img
Loader
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

San letnje noći, Viljem Šekspir

24. децембар 2003, 16:33 Ivan Medenica
Copied

Scenski i misaoni galimatijas

Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Režija: Kokan Mladenović; Uloge: Novak Bilbija, Sonja Damjanović, Ivana Vukčević, Slavica Bajčeta, Igor Pavlović, Jugoslav Krajnov, Gordana Đurđević–Dimić…

Na sâmom kraju predstave San letnje noći Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada (gostovanje u beogradskom Narodnom pozorištu) konačno se, posle neobuzdane scenske zaigranosti u trajanju od dva sata, uspostavlja neki miran, tih, ozbiljan i setan ton. U takvom tonu vilenjak Puk govori završni monolog upućen publici, dok članovi glumačke družine spaljuju novac koji im je, za neuspešnu predstavu, bahato i s omalovažavanjem udelio atinski vojvoda Tezej. Beznadežno dobronameran gledalac mogao bi, iz ove scene, da nasluti da je koncept reditelja Kokana Mladenovića trebalo nešto da nam saopšti o prirodi pozorišne umetnosti; recimo to da glumci, čak i onda kada nisu na visini svog umetničkog zadatka, umeju da sačuvaju neko dostojanstvo, za razliku od amoralnih i beskrupuloznih političara.

I to bi bilo to. Sve što prethodi ovom završnom prizoru svodi se na jedan scenski i misaoni galimatijas u kome su slabosti rediteljskog postupka Kokana Mladenovića, koje smo u njegovim skorašnjim predstavama mogli da primetimo, doživele svojvrsni vrhunac. Pre svega drugog, tu je odnos prema tekstu: komedija San letnje noći Viljema Šekspira je drastično adaptirana, što naročito dolazi do izražaja u nasilno modernizovanim scenama sa zanatlijama koji prave predstavu za Tezejevo venčanje (ubacivana su i parodirana neka opšta mesta pozorišne teorije). Problem se ne nalazi u tome što se reditelj drznuo da dirne u tekst velikog pisca, već u tome što ovakvim radikalizmom ništa nije dobijeno, osim banalnog parodiranja rasprava o pozorištu… Pri tome da ne spominjemo teorijske postavke po kojima je svaki tekst, a pogotovu dramski, strukturno toliko otvoren da se radikalno tumačenje može postići i bez radikalnih tekstualnih intervencija.

Bahat odnos prema tekstu ne svodi se samo na drastičnu adaptaciju već se ogleda i u radu s glumcima koji, na opštem planu, predstavlja drugu slabost rediteljskog postupka Kokana Mladenovića. Glumačka igra je ugrožavala tekst zato što je bila ili dikcijski slaba ili dramski nerazgovetna, a često i jedno i drugo: umesto da s glumcima prvo artikuliše priču (odnose, situacije, likove), reditelj se povodio za spoljnim scenskim rešenjima, tako da se ovde visi u vazduhu, skače, davi u bazenu, govori kao na pokvarenoj gramofonskoj ploči… Nezavisno od odnosa prema Šekspirovom tekstu, ovakav rad s glumcima je problematičan i zato što se svodi na grubu manipulaciju, a sve zarad apriorne i nemušte rediteljske zamisli. Izuzetni komičarski temperament, inteligencija i dar Gordane Đurđević-Dimić uspeli su da sačuvaju glumicu sudbine koju su doživeli njeni partneri, te je njen Puk bio jedan neodoljivo šarmantan, preduzimljiv i brzoplet vilenjak.

Iz prethodnog prikaza pojedinih scenskih rešenja može se naslutiti i treća odlika Mladenovićeve režije, koja nije oduvek bila i njena slabost, naprotiv – u pitanju je scenska mašta. Mladenović je počeo da se razlikuje od većine naših reditelja upravo tom autentičnom potrebom da stvara maštovite, metaforične i razigrane scenske svetove, što mu je polazilo za rukom u nekim od njegovih najznačajnijih predstava (setimo se Velike sveske u Ateljeu 212 ili Afere nedužne Anabele u Somborskom pozorištu). Ali, ta sklonost je u međuvremenu počela nekako da mutira, da ugrožava sve druge aspekte pozorišnog čina, pa smo tako dobili i ovaj San letnje noći – glomazni spektakl sumnjivog ukusa.

