Junake Zlatnogruna Pekić je tražio i pronalazio na starim fotografijama. Tako je nastala do sada neobjavljena "Slikovnica Njegovana, Turjaških i istorijskih ličnosti iz fantazmagorije Zlatno runo od I do VII knjige"
SIMEON LUPUS: Veliki igrač. Šišmiš i vukodlak. Taj ni o kome ljubazno nije govorio, sve i da je o kome dobro mislio, a postoji opravdana sumnja da takvih nije bilo.
Borislav Pekić (1930–1992) objavio je prvu knjigu Vremečuda sa trideset pet godina. Ređaju se romani HodočašćeArsenijaNjegovana, UspenjeisunovratIkaraGubelkijana, Kakoupokojitivampira, Odbranaiposlednjidani, Besnilo, 1999, Atlantida, zbirka priča NoviJerusalim, uspomene Godinekojesupojeliskakavci, tomovi pisama, dnevnika, komentara, drama, eseja… I, kao poduhvat bez presedana, njegovo životno delo – sedmotomni roman-fantazmagorija Zlatnoruno. To je o roman(čina) o ljudskoj potrazi, čežnji, gladi i pohlepi za Zlatnim runom, čija je prava vrednost skrivena za one koji na ovom svetu samo kupuju i prodaju. Zlatnoruno je, kako stoji i u podnaslovu – fantazmagorija. Ovo određenje je iz razloga što se unutar Runa sve dešava istovremeno – i istorija i antiistorija, i porodična saga i socijalna utopija, i fantastika i realizam, i vreme i bezvreme, i dokumentarna istina (faktografija) i plemenita laž (fikcija), i priča o Romejima, Cincarima i Srbima, i ni o kome od njih pojedinačno, i smeh i užas, i trgovina i ljubav. I zato što je, „osim što umesto 500 ima 3500 strana, u svemu ostalom to jedan normalan roman“ (B. Pekić). Tragovi piščevog rada na Zlatnomrunu mogu se pratiti po onome što je ostalo u Pekićevoj zaostavštini: metri magnetofonskih traka sa komentarima, table od plute na kojima je bezbroj pravougaonih papirića različitih boja sa precizno upisanom konstrukcijom romana, čitava biblioteka knjiga koje je konsultovao, zabeleške. Naročito zanimljiva je, dosad nepublikvana, „Slikovnica Njegovana, Turjaških i istorijskih ličnosti iz fantazmagorije Zlatnoruno od I do VII knjige“. Ovaj svojevrsni vodič kroz likove Runa dokaz je koliko je Pekić bio opsednut svojim argonautima. Nije ni čudo, budući da je sa njima živeo skoro deset godina, koliko je pisanje fantazmagorije trajalo. Naime, junake Zlatnogruna Pekić je tražio i pronalazio na starim fotografijama. Izrezao bi fotografije nepoznatih ljudi iz knjiga i časopisa, korektorom prebrisao imena stvarnih ličnosti sa fotografija i preko toga pisaćom mašinom ukucao imena svojih Simeona Njegovana. Tako je nastala ova „Slikovnica“, prava poslastica za ljubitelje Pekićeve proze. Njegovanskim, ergo trgovačkim jezikom, rečeno – na svetu glavnicu fantazmagorije pisac je „Slikovnicom“ samo uvećao kamatu. Kamata se može podići u prvom broju „Anala Borislava Pekića“, i, u izboru, u ovom broju „Vremena“.
Članove porodica Njegovan i Turjaški („dva sliva iste reke“), kao i likove nekih sporednih junaka Zlatnogruna, Pekić je pronalazio i na starim fotografijama Anastasa Jovanovića. Postupao je upravo prema jednoj od osnovnih maksima genosa Njegovan – „Što život uzima, to život i daje“. Ovaj postupak je istovremeno i moguća ilustracija Pekićevog korišćenja dokumenta – jeste fakt, ali samo da bi služio fikciji, koja je u Pekićevoj poetici viša stvarnost od realnosti. Jeste fakt, ali i nije.
MILICA NJEGOVAN, SUPRUGA SIMEONA HADŽIJE: Preduzimljiva Srpkinja među Cincarima, feministkinja u najavi. Jedina se suprotivljala Lupusu zbog ćega ju je ovaj simpatisao i tako učinio jedinstvenu na svetu
„Slikovnicu“ otvara ilustracija Patrika Vudrofa iz knjige Mythopoeikon, originalno naslovljena Sataninarmour, na kojoj je Pekić u gornjem levom uglu pisaćom mašinom ukucao „Simeon Mitski“. Dakle, u Pekićevoj podeli „Satana u oklopu“ je Simeon Mitski, odnosno Noemis (obrnuti Simeon), prapredak svih potonjih Simeona, pridruženi član na grčkom Argu, arhetip pogrešnog izbora koji je ustoličio trgovinu kao „Glavno Načelo“ i Simeone poveo u „Zlatnu Eru Materije“, prevedeno, direktno u istoriju. Mitskom vremenu i putovanju Noemisa sa Argonautima u potrazi za Zlatnim runom, posvećena je u celosti sedma knjiga, koja je, kako Pekić i sam kaže, ključ za razumevanje prethodnih šest.
