U lakoći kojom Žižek usko povezuje film sa elementarnim filozofskim temama krije se razlog što je ovaj dokumentarac jedan od najvažnijih događaja za teoriju filma danas
MISLITI FILM: Slavoj Žižek
Ove godine ljubiteljima kinamatografije FEST donosi nekoliko dokumentarnih filmova upravo o sedmoj umetnosti. I to kakvih. Od američkog problema sa cenzurom u ostvarenju Filmjošnijecenzurisan reditelja Kirbija Dika do našeg problema sa cenzurom u posleratno doba i pojavom takozvanog „crnog talasa“ u filmu Zabranjenibezzabrane Milana Nikodijevića i Dinka Tucakovića. Treba pomenuti i film AspolutniVilson o legendarnom pozorišnom reditelju Bobu Vilsonu, ali prava poslastica je ostvarenje Perverznjakovvodičkrozfilm rediteljke Sofi Fajns, inače sestre Ralfa i Džozefa Fajnsa, a u virtuoznoj izvedbi slovenačkog filozofa Slavoja Žižeka. U izdvojenoj programskoj celini SlavojŽižek: Izvoriposledica u sredu 28. februara u Kinoteci ste mogli ste da vidite tri klasična filma koje Žižek pominje u svom vodiču: Psiho i Ptice Alfreda Hičkoka i Plavisomot Dejvida Linča, na kraju dana u 21 čas bio je prikazan i Perverznjakovvodičkrozfilm u, nažalost, jednom jedinom terminu.
Kratka biografija Slavoja Žižeka zauzela bi previše mesta. Žižekova javna ličnost i biografija pokazuju njegovu sklonost preterivanju. Teško da je u istoriji bilo filozofa koji je poput njega prisutan u medijima i u javnosti. Pored toga što je spisak njegovih akademskih dostignuća gotovo beskrajan, postoji kod njega i izvestan nagon za provociranjem, pa čak i dečačka potreba za skretanjem pažnje na sebe. Tome u prilog govori i njegova kandidatura za predsednika Slovenije ispred Liberalne demokracije Slovenije na prvim demokratskim izborima 1990. godine, kao i podatak da se 2004. godine oženio 26-godišnjom argentinskom manekenkom Analiom Houni i time postao, verovatno, jedini filozof ikada o čijem su venčanju izveštavali tabloidi.
Njegov filozofski metod korespondira sa ovim nasumičnim izvodima iz biografije. Naime, on je jedan od onih autora koji skoro da ne govore o onome što obrađuju. Ovaj lakanovski psihoanalitičar, marksista i kritičar kulture, čime god da se bavi, Hegelom, Kantom, kritikom savremene levice, komparativnom teologijom, kritikom rata u Iraku, kognitivnom filozofijom ili sajber-prostorom, uvek navodi obilje primera iz područja popularne kulture, od Braće Marks, preko Stivena Kinga i Patriše Hejsmit, opere, anegdota iz sovjetske ere pa čak i masnih viceva. Do Žižaka treba dopreti, i to ne kroz gust, nepristupačan tekst, opterećen suviše komplikovanim rečenicama i zamagljenim značenjima, već kroz njegovu lakoću, njegovu uzbudljivost i anegdotičnost. To je razlog što je i popularan i omalovažavan. Žižekov paradoks sastoji se u tome da je previše zanimljiv da bio ozbiljno shvaćen.
