Prostor i vreme, ljudski odnosi u prostoru i vremenu, odnos autora teksta, lika kome je dat tekst i osobe (glumca/izvođača) koji govori tekst, gledalac koji svojim gledanjem utiče na predstavu i energija koja sve ove činioce drži na okupu – to je ono što bismo na osnovu Liješevićeve predstave mogli odrediti kao pozorište
Reditelj Boris Liješević je radio niz uspešnih predstava na osnovu dokumentarnih materijala, po principima verbatim i divajzing pozorišta. Naročito su bile uspešne i poznate dve predstave koje je radio na maloj sceni Ateljea 212 – Čekaonica o žrtvama tranzicije i Plodni dani o patnji kroz koju prolaze parovi koji pokušavaju da dobiju dete putem veštačke oplodnje. Novu predstavu u ovom pozorištu, Moje pozorište, reditelj stvara po principima i metodama koje su bliske navedenim predstavama, s tim što u ovoj predstavi ide korak dalje. Pred gledaocima i glumcima on postavlja duboko lično pitanje – šta pozorište, nakon decenija bavljenja ovom umetnošću, znači Borisu Liješeviću. Ovom pitanju ne prilazi onako kako bi uradio istraživač koji pristupa spolja – ne bavi se važnim tačkama u razvoju sopstvene rediteljske karijere. Njegovo pitanje, ili bolje reći dilema, ide iznutra – nastoji da rasplete i objasni svoje razloge za bavljenje pozorištem i njegov lični osećaj prema motivaciji koja ga goni da stvara. Ako bismo tematski hteli da “razvrstamo” scene mogli bismo da utvrdimo da jedna grupa scena ima za temu porodicu i odrastanje, druga rad u pozorištu – odnos prema glumcima, upravama, treća odnos prema sopstvenoj inspiraciji, četvrta odnos prema strahovima i nadanjima… Moglo bi se još nabrajati, međutim, tematski krugovi nisu najvažniji, oni su poligon na kome autor istražuje suštinu pozorišta za njega lično. Tu dolazimo do onoga što bismo uslovno mogli nazvati ličnom ontologijom pozorišta.
...…
Prostor i vreme, ljudski odnosi u prostoru i vremenu, odnos autora teksta, lika kome je dat tekst i osobe (glumca/izvođača) koji govori tekst, gledalac koji svojim gledanjem utiče na predstavu i energija koja sve ove činioce drži na okupu – to je ono što bismo na osnovu Borisove predstave mogli odrediti kao pozorište. Predstava se dešava u praznom prostoru velike scene Ateljea 212. Ideja praznog prostora je važna za savremeno pozorište i uveo ju je reditelj Piter Bruk u istoimenoj knjizi, koja počinje rečenicom da je (parafraziram) potreban prazan prostor po kome se jedan čovek kreće a drugi ga gleda, i to je pozorište. No suštinski, prazan prosto ne postoji (čak ni međugalaktički prostor nije sasvim prazan), te i u ovoj predstavi prazan prostor nije zaista prazan već je to ogoljen prostor pozorišne scene. Publika vidi praznu pozorišnu scenu, a kada se po potrebi unesu neki elementi scenografije, oni su “samo scenski znak”, a ne pozorišna iluzija stvarnog prostora. Isti princip korišćen je i prema glumcima – glumac je taj koji jeste. Na primer, Nebojša Cile Ilić, koji na zahtev autora/reditelja igra u jednoj sceni određenu ulogu, a u narednoj neku drugu – on je istovremeno i Nebojša Cile Ilić koji pomaže Borisu Liješeviću da predstavi jednu situaciju i glumac koji igra zadati lik. Osim Nebojše Cileta Ilića u predstavi igraju Vojin Ćetković, Ana Mandić, Branka Šelić i Bojan Žirović. Koji će glumac igrati koji lik bira sam autor, prema tome kako on misli da taj glumac može predstaviti lik u datoj situaciji. Tako, na primer, Vojin Ćetković igra stamene tradicionalne muškarce (najčešće oca), Branka Šelić igra majku i starije žene, Bojan