img
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Premijere – »Zoran Đinđić«

Rafal preko »četvrtog zida«

23. maj 2012, 21:21 Teofil Pančić
POLITIČKI TEATAR: Kadrovi iz predstave
Copied

Predstava Olivera Frljića je rizično i hrabro suočavanje sa možda najjačim kompleksom savremenog srpskog društva

Četrdeset i osam sati pre nego što će Nikolić Tomislav postati predsednik Srbije, u Ateljeu 212 okupilo se sve ono što se u prestonici obično naziva „premijerna publika“, ponešto ojačano političarskim uzorkom, štono se kaže, demokratske provenijencije (ne nužno iz DS-a) a koji se inače nešto ređe viđa na takvim mestima. Valjda se posle pozorišnih premijera ne može tako dobro tvitovati kao posle estradnih i političkih derneka, šta li? Kako god, svi su hteli da vide (a neki su voleli i da budu viđeni) premijeru projekta (netačno bi, naime, bilo reći „komada“) Zoran Đinđić, trenutno najatraktivnijeg pozorišnog reditelja na jugo-prostoru, bosanskog Zagrepčanina Olivera Frljića.

Ako ste, kao ja, premijeru pratili s galerije, imali ste dodatno, u nekom ne baš nevažnom smislu tabloidno zadovoljstvo paralelnog praćenja dve radnje: jedne na sceni, a druge u publici, dole u parteru. Bio je to direktan prenos one toliko žuđene „interakcije“, rafalni napad preko plota „četvrtog zida“ u pozorištu, onog jedinog nevidljivog: sa scene se prospe neka aluzija na delovanje živog nam, zdravog i prisutnog savremenika, a ti ga bržebolje pogledaš da vidiš kako mu to (ne) prija. Svetla su, naime, u sali sve vreme bila raskošno upaljena, u skladu s rediteljevom zamisli da ovde skrivanja u lagodni mrak publike koja samo pasivno prisustvuje pozorišnom činu nema i ne može biti: ta, glumci se tu ipak sve vreme obraćaju nama, prozivajući nas – utoliko i sebe, to jest celo društvo kojeg smo, hteli ne hteli, „reprezentativni“ uzorak – za sve što smo učinili od sebe i od ove zemlje u poslednjih dvadesetak godina, a čega je nekovrsni simbolički vrhunac upravo ubistvo Zorana Đinđića. Ali pobogu, zašto bi tamo gde je skoro dvesta hiljada ljudi izgubilo život, baš nasilna smrt jednog čoveka bila na taj način istaknuta i izdvojena? Pa, ne samo zato što je on bio predsednik vlade ove zemlje, nego mnogo više zato što je njegovo ubistvo došlo naposletku, kao simbolička overa, kao kruna svih prethodnih, kao u Zvekijev vrući metak umotana poruka ubica i njihovih pokrovitelja, a koja prevedena na tečni srpski glasi: tu smo, i nikuda ne idemo. Ne samo da ne možete nego i ne želite da nas isterate, jer bi to značilo da nas proterate iz sebe samih, a od toga jako, jako zazirete. Da to želite, ne biste se ovako vređali zbog toga što vas se na to podseća, ne biste pijačarski licitirali oko svega i svačega, od skupštinskih mandata pa do broja žrtava u Srebrenici, ne biste se tako smešno filistarski zgražavali i melodramski padali u nesves’ nad scenskim povraćanjem na državnu zastavu; ne biste, konačno, dva dana docnije ostali kod kuće i isprazno mudrovali dok je N. Tomislav skupljao svoje divizije. Dobro, ovog poslednjeg nema niti je moglo biti u predstavi, ali rekao bih da se prirodno uklapa…

Ko je došao na Zorana Đinđića po komad iole klasičnog pozorišta, sa svim dobrim i manje dobrim što uz to ide, našao se na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Ko je, pak, tu došao ne bi li se učvrstio u ionako granitnom uverenju da se „dobro zna ko je i zašto ubio našeg Zorana“, taj je bolje potrefio, ali opet, i to je zapravo irelevantno, jer ne prave se pozorišne predstave zarad toga, ili bar ne bi trebalo da se prave. Naposletku, šta je dobio neko ko je došao prevashodno zato da vidi kako se Frljić izborio sa možda i najskliskijim zadatkom u svojem dosadašnjem „političko-pamfletističkom“ ciklusu, a koji obuhvata riječki Turbofolk, ljubljansku Proklet bio izdajica svoje domovine, subotički Kukavičluk i zeničko Pismo iz 1920? Plus zagrebačko Buđenje proljeća, u kojem je od Vedekinda ostalo samo ono najnužnije…

Pet narečenih predstava najupečatljiviji su primeri onoga što bi se smelo bez zazora, a u autentično brehtovskom smislu, nazivati „angažovanim“ ili naprosto političkim pozorištem; njihov je značaj, na estetskom koliko i „idejnom“ planu praktično nemoguće preceniti. U poređenju s njima Zoran Đinđić možda nije nazadak, ali je neka vrsta šlajfovanja: ne bih rekao da smo videli nešto bitno novo, nešto što kod Frljića već nije prisutno. Osim toga, a negde u tesnoj vezi s tim, oseća se da Frljiću sve ono što bi imalo smisla nazvati „kompleks Đinđić“ nije blisko i familijarno na onaj način na koji jeste velikoj većini publike, i na koji mu je bilo blisko ono što je radio u prethodnim predstavama. To ima svojih prednosti, zarad svežine i neopterećenosti pogleda, ali i svojih ograničenja, koja su povremeno izbijala na scenu (hm, sa scene). Međutim, i uz te uslovne prigovore, Zoran Đinđić je uzbudljiv teatarski ali i okoloteatarski doživljaj (što je prirodno i poželjno, pošto Frljić ne pati od građanskog esteticizma), čije terapeutsko dejstvo je, doduše, moguće sprečiti tehnikom nadobudnog ignorisanja, ali to „pacijent“ čini jedino na sopstvenu štetu.

Ono do čega je Frljiću ovde stalo jeste udar na s(a)vest društva koje je ljude poput Đinđića mlelo za njihovog života, onda ih samlelo, progutalo ih i na kraju veselo podrignulo. Ili ih, u „boljem“ slučaju, zalilo krokodilskim s(l)uzama naknadnog svojatanja, kojima reditelj – u jednoj od boljih scena predstave, možda i najupečatljivijoj uz popovski sinhronizovani atentat na Z. Đ. – suprotstavlja suze njegove udovice, onako „forenzičarski“ skupljene u najlon kesu. Naizgled surovo i cinično, estetski i etički rizično, na kraju ipak – sjajno.

Sve drugo su, dakako, mamci koje je reditelj vešto postavio za dežurne somove, znajući da će se upecati. Intriga oko scenskog otkrivanja iliti „denunciranja“ detalja iz rada na predstavi (ko je od glumaca odustao te kako i zašto etc.) takođe je sastavni deo njegovih projekata ove vrste, što odlično znaju gledaoci, a još bolje akteri njegove, recimo, ljubljanske ili subotičke predstave, koji su bili tu na kudikamo ozbiljnijim iskušenjima od beogradskih vedeta, pa nikome ništa. Rad sa Frljićem podrazumeva određen tretman odnosa „privatnog“ i „javnog“, pa kome nije do toga, neka naprosto ne ulazi u tu hardkor mašinu. Isto vredi i za mistifikaