U godini u kojoj se navršilo puno stoljeće od Andrićevog rođenja u Bosni je počeo bjesniti rat. Oni skloniji simbolici u ovom bi mogli prepoznati razlog za nekakav metafizički strah i drhtanje, naročito u kontekstu otkrića Miroslava Karaulca da je jedan od radnih naslova Andrićevog Pisma iz 1920. godine bio Pismo iz 1992. U takvim paklenim okolnostima nije bilo ni smisla ni interesa za evociranje stogodišnjice rođenja pisca koji je Bosnu upisao na književnu mapu svijeta.
FILATELIJA: Danas je, međutim, skoro punih deset godina otkad je rat završio, a stanje se u tom smislu nije mnogo promijenilo. Sredinom marta mjeseca tridesetogodišnjica Andrićeve smrti je gotovo prešućena. Pojedini mediji oglasili su se prigodnim prilozima, no to je bilo manje-više sve. Jedini kakav-takav izuzetak zbio se u Andrićevom Travniku gdje je u ambijentu nobelovčeve rodne kuće održan skroman kulturni program povodom ove godišnjice u sklopu kojeg je promovirana i prigodna koverta štampana u čast Andrića, a u izdanju lokalnog filatelističkog društva. U Travniku se, inače, u prethodnih nekoliko godina stanje po ovom pitanju počelo pomalo mijenjati nabolje, tako da je, recimo, memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića nakon više od deset godina ponovo dobio kustosa i u pravom smislu otvorio vrata svim posjetiocima. Ne treba, međutim, zaboraviti ni činjenicu da Travnik danas nema ulicu Ive Andrića. Morat će ipak, čini se, mnogo vode proteći Lašvom pa da se u ovom gradu zvanično i sistemski počne voditi računa o baštini i djelu najslavnijeg Travničanina.
200 MARAKA: Na nivou Bosne i Hercegovine pak, stavovi spram Andrića izvrsna su ilustracija šizofrene situacije u kojoj se ova zemlja našla. Bošnjačka i hrvatska kulturna pseudoelita Andrića se uglavnom odriču (jer je „mrzio muslimane“, odnosno jer je „iako rođenjem Hrvat i katolik odlučio biti Srbin i jugoslovenski unitarista“), dok ga se u Republici Srpskoj često doživljava kao preteču omiljene im floskule o Bosni kao neodrživoj zemlji mržnje. Glupost i besmisao ovakvih vizija bespotrebno je i komentirati. Ipak, jedan je ekonomsko-monetarni slučaj, stvari tu (makar simbolički) doveo na svoje mjesto. Naime, jedan od prvih poteza međunarodne zajednice nakon Dejtona bio je uvođenje nove bosanskohercegovačke valute. Nakon dugih mučnih pregovora, odlučeno je da svaki entitet ima pravo na vlastiti dizajn apoena, s tim što svi apoeni vrijede na cijeloj teritoriji BiH. Oba entiteta odlučuju se legitimitirati piscima: na bošnjačko-hrvatskoj strani su primjerice Antun Branko Šimić i Musa Ćazim Čatić, a na srpskoj Filip Višnjić i Jovan Dučić; Mešu Selimovića hoće i jedni i drugi, a Andrića „uzimaju“ Srbi. Lik Andrićev bio je predviđen za apoen od jedne konvertibilne marke, međutim, štamparske su greške spriječile da ta novčanica ikad uđe u opticaj. Srećom, jer nekoliko godina kasnije ukazala se potreba za uvođenje najvećeg apoena, onog od 200 maraka, jedinog koji će biti jedinstven i „zajednički“. Na njemu se (simbolički sasvim opravdano!) našao upravo Ivo Andrić. I to je valjda jedini način da Andrić danas svima u BiH bude jednako mio – kao lik sa najveće domaće novčanice (vrijednost nešto veća od 100 evra). Čemu ova podugačka numizmatička digresija? Zato što može sugerirati slijedeće: da je Bosna normalna zemlja, djelo Ive Andrića bilo bi u njezinoj kulturi snažan kohezioni faktor. Danas, nažalost, a tako nas uče i bjelosvjetski mentori, treba nas vezati jedino ekonomija.
NOVA IZDANjA: U Hrvatskoj pak, Andrića oni desniji kulturnjaci dijele na „hrvatskog“ (Ex Ponto, Nemiri) i srpskog (sve ostalo). Da se nešto mijenja nabolje mogla su sugerirati neka nova izdanja Andrićevih djela koja je objavila zagrebačka izdavačka kuća Konzor. Ipak, pravi lakmus bila je prošlogodišnja odluka zagrebačkog „Jutarnjeg lista“ da u svoju ediciju XX stoljeće među trideset svezaka uvrsti i Na Drini ćupriju. Reakcija javnosti i ovdje je bila ponešto šizofrena: knjiga se prodala u dvjestotinjak hiljada primjeraka, no neki su mediji posve ozbiljno povlačili teze da knjigu nije trebalo štampati u originalu, nego je prevesti na – hrvatski jezik! Prošlo je ipak ono vrijeme kad su Dragojevićeve Rane u hrvatskom prevodu bile Ozljede, srećom – dodajmo. U Bosni je, također, Andrić u kućne biblioteke vraćen zahvaljujući knjigama prodavanim na trafici. Naime, u okviru Biblioteke „Dani“ sarajevskog nedjeljnika „Dani“ Andrić je (uz Šekspira) s tri naslova bio najzastupljeniji autor. Prokleta avlija, Travnička hronika te Priča o vezirovom slonu i druge priče tako su (ponovo) ušle u desetine hiljada bosanskohercegovačkih domova.
Problem koji ovdašnje nacionalne kulturne politike imaju sa Andrićem, zapravo je isti onaj problem koji se mutatis mutandis prelama preko Kiša ili Krleže. Svi su oni preveliki u usporedbi s današnjim sistemima, svi su nesvodivi na mjeru nacionalne čistote, sve se njih na Prokrustovoj postelji kampanilizma pokušava osakatiti. U takvoj konstelaciji, ikakvo Andrićevo živo prisustvo na kulturnoj sceni više je plod nekih individualnih i alternativnih akcija, negoli sistemske brige. To možda i nije loše, ali je tužno: da ima zemalja u kojima su nobelovci – alternativa.