Žirović igra starijeg brata, kolegu ili druga, Ana Mandić mlađeg brata, koleginicu… Princip kojim se glumci biraju za određene uloge nalazi se negde između principa na osnovu kojeg se glumci u dramskom pozorištu biraju za određene uloge i principa na osnovu kojeg protagonista psihodrame bira one koji će igrati u njegovoj psihodramskoj sceni. Tokom čitave predstave Boris Liješević je na sceni – on je i autor teksta, i reditelj, i jedan od aktera u pojedinim scenama, i gledalac koji sa strane posmatra scene u kojima lično ne igra. U pozorištu su ova dva stvaraoca (reditelj i pisac) uglavnom iza scene, a akteri/izvođači/glumci mogu ponekad biti i gledaoci, dok gledaoci samo izuzetno mogu učestvovati u predstavi. Ova višestruka uloga u kojoj se Boris Liješević nalazi na sceni asocira na psihodramsku seansu, s tim što je on ovde u dvostrukoj ulozi psihodramtičara i pacijenta koji kroz scensku radnju nastoji da razreši svoj problem. Problem koji pokušava da razreši je pitanje šta je to pozorište i zašto Boris Liješević ne može bez pozorišta. Psihodrama je izabrana jer je ona akciona metoda grupne psihoterapije koja je po svom obliku (proigravanju uloga) najbliža pozorištu (a i sam Liješević se bavi psihodramom).
Treba reći da nije ovo prvi put da gledamo ovakve predstave. Oliver Frljić je napravio predstavu Mrzim istinu, a Nina Rajić Kranjac predstavu Solo. Ovakve predstave su veoma uspešne ako stvaralac uspe da ubedi publiku da je to zaista on.
Stekli smo utisak da se Boris Liješević u ovoj predstavi otvara nama u pokušaju da razume sebe. U svemu smo uspeli da razumemo to da je Boris Liješević čovek koji ima strastvenu potrebu za pozorištem, da je nežan i emotivan. On je takođe svestan da i u pozorištu i u životu vreme (pa i neki važni ljudi) prosto nestaje, curi iz našeg okruženja kao vino iz stare bačve. No iako realno nežan, emotivan, čak i nesiguran, Liješević u ovoj predstavi nije slab prema sebi i ne samosažaljeva se – naprotiv! U ovoj predstavi ima mnogo momenata autoironije i humora. Glumci svojim pristupom “ulogama”, ili bi tačnije bilo reći situacijama, značajno pomažu da njegova namera uspe. To je stoga što je svako od njih u svakoj od scena uspeo da dočara onaj karakterističan gest, pokret, izraz lica koji jasno određuje karakter predstavljene osobe. Način na koji nam predstavljaju šta je za Borisa umetnost postaje nežan način da se razume šta je to pozorište danas i ovde. U svetu u kome se vrednosti svakog dana tumbaju i dovode u pitanje važno je da pozorište postavi pitanje šta je ono samom sebi, to jest umetnicima i nama koji sedimo u sali.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Vreme“ je došlo do dokumenta koji ukazuje da je i Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda predložio ukidanje statusa kulturnog dobra Generalštaba, istog dana i po istom principu kao što je to uradio Republički zavod - protivzakonito. Goranu Vasiću iz Republičkog zavoda se zbog toga sudi, a Aleksandar Ivanović iz Gradskog zavoda je avanzovao
Iako mandat Svetislava Goncića na čelu nacionalnog teatra traje do decembra 2026, upravnik Narodnog pozorišta je iz ličnih i porodičnih razloga odlučio da se povuče i 5. jula ode u penziju
U 76. godini života, na nepodnošljivih 36 stepeni, puna tri sata je The Boss do poslednjeg atoma snage isterivao svoje. Kao i uvek, publici je dao baš sve - litre znoja, 28 pesama, nekoliko važnih poruka, podsticaj, ohrabrenje i veče za pamćenje
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!