
Premijera
„Karmadona“ premijerno u Torontu: Direktan sud bez kompromisa
Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa
Scenski i misaoni galimatijas
Srpsko narodno pozorište, Novi Sad; Režija: Kokan Mladenović; Uloge: Novak Bilbija, Sonja Damjanović, Ivana Vukčević, Slavica Bajčeta, Igor Pavlović, Jugoslav Krajnov, Gordana Đurđević–Dimić…
Na sâmom kraju predstave San letnje noći Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada (gostovanje u beogradskom Narodnom pozorištu) konačno se, posle neobuzdane scenske zaigranosti u trajanju od dva sata, uspostavlja neki miran, tih, ozbiljan i setan ton. U takvom tonu vilenjak Puk govori završni monolog upućen publici, dok članovi glumačke družine spaljuju novac koji im je, za neuspešnu predstavu, bahato i s omalovažavanjem udelio atinski vojvoda Tezej. Beznadežno dobronameran gledalac mogao bi, iz ove scene, da nasluti da je koncept reditelja Kokana Mladenovića trebalo nešto da nam saopšti o prirodi pozorišne umetnosti; recimo to da glumci, čak i onda kada nisu na visini svog umetničkog zadatka, umeju da sačuvaju neko dostojanstvo, za razliku od amoralnih i beskrupuloznih političara.
I to bi bilo to. Sve što prethodi ovom završnom prizoru svodi se na jedan scenski i misaoni galimatijas u kome su slabosti rediteljskog postupka Kokana Mladenovića, koje smo u njegovim skorašnjim predstavama mogli da primetimo, doživele svojvrsni vrhunac. Pre svega drugog, tu je odnos prema tekstu: komedija San letnje noći Viljema Šekspira je drastično adaptirana, što naročito dolazi do izražaja u nasilno modernizovanim scenama sa zanatlijama koji prave predstavu za Tezejevo venčanje (ubacivana su i parodirana neka opšta mesta pozorišne teorije). Problem se ne nalazi u tome što se reditelj drznuo da dirne u tekst velikog pisca, već u tome što ovakvim radikalizmom ništa nije dobijeno, osim banalnog parodiranja rasprava o pozorištu… Pri tome da ne spominjemo teorijske postavke po kojima je svaki tekst, a pogotovu dramski, strukturno toliko otvoren da se radikalno tumačenje može postići i bez radikalnih tekstualnih intervencija.
Bahat odnos prema tekstu ne svodi se samo na drastičnu adaptaciju već se ogleda i u radu s glumcima koji, na opštem planu, predstavlja drugu slabost rediteljskog postupka Kokana Mladenovića. Glumačka igra je ugrožavala tekst zato što je bila ili dikcijski slaba ili dramski nerazgovetna, a često i jedno i drugo: umesto da s glumcima prvo artikuliše priču (odnose, situacije, likove), reditelj se povodio za spoljnim scenskim rešenjima, tako da se ovde visi u vazduhu, skače, davi u bazenu, govori kao na pokvarenoj gramofonskoj ploči… Nezavisno od odnosa prema Šekspirovom tekstu, ovakav rad s glumcima je problematičan i zato što se svodi na grubu manipulaciju, a sve zarad apriorne i nemušte rediteljske zamisli. Izuzetni komičarski temperament, inteligencija i dar Gordane Đurđević-Dimić uspeli su da sačuvaju glumicu sudbine koju su doživeli njeni partneri, te je njen Puk bio jedan neodoljivo šarmantan, preduzimljiv i brzoplet vilenjak.