U njegovim knjigama i člancima uvek su posebno, gotovo počasno mesto zauzimale filmske reference, u čemu se mogla jasno razaznati iskrena fascinacija filmskom umetnošću. Ovaj dokumentarac, zamišljen kao dvoipočasovno Žižekovo predavanje, počinje upravo u tom maniru. Inserti koje gledamo služe da ilustruju ne teoriju filma, već neke druge sfere njegovih teorijskih interesovanja. Kada opisuje kuću Normana Bejtsa ili trojicu braće Marks, to mu služi da pokaže kako su strukturirana tri nivoa ljudske subjektvnosti: superego, ego i id. Psihoanaliza je konstanta koja se provlači kroz ceo film. Nju je relativno lako projektovati na bilo šta. Sa psihoanalizom ide nešto teže kada dođe do Linča. U Plavomsomotu funkcioniše samo delimično, kada Žižek, u ključnim scenama, namerno ignoriše neke važne detalje kao što je (Van Gogovo) uvo. Sa LostHighway i Mulhollanddr. njegov psihoanalitički pristup, iako elegantan, ipak maši upravo ono što je kod Linča najzanimljivije. Međutim, kroz lagano meandriranje motiva i naizgled nasumično nabacivanje tema Žižek izvodi neke veoma bitne poente, kao „film je krajnje perverzna umetnost. On nam ne daje ono što želimo. On nam govori kako da želimo.“ Ili, jedan od ključnih: „Kinematografija kao umetnost pojavnosti govori nam nešto o samoj stvarnosti. Govori nam kako se stvarnost konstituiše.“
Nećete ni primetiti kako kod Žižeka film kao rekvizit u filozofskoj argumentaciji postaje jedan od elementarnih pomagala u razumevanju realnosti. Veliki filmovi nisu, za Žižeka, važni zato što proizvode zavodljivu fikciju, već zato što pokazuju kako je svet za ljudsku subjektivnost, zapravo, na sličan način fikcionalizovan. Dilema u Matriksu između plave i crvene pilule nije dilema između iluzije i realnosti. Žižek zahteva treću pilulu koja će nam omogućiti da percipiramo ne realnost koja se krije iza iluzije, već realnost u samoj iluziji. Ako iz naše realnosti uklonimo simbolične fikcije koje je regulišu, gubimo samu realnost. To je, upravo, ono što se dešava u horor flmovima. Ukratko, film nam otkriva unutrašnju strukturu same stvarnosti. Ovo je samo jedna od Žižekovih teza, svakako najbombastičnija. Ostatak Perverznjakovogvodiča prepun je sličnih, možda manje burnih, ali podjednako prodornih uvida. „Ovde, mislim, možemo videti kako film i filozofija dolaze na isto. Kako nam veliki sineasti, zapravo, omogućuju da mislimo na vizuelan način“, kaže Žižek.
Možda će vam se cela stvar na trenutke učiniti previše lakom, zaključci odveć senzacionalnim, teze već poznatim, ali u tome i jeste suština. Upravo u toj lakoći kojom Žižek predstavlja film kao usko povezan sa elementarnim filozofskim temama krije se razlog što je ovaj dokumentarac jedan od najvažnijih događaja kad je reč o teoriji filma danas.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pitam se koliko je umetnost bitna, koliko je bilo šta važno u odnosu na ovo što se dešava. Trenutno u Muzeju savremene umetnosti imamo izložbu Dejvida Hoknija, jednog od najvećih slikara današnjice. To je izložba godine. Baš sam razmišljao kako i dalje nisam otišao da je vidim, ali sam shvatio da je potrebna određena vrsta mira da bi se otišlo na izložbu. Da budeš tamo tri sata i da ne pogledaš na telefon kako bi proverio da li je ispred policija
U filmu svoje kćeri Džejn Mensfild prvi put dobija šansu da bude viđena kao stvarna žena od krvi i mesa, sa svim vrlinama i manama, a ne puka projekcija muških seksualnih fantazija o nezasitoj prsatoj plavuši. S druge strane, Ešli Ejpril i Amanda Lir na scenu izvode svoje višesmislene identitete, prihvatajući ih i odbacujući ih. Zapravo, poigravajući se njima
Jun Fose, Septologija; s norveškog preveo Radoš Kosović; Treći trg i Srebrno drvo, 2023–2024. Drugo ime (I-II), Ja sam neko drugi (III-V), Novo ime (VI-VII)
Već od naslova, dakle, ulazi se u jedan kompleksan poetski i kulturnoistorijski dijalog, koji, međutim, umesto odgovora i objašnjenja nudi strepnje i nedoumice
„Vreme“ je došlo do dokumenta koji ukazuje da je i Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda predložio ukidanje statusa kulturnog dobra Generalštaba, istog dana i po istom principu kao što je to uradio Republički zavod - protivzakonito. Goranu Vasiću iz Republičkog zavoda se zbog toga sudi, a Aleksandar Ivanović iz Gradskog zavoda je avanzovao
Policajac i policajka su snimljeni dok su u pokušaju iznude studentkinju čupali za kosu. To je klasičan primer mučenja i torture, grubo kršenje zakona za koje bi morali da snose posledice
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!