Zatim se ređaju Simeoni. Tu je Simeon Grk, jedan od onih Simeona kojima špekulacije nisu uspevale. Na kraju se smirio na svom čuvenom zemunskom divanu mlatećidiplomatiju na srpsko-grčko-turski način. Po simeonskoj teoriji „den me pirazi, den me afora“ – to se mene ne tiče, nemam ja ništa s tim – o svima je sve znao i mnoge situacije zamešao.
Tu je i Simeon Lupus, njegov sin. Fotografija pokazuje gizdavi cilindar, fine, tanke naočari, ali i preteći kažiprst. Vrikolakas, vukodlak, je strašni trgovac koji je umnogostručio kapital Firme „Simeon Njegovan & sinovi A.D.“, poznat po tome što je čibukom, od koga se nije razdvajao, preko leđa prisutnih rešavao probleme. Pekić ilustruje čak i različita životna doba nekih svojih junaka, pa je tako među fotografijama građana s kraja XIX veka pronašao mladog Lupusa, ali i Lupusa u bečkoj emigraciji 1848, gde je ovaj sa knezom Milošem (njegova fotografija je takođe u „Slikovnici“) vodio simeonsku politiku. Simeoni su inače bili bliski sa lozom Obrenovića.
Simeon Hadžija, Lupusov sin, sramota za Firmu, nije uopšte bio za reklamu, a „ako nisi za reklamu, nisi ni za krštenicu“ (simeonska gnoma). Završio je skočivši kroz prozor porodične kuće gde je bio zatočen, zato što je u naletu hrišćanske pravednosti beogradskoj sirotinji delio novac i straćio mnogo blaga. Zatvorio ga je Simeon Gazda („ne ja kao Simeon, već Firma“), inače sin mu.
GAZDA SIMEON: Glavni lik „Zlatnog runa“. U životu pustio samo četiri suze
Za Gazdu se može reći da je centralni lik Zlatnogruna. Njemu će poći za rukom da dosegne Hrisomalonderas – Zlatno runo. Najveći deo romana je zapravo njegov monolog, koji je prekidan dijalozima potomaka Njegovan–Turjaških. Ti potomci, „sve sam banjkrot“, slika su i prilika propasti građanskog društva. Bankrot je inače najomraženija reč među Simeonima. U „Slikovnici“ se našlo i nekoliko fotografija te loše dece dobrih trgovaca.
Gazdin život obeležile su dve žene. Tomanija, supruga, na koju je „Firma bacila oko“, a Gazda ju je tek kasnije zavoleo, i Julijana, jahačica konja u cirkusu koju je voleo „tako strasno manjito i netrgovački“, i koja mu je pokazala da postoji i „život bez računj“. I dok u „Slikovnici“ postoje čak dve Tomanijine slike, jedna iz mlađih dana, druga iz starosti, zanimljivo je da te zanosne Julijane nema na fotografijama. Možda je tako i bolje. Jer, pravo je samo zamišljati „ženu što kad se smeje, sunce sija, kad plače, kiše padaju, kad je ljuta, munje sevaju“.
Naravno, bilo bi previše očekivati da se u „Slikovnici“ nađu svi likovi iz Zlatnogruna, sve one fantazmagorije, utvare, prikaze i pričine, vampiri, šišmiši i vukodlaci „čije su oči zakrvavljene, a zubi životinjski oštri dok im u grudima umesto srca pulsira Sveti Broj“. Nema u njoj čak ni svih Simeona – poput Sigetskog koji je šminkao glavu mrtvog Sulejmana Veličanstvenog, ili Moshopolita koji je napravio amanetne ćupove a zatim nestao u vatri, od koje su svi u porodici strahovali, nema Tivajskog, Carigradskog…
Ipak, i ovo što se od argonautike u „Slikovnici“ našlo (đavo je tu!) predstavljaće pravo uživanje za čitaoce „pekićologe“, a to je, kako je svojevremeno primetio B. Koprivica, poseban soj čitalaca. Oni će, uostalom, najbolje razumeti i to što „Slikovnica“ sa fotografijama iz realnosti uopšte i postoji, budući da je Pekić često govorio da njegovi likovi nisu ni iz života, ni iz istorije, već su „sinteze ideje, nesvesnog iskustva, lektire i imaginacije“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!