio) – pa nazad, do fatalne Holandije. I uza sav užas i poniženje života neizlječivog ovisnika, tragični paradoks je da je Čet s godinama zvučao sve bolje, sve suptilnije. Razvijao je i usavršavao svoj zvuk i ton do samog kraja, na što je njegova matična kultura ostala gluha, a ostavljao ljepotu i čaroliju u pamćenje neočekivanim geografijama, stapajući ih u neobičnoj ljubavi. U tome, i ponovo na liniji kišovskog bezemljaša, donosio je nešto samo i jedino svoje, i trubu i ožiljke, zvuk kakav kultura u koju je stigao nikada ne bi mogla sama stvoriti.

PRE TRIDESET GODINA: Čet Bejker, 1983. foto: michiel hendryckx