Iz kataloga rediteljevih ekscentričnih scenskih rešenja dovoljno je izdvojiti samo pojedina: na sceni se pojavljuju i voze dvoja kola (neugledan spaček za glumačku družinu i neka besna kola za atinske plemiće), Tezej se opušta pored bazena u koji stalno neko upada prskajući sve unaokolo, vilinski kraljevski par leti u vazduhu, na svadbenom piru sviraju trubači itd. Na nivou scenskih znakova, ova rešenja su pubertetski „aktuelna“ tj. površna (Tezej je kriminogeni vladar koga čuvaju telohranitelji dok lenčari na bazenu i vozi dobra kola), ali je i njihova ludička priroda problematična jer, umesto efekta radosne zaigranosti, stvaraju utisak dosadne haotičnosti… Da ne otvaramo delikatno pitanje ukusa.

Ipak, ovo pitanje mora da se otvori kada se pogledaju kostimi i dekor. Kostimi Dragice Pavlović svode se na neznakovitu kombinaciju stila epohe i savremene odeće, ostvarenu prevashodno pomoću napadnih i neukusno složenih materijala (skaj, čipka, pliš, til). Scenografsko rešenje Geroslava Zarića nudi nam zastarelu scensku predstavu o misterioznom šumskom predelu, s lišćem posutim po providnom materijalu i nekim preglomaznim, za konstruktivistički koncept nedovoljno pročišćenim i svedenim objektima koji, povrh svega, imaju i potpuno nejasno značenje.

Očigledno je da se Kokan Mladenović, jedan od naših darovitijih reditelja, nalazi u veoma ozbiljnoj stvaralačkoj krizi, koja se primećivala i u predstavama Putujuće pozorište Šopalović i Strah i njegov sluga (ova druga nikad nije preneta na scenu Ateljea 212 posle letnje premijere na otvorenom). To je neprijatan uvid, ali on se, ipak, tiče individualnog stvaralačkog opusa: ovde se, međutim, postavlja pitanje kako je ovakav repertoarski pad mogao da se desi uglednom pozorištu kakvo je Srpsko narodno pozorište. Doduše, aktuelna uprava SNP-a, od koje se dosta očekuje, nasledila je ovaj projekt od svojih prethodnika, te je razumljivo da joj delikatnost ove situacije nije omogućavala radikalnu i ujedno jedino ispravnu meru.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Premijera

12.септембар 2025. S.Ć.

„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa

Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa

Grad i Fest

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

FEST: Trebalo bi da bude održan od 21. do 28. decembra

Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja

Urbanizam

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Finta privatnog investitora: Gde se krije osnova za rušenje Beogradskog sajma

Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović

Država i knjige

12.септембар 2025. Sonja Ćirić

Godišnjica pada nadstrešnice: Na Sajam knjiga neće imati ko da dođe

Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to

Demant

11.септембар 2025. S. Ć.

Narodno pozorište: Nismo izostavili Vanju Milačić

Narodno pozorište demantuje da je iz teksta kojim objavljuje vest o nagradama na festivalu „Purgatorije“ u Tivtu izostavilo fotografiju glumice Vanju Milačić

Komentar

Pregled nedelje

Vojna parada: Paradero i balansero

Ima li Aleksandar Vučić vojsku? Nešto ponaprednjačenih kadrova sigurno bi u „datom trenutku“ stalo iza svog „vrhovnog komandanta“. Ali šta je sa trupom? Pa ništa – velika većina bi zabušavala, uzela bolovanje, isparila. Oni su tu samo zbog para

Filip Švarm

Komentar

Jovo Bakić naglavačke: Oni jure narod po ulicama

„Jurićemo ih po ulicama“, proricao je Jovo Bakić i mnogi su mu davali za pravo. Sada se dešava obrnuto – naprednjački Šturmabtajlung mlati narod po ulicama, kućama i lokalima. A naša čaršija se dobrim delom gnuša „svakog nasilja“

Nemanja Rujević

Komentar

Samo Srbina njegov navijač bije

Nije nelogično da se malo pribojavaš tuđih navijača kada odeš na utakmicu, pa i reprezentacije. Ali da strepiš da će te tvoji prebiti - to samo u Srbiji postoji

Marija L. Janković
Vidi sve
Vreme 1810
Poslednje izdanje

Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika

Bes, pendreci i suzavac Pretplati se
Vreme nasilja: Zastrašivanje građana

Naprednjačke bande za razbijanje glava i izloga

Srđan Rončević, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu

Odbrana etike, studenata i autonomije univerziteta

Kako su stotine prosvetara izgubile posao

Monstruozno mešanje karata

Predsednik i leteći automobili

Šta sanjamo, a šta nam se događa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.
Vreme 1798 19.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure