Na prvi pogled, Vigdis Jurt, savremena norveška spisateljica, ispisuje još jednu priču o još jednoj nesrećnoj porodici. Despotski otac, duboko frustrirana majka, četvoro (sada odrasle) dece i njihova deca. Otac, sa svojih 85 godina, pada niz stepenice i umire, počinje ostavinska rasprava, a iz Pandorine kutije koju najstarija kći i pripovedačica Bergljut otvara svom silinom, počinju da ispadaju kosturi. Formalni povod raspada porodice je neravnopravno podeljena ostavština, ali uzroci su mnogo dublji. Bergljut tvrdi da je otac počinio neoprostivu stvar (zapravo zločin) u mladosti. Njenu priču, međutim, ne podržavaju ni majka ni sestre, a čak i da je istina to što pripovedačica tvrdi, šta se, naime, posle svih tih godina – junakinji je blizu 60 – može uraditi s njenom istinom i čemu ona, ta istina, uopšte služi? I da li je reč o istini, ili je to obična izmišljotina nestabilne žene, jer ono što Bergljut tvrdi ne može se nedvosmisleno dokazati? Da li je, najzad, sva ta buka vredna rata koji pripovedačica pokreće protiv porodice? “Ne mogu više, jecala sam, šta da radim, umreću od ovoga, jecala sam. Nećeš, rekla je Klara. Nikako, rekla je. Jaka si, rekla je. Samo moraš shvatiti da nisi na čajanki nego u ratu. U borbi za život. Nisi u mirovnim pregovorima nego u borbi za život, za čast i obraz, rekla je” (str. 232). Pripovedačica, dakle, pokreće rat za istinu.
Pošto je objavila roman 2016. godine – a za spoljašnje i tabloidne okolnosti valja pomenuti da u to vreme vlada pomama u Norveškoj i svetu za Karlom-Uveom Knausgorom i njegovim romanom Moja borba – za Vigdis Jurt se otvorio privatni pakao: najpre ju je obitelj zasula tužbama jer da ona neprilično i netačno iznosi prljav porodični veš pred lice zabalavljene javnosti, a potom i tabloidi kreću u utvrđivanje istine romana tako što pomno istražuju da li je to što piše u romanu tačno. Ponavlja se, dakle, ono što je Knausgor već doživeo, samo u intenzivnijem obliku. Kada Vigdis Jurt pokuša da kaže kako roman nije isto što i stvarnost, to ni malo ne utiče na istinoljubive porive tabloidnog uma.
U stvari, svi protagonisti, bilo oni unutar romana, bilo oni izvan njega, pozivaju se na istinu, a to čitav slučaj – slučaj u romanu i slučaj romana – čini veoma složenim. Nasleđe Vigdis Jurt potraga je za izgubljenom, zaturenom, pokopanom istinom – pri čemu ni sama pripovedačica ne poseduje čvrste dokaze da je to što tvrdi tačno – a prustovski prizvuk na ovom mestu nije slučajan. Prustova Potraga za izgubljenim vremenom potraga je za istinom, s tim što u toj potrazi učestvuje samo jedna osoba koja je i tužilac i istražitelj i zastupnik odbrane i forenzičar i svedok, na kraju krajeva i sudija, a na taj način se ne dolazi do sudske istine. Potpuno isto važi i za norvešku spisateljicu, iako u formalnom smislu njen pripovedni postupak ni malo ne liči na Prustov. Ovde bi odmah valjalo skrenuti pažnju na još jednu sporednu okolnost. Ko zna u koliko se tekstova Nasleđe Vigdis Jurt poredi s Knausgorovom Mojom borbom a da je jedina sličnost što su oba romana napisana na norveškom. Istovremeno, međutim, kritika propušta da uoči sadržinsku bliskost Prusta i Vigdis Jurt, ista ona kritika koja je, nepodnošljivo površno, poredila Kansugorovu Moju borbu s Prustovom Potragom. Jer i kod norveške spisateljice jedna osoba, Bergljut, očajnički traga za istinom, a načini na koje to radi odgovaraju načinima na koje to radi Prustov pripovedač. Junak Prustove potrage, progonjen ljubomorom, nastoji da utvrdi istinu ljubavi, ali kako nema nikakve druge elemente osim znakova koje ostavljaju voljene žene (ili voljeni muškarci), on očajnički tumači znake, te hijeroglife ljubavnog govora, vreba ih i beskrajno ih analizira nastojeći da ih logikom poveže sa onim što se događa u stvarnosti. Samo što logika ne pomaže uvek. Jedino sredstvo koje pri tom ima na raspolaganju, jeste jezik. Bergljut radi to isto. Ona pomno analizira pisma svojih sestara i svoje majke, hvata se za protivrečnosti u onome što govore, posmatra njihovo ponašanje, a da istovremeno ne skreće pažnju ni sa svojih postupaka, sa svojih sećanja, razočaranja, reakcija, svojih slabosti pre svega. Ona analizira čak i ono što se nije dogodilo, jer ako se nešto nije dogodilo, ako, recimo, otac i majka ne govore o onome o čemu se mora govoriti, onda to nešto znači, onda je ćutanje rečito, onda je to, barem za Bergljut, negativan dokaz da se dogodilo upravo ono što ona tvrdi. Možda. Jer dokazi koje pripovedačica pronalazi i podastire ih majci i sestrama – brat je u tom igrokazu važna karika na njenoj strani, ali nedovoljna da bi joj donela stabilnost – nisu drugo do posredni dokazi: ako nema leša nema ni zločina.
Izrazito inteligentan i, u samoj svojoj srži intelektualan roman – s rasponom motiva mnogo širim nego što ih nudi ovaj tekst – Nasleđe se čita brzo i nestrpljivo, te pokazuje, još jednom, da je porodica, u najmanju ruku, vrlo dvosmislena tvorevina, da ono što se nekada smatralo osnovnom i neodidrljivom jedinicom društva, ono za šta se verovalo da obezbeđuje stabilnost i pojedincu i zajednici, nije drugo do mesto dopuštenog nasilja, nešto poput pakla koji se prepušta sopstvenom ognju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Žitelje Kosjerića i Zaječara zapala je velika simbolička dužnost. A to je da svojim glasom odbrane čast Srbije od revizionističkog režima koji joj pljuje u oči pretvarajući žrtve u krivce i čije nasilje i laži zaista podsećaju na fašizam
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!