Koreograf iz Rusije, zvezde ruskog baleta, politička misija i standardna publika
RUSKE ZVEZDE: A. Antoničeva i A. Uvarov
Dugo već, publika nije tako egzaltirano nagradila domaće igrače i jednu predstavu kao što je to učinila 15. novembra u Narodnom pozorištu na premijeri DonKihota u koreografiji velikog ruskog umetnika Vladimira Vasiljeva. Kritika je pak ostala uzdržana. Isto tako, odavno se nije dogodilo da na „zvezdama ruskog baleta“, kao ovog 30. novembra u Sava centru, pred nas budu prosuti takvi igrački biseri, koje je više od tri i po hiljade ljudi pozdravilo za naše standarde hladno – tek pristojnim aplauzom. Na sreću, političari su izvadili stvar, pa nek im je balet bio i samo izgovor.
CRTEŽKAOSPAS: Šta u stvari našu publiku pre svega oduševi kada ode na neki balet? Furiozni tempo, vatromet muzike, boja, okreta, skokova…! Kada toga ima, onda ima i poštene gromoglasne reakcije. U DonKihotu V. Vasiljeva sve je brzo, okretno, masovno, zbijeno i publiku to, pokazalo se, veoma uveseljava.
Malena bina Narodnog pozorišta izgledala je kao pretovaren brod. U scenama koje su po brojnosti učesnika zapravo bile najpraznije, nastupalo je tridesetak igrača. Bilo je guranja, proklizavanja, a s obzirom na gustinu „naseljenosti“ bilo je za očekivati i više (ne)zgoda. Živost španskog trga dočaravana je na razne načine: „žutim karnerima“ pridružili su se „narandžasti“, i taman kad smo ih jedva razvrstali u dve skupine na scenu su izašli i „žuto-narandžasti“. Od živahne igre sve se komešalo pa su solisti često ostajali sasvim utopljeni u kaleidoskopu boja. U pozadini stajale su manje grupe igrača, bile su i dve tezge s povrćem, klinci beskućnici, balerinice… Toreadori u jarko crvenom, Espada u jarko belom. I samo zahvaljujući dekoru Borisa Maksimovića, na kulisi nacrtanom prolazu ka praznoj gradskoj ulici, odolevalo se klaustrofobičnom napadu.
Teret izvođačkog virtuoziteta, kojim DonKihot obiluje, na sebe je preuzela primabalerina Ana Pavlović, kao Kitri u glavnoj ulozi. S obzirom na bledunjavost i nesigurnost glavnih muških izvođača (Jovan Veselinović kao Bazil, Dejan Kolarov kao Espada), ona je na sebe morala preuzeti svu odgovornost. Vedra, tačnog koraka, visokih skokova, gimnastički razgibana, Ana Pavlović kao da jedina precizno definiše radnju baleta i sama gura predstavu od početka do kraja. Pouzdano društvo prave joj iskusni Svetozar Adamović (Sančo Pansa) i Tamara Ivanović (Mercedes). Pored školski korektnih Milje Đurić i Ivane Kozomare (drugarice), neočvrslih u disciplini toreadorâ i često raštimovanog ansambla, izdvojila se Olga Olćan, kao Ciganka. Jakim karakterom i dramskim nabojem u grimasi i u snažnom, plastičnom pokretu, O. Olćan je ostvarila nadahnutu interpretaciju. Ulogom Ciganke mogućnosti O. Olćan tek se daju naslutiti, ali, nažalost, kao i drugi kvaliteti na domaćoj sceni ni ovaj se dalje koreografski ne istražuje.
MANEVAR: Ugođaj u vrtlozima „kazačok-baleta“, skokova, špaga, fuetea, završnica na kolenima, po navici mogao se očekivati na gostovanju „superzvezda ruskog baleta“. Međutim, već sam program obećavao je nešto drugo. Takođe, samo u prvom trenutku zbunjujuće je delovao dolazak velikog broja političara, neobičnih ljubitelja baleta (Radomir Bulatović, Prvoslav Davinić, Dragan Jočić, Slobodan Samardžić, Velimir Ilić, i mnogi premijerovi savetnici).
Četrnaest odlomaka klasičnih i neoklasičnih baleta menjali su sliku svih dosadašnjih baletskih gostovanja iz Rusije. Za nas je to bio nov ruski senzibilitet (Karmensvita, Bovari, Zlatnodoba…) koji su predstavljali istinski najbolji ruski igrači. Mada dve najsjajnije zvezde koje su bile u najavi nisu došle, Svetlana Lunkina i Faruk Ružimatov, retko zadovoljstvo pružala je, na primer, nesvakidašnja lepota igre Ane Antoničeve u Smrtilabuda i u DonKihotu. Istančanost i sigurnost pokreta pokazali su i ostali, Osmolkina, Gračeva, Uvarov, Filin… Jedan od najvećih ruskih igrača Dmitrij Gudanov besprekorno i „bez kostiju“ odigrao je neoklasičnog Ždrala u koreografiji Ratmanskog.
Za poklonike novije ruske plesne scene, jezgro strasti bilo je upoznavanje sa Borisom Ejfmanom, danas u svetu najpoznatijim ruskim koreografom. Srpska publika ga je prvi put sada videla, dakle iste godine kada Ejfman slavi već 30 godina svog rada. Susret sa odlomcima iz njegove CrveneŽizele i DonĐovanija uverio je u snagu ovog autora i perfekciju njegovih igrača (Elena Kuzmina i Jurij Ananijan) koji snažno provociraju i zadivljuju svetsku publiku.
Ruski balet, u odnosu na poslednjih nekoliko godina, prvi put sada nije došao sa „gromopucateljskim“ programom. Lepota je ovoga puta bila u vilinskom titraju stopala, u širokim ekstenzijama, u čudesno zapretenoj igri mišića i zglobova, ili pak u mekanim minucioznim pokretima leđa.
Publika je prisustvovala eleganciji visoke igračke klase. Međutim, burne ovacije su izostale, čak i na samom kraju. Iznenada, političari iz prvog reda ustali su svi do jednog i u stavu mirno nastavili da aplaudiraju umetnicima. Kao po komandi na noge je skočio i ceo parter, ceo balkon i zaorio se dug aplauz. Iz daleka se čulo jednom „Bravo!“ i dvaput „Rusija!“.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!