Iz prethodnog prikaza pojedinih scenskih rešenja može se naslutiti i treća odlika Mladenovićeve režije, koja nije oduvek bila i njena slabost, naprotiv – u pitanju je scenska mašta. Mladenović je počeo da se razlikuje od većine naših reditelja upravo tom autentičnom potrebom da stvara maštovite, metaforične i razigrane scenske svetove, što mu je polazilo za rukom u nekim od njegovih najznačajnijih predstava (setimo se Velike sveske u Ateljeu 212 ili Afere nedužne Anabele u Somborskom pozorištu). Ali, ta sklonost je u međuvremenu počela nekako da mutira, da ugrožava sve druge aspekte pozorišnog čina, pa smo tako dobili i ovaj San letnje noći – glomazni spektakl sumnjivog ukusa.
Iz kataloga rediteljevih ekscentričnih scenskih rešenja dovoljno je izdvojiti samo pojedina: na sceni se pojavljuju i voze dvoja kola (neugledan spaček za glumačku družinu i neka besna kola za atinske plemiće), Tezej se opušta pored bazena u koji stalno neko upada prskajući sve unaokolo, vilinski kraljevski par leti u vazduhu, na svadbenom piru sviraju trubači itd. Na nivou scenskih znakova, ova rešenja su pubertetski „aktuelna“ tj. površna (Tezej je kriminogeni vladar koga čuvaju telohranitelji dok lenčari na bazenu i vozi dobra kola), ali je i njihova ludička priroda problematična jer, umesto efekta radosne zaigranosti, stvaraju utisak dosadne haotičnosti… Da ne otvaramo delikatno pitanje ukusa.
Ipak, ovo pitanje mora da se otvori kada se pogledaju kostimi i dekor. Kostimi Dragice Pavlović svode se na neznakovitu kombinaciju stila epohe i savremene odeće, ostvarenu prevashodno pomoću napadnih i neukusno složenih materijala (skaj, čipka, pliš, til). Scenografsko rešenje Geroslava Zarića nudi nam zastarelu scensku predstavu o misterioznom šumskom predelu, s lišćem posutim po providnom materijalu i nekim preglomaznim, za konstruktivistički koncept nedovoljno pročišćenim i svedenim objektima koji, povrh svega, imaju i potpuno nejasno značenje.
Očigledno je da se Kokan Mladenović, jedan od naših darovitijih reditelja, nalazi u veoma ozbiljnoj stvaralačkoj krizi, koja se primećivala i u predstavama Putujuće pozorište Šopalović i Strah i njegov sluga (ova druga nikad nije preneta na scenu Ateljea 212 posle letnje premijere na otvorenom). To je neprijatan uvid, ali on se, ipak, tiče individualnog stvaralačkog opusa: ovde se, međutim, postavlja pitanje kako je ovakav repertoarski pad mogao da se desi uglednom pozorištu kakvo je Srpsko narodno pozorište. Doduše, aktuelna uprava SNP-a, od koje se dosta očekuje, nasledila je ovaj projekt od svojih prethodnika, te je razumljivo da joj delikatnost ove situacije nije omogućavala radikalnu i ujedno jedino ispravnu meru.
Mediji su puni hvale za srpski film „Karmadona“ čija je svetska premijera upravo održana na festivalu u Torontu, opisuju ga kao direktan sud stvarnosti bez kompromisa
Ako se složi Skupština Grada, Fest će biti održan od 21. do 28. decembra. Bio bi to jedini način da se zaboravi na sve ono što koči realizaciju ovogodišnjeg izdanja
Netačna je teza izneta ovih dana da nema preciznog uvida u stanje hala Beogradskog sajma, te da je procena troškova njihovog privođenja novoj nameni zbog toga neizvesna, kaže profesor Građevinskog fakulteta u Beogradu Dušan Najdanović
Ove godine najposećeniji dan Sajma knjiga pada 1. novembra, na godišnjicu smrtonosnog pada nadstrešnice Železničke stanice u Novom Sadu. Da li je, praveći raspored jesenjih manifestacija, uprava Beogradskog sajma zaboravila na to
Narodno pozorište demantuje da je iz teksta kojim objavljuje vest o nagradama na festivalu „Purgatorije“ u Tivtu izostavilo fotografiju glumice Vanju Milačić
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve