

Film
Strane produkcije u Srbiji: Snima li se kao ranije
Dok Vučić poručuje da će u Beogradu uskoro biti lakše sresti holivudsku zvezdu nego komšiju, dostupni podaci pokazuju da je talas stranih produkcija u Srbiji poslednje dve godine znatno opao


THE STROKES: Is This It (Rough Trade, 2001)
Hičkok je jednom rekao da je film isto što i život, samo lišen dosadnih momenata. Gledajući većinu današnjih filmova čovek bi rekao da mnogo više života ima u reklamama.
The Strokes su iz Njujorka. Petorica ih je i u proseku imaju oko dvadeset godina. U magazinu The Face nedavno im je posvećeno sedam strana, od kojih pet i po čine fotografije. Oba njihova dosadašnja singla, Modern Age i Hard To Explain, britanska štampa proglasila je ultimativnim modelom rokenrola sa dušom. Niko od članova nije homoseksualac. Naprotiv… Otac jednog od njih (pevača Džulijana) vlasnik je raja na zemlji, njegovo ime je Džon Kazablankas i vlasnik je modne agencije Elite. Da li nešto nedostaje da bi (im) život bio lep?
Muzička industrija i to njen nastrani, alternativni deo već godinama je u očajničkoj potrazi za sopstvenim lož-uljem. Od propasti bunt-imperije Oasis načinjeni su i ozbiljni prestupi da bi se za sebe prisvojila imovina nekih drugih industrija (vidi pod Eminem, Slipknot, Britni Spirs…), a sve u nadi da će se mašinerija koja samu sebe izdržava ponovo staviti u pogon bezuspešnim pritiskanjem dugmeta kool.
Iako tržištem trenutno cirkuliše impresivan broj dece manjeg Boga (od Yo La Tengo, preko Bonnie Prince Billyja do Flaming Lips), njihov svet, a još više njihov glamur, odveć je intiman za široke narodne mase, malokrvan u mitskoj buntovnosti i asocijalan kada su u pitanju skandal-igre bez granica. A da je publika željna samo dobre muzike i dan-danas bi slušala Elvisa.
Godine 1998. nastaju The Strokes. (Tri godine kasnije) prvi singl Modern Age, dopingovan njujorškim nasleđem panka, nadovezuje se na postpubertetsku gracioznost hitova Oasis poput Supersonic ili Cigarettes And Alcohol, koja čitavoj pojavi daje na uličnom kredibilitetu, iako su momci sa Menhetna. Priče o njihovim koncertnim, i još ćešće vankoncertnim tučama raspiruju nadu da tamo negde još živi mikdžegerovski duh pravog muškarca (znam šta govorim) koga uzaludno prizivaju čopori devojčica sa natpisom I CAN’T GET NO SATISFACTION.
Is This It traje manje od četrdeset minuta. Pet od jedanaest pesama već se našlo na njihovim singlovima. Malo sumnje u bend koji na album stavlja b-strane svojih singlova neuspešno je raspršeno informacijom da su sve pesme ponovo snimljene. Kao da je nekog briga… Povremenim skladateljskim momentima u duhu Morisi-Mar tandema Džulijanov glas isprljan Mark-I.-Smitovskim mumlanjem daje sasvim odgovarajući mačo štimung. Odsvirana u duhu starih dobrih vremena svaka od jedanaest trominutnih pesama je hit, u kojoj refren, rif, pevanje ili tekst asociraju ili markiraju neku od istinskih ikona pravog rokenrola (Wire, New York City Dolls, Bowie, Stones, Buzzcocks, The Fall, Patti Smith…), čineći tako neku vrstu greatest hits kompilacije nužnih elemenata za dobru rokenrol ploču. Plus srceslamajuća Trying Your Luck za koju bi Elvis (osim ako nije umro) dao šest kadilaka i pola Grejslenda.
Album je debitovao na drugom mestu britanske liste, nadmašujući tiraž njima sličnog i isto toliko različitog boy–banda Five. Da li su The Strokes dobro izreklamiran proizvod, ili dobro izreklamirana reklama za nešto-tako-blizu-a-tako-daleko, videćemo.
Ima nečeg smešnog u tome kako je počeo XXI vek. Sva (ili barem preostala) potreba za smislom ostala je u godinama pre 2001-e, a sve što nam treba za bolje sutra nalazi se u reklamama. Strokes, dobro došli!


Dok Vučić poručuje da će u Beogradu uskoro biti lakše sresti holivudsku zvezdu nego komšiju, dostupni podaci pokazuju da je talas stranih produkcija u Srbiji poslednje dve godine znatno opao






Jedne večeri su nemački avioni sravnili ulice Bredforda, ali je, začudo, kuća porodice Hokni ostala netaknuta. Pod stepenicama se skrivao i dečačić po imenu Dejvid, koji se naredne osamdeset četiri godine prema životu odnosio sa dubokom i neodoljivom radošću. U međuvremenu je postao karijatida umetnosti dvadesetog veka i verovatno poslednji vizuelni umetnik čiji će odlazak biti zabeležen širom sveta


Vicko Krstulović, Neretva i Sutjeska; memoari 1942–1943; Most Art Jugoslavija, Zemun, 2026.
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slućaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve