Stabilnost bez legitimnosti

Nedavno objavljena knjiga Balkan posle rata (s podnaslovom Izgradnja mira ili države) docenta Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu Stefana Surlića iz više razloga zaslužuje primjerenu pažnju. Na temelju uvida u mjerodavnu literaturu posvećenu istraživanjima etnički podijeljenih postkonfliktnih društava i kvalitetne analize procesa uspostavljanja mira (primirja ili, još bolje, obustavljanja oružanih sukoba) na području takozvanog Zapadnog Balkana, autor pokazuje da razdoblje postkonfliktnosti nije vremenski ograničeno i da su politički sistemi kakve su nametnuli predstavnici međunarodne zajednice, usmjereni na onemogućavanje novih sukoba, rezultirali učvršćivanjem dominantne pozicije etničkih političkih elita (koje su inače proizašle iz ratnih elita). Time su umjesto namjeravane integracije i izgradnje ustavnog patriotizma uspostavljena podijeljena društva lišena kohezivne sile i političke legitimnosti, društva u kojima su međunarodni faktori postali trajni posrednici među etničkim elitama.

...

Autor istražuje stanje postkonfliktnosti u Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu (imenuje ga kao “autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohiju sa spornim statusom”). Istraživanje se zasniva na empirijskom materijalu (koji posebno obuhvaća stavove građana, a posebno eksperata te političara) o Dejtonskom sporazumu, Ohridskom sporazumu i Ahtisarijevom planu, na stavovima o mogućnosti izbijanja novih sukoba, te na pitanjima da li građani imaju kontakte s pripadnicima druge etničke grupe, da li bi na izborima dali svoj glas pripadnicima drugog naroda, koliko državu u kojoj žive smatraju svojom državom, u kojoj mjeri vjeruju da stranke za koje glasaju brane interese njihove etničke grupe, odnosno u kojoj mjeri doprinose boljim odnosima među tim grupama, da li bi mir i stabilnost bili mogući bez djelovanja međunarodnih aktera i koliko je suradnja domaćih lidera i međunarodnih aktera donijela dobrobit društvu i, konačno, vjeruju li da su mogući pomirenje i zajednički život raznih naroda u njihovim zemljama.

Rezultati istraživanja nisu ohrabrujući, svakako ne za one koji se nadaju uspostavljanju trajnog i stabilnog mira te vjeruju u mogućnost pomirenja zavađenih naroda. Ilustracije radi, evo nekoliko indikativnih nalaza. Na pitanje hoće li sigurno doći do novog rata u Bosni i Hercegovini potvrdno odgovara 27,3 odsto ispitanika bošnjačke nacionalnosti (a zajedno s onima koji vjeruju da je “velika mogućnost da dođe do novog rata” taj postotak iznosi 58,2 odsto), jednako odgovara čak 45,5 odsto ispitanika srpske nacionalnosti te 27,3 odsto ispitanika hrvatske nacionalnosti (a zajedno s odgovorom “velika je mogućnost novog rata” to iznosi 89,1 odsto među Srbima i 52,8 odsto među Hrvatima). Da će “sigurno doći do novog rata” vjeruje 79,2 odsto kosovskih Srba, ali samo 20,8 odsto Albanaca. Među ispitanicima u Bosni i Hercegovini 7 odsto nema nikakav kontakt s pripadnicima drugog naroda, a 36 odsto ima veoma mali kontakt. Slično je u Sjevernoj Makedoniji: 7 odsto ispitanika tvrdi da nema nikakav, a 42 odsto – mali kontakt. Najveća je etnička distanca na Kosovu, gdje 44 odsto ispitanika nema nikakav kontakt a 47 odsto veoma mali kontakt. Ili, na pitanje smatraju li Bosnu i Hercegovinu svojom državom, 95 odsto ispitanika bošnjačke nacionalnosti odgovara da ju u potpunosti smatraju svojom državom, ali jednak odgovor daje samo 3,6 odsto Srba i 1,3 odsto Hrvata. U Sjevernoj Makedoniji na isto pitanje potvrdno odgovara 3,8 odsto Albanaca i 96,2 odsto Makedonaca (što se bitno razlikuje od suglasnosti svih tamošnjih političkih aktera u pogledu lojalnosti postojećoj državi). Nijedan ispitanik srpske nacionalnosti ne smatra Kosovo u potpunosti svojom državom (ali 1,4 odsto odgovara da Kosovo u značajnoj mjeri smatra svojom državom), dok je među onima koji Kosovo u potpunosti smatraju svojom državom 99,7 odsto Albanaca. Taj je nalaz u skladu s podatkom da 62 odsto kosovskih ispitanika veoma malo vjeruje u mogućnost pomirenja i zajedničkog života Srba i Albanaca, a 8 odsto posve isključuje mogućnost pomirenja (od čega je 22,6 odsto Srba i 77,4 odsto Albanaca).

Na temelju svega autor zaključuje da uspostavljeni institucijski mehanizmi (proporcionalna zastupljenost, etničke kvote, pravo veta i obavezno sudjelovanje etničkih manjina u vlasti) nisu doveli do političke i društvene integracije, nego su učvrstili podjele, iako su oni uspješno spriječili obnovu sukoba. Odsutnost sistemskog suočavanja s prošlošću doprinosi održavanju konfliktnog diskursa, a selektivna pravda i izostajanje odgovornosti izravno utječu na spremnost građana na prihvaćanje zajedničkog društva kao legitimnog okvira.

Surlić svoju knjigu završava preporukama za buduće politike usmjerene na stabilizaciju i transformaciju postkonfliktnih balkanskih društava. Budući da se pokazalo kako reforme koje se ograničavaju na tehnička prilagođavanja institucija i izgradnje novih mehaanizama zaštite etničkih zajednica ne dovode do kvalitativnog iskoraka bez otvaranja pitanja političke legitimnosti i odnosa između države i društva, autor predlaže da se umjesto horizontalne instutucijske integracije u središte pažnje stavi vertikalna društvena integracija. Sam institucijski okvir mora biti takav da potiče kompromise i suradnju umjesto blokada i trajne mobilizacije straha. Pomirenje mora postati sastavnim dijelom izgradnje političke zajednice, jer bez (makar i minimalnog) osjećaja pravde i priznanja patnje svih strana, postkonfliktna će društva ostati zarobljena u ciklusu nepovjerenja i političke instrumentalizacije prošlosti. Stabilnost nije dovoljna – nužna je i legitimnost.

Koliko će domaći i međunarodni akteri uvažavati te preporuke – ostaje otvorenim pitanjem. No, nema sumnje da će svi koje zanima kakvo je stanje i koje su perspektive izlaska iz začaranih krugova u koja su se zaplela društva na Zapadnom Balkanu u ovoj – jasnim i čitkim stilom napisanoj – knjizi pronaći značajne odgovore na brojna tegobna pitanja moguće budućnosti postkonfliktnih društava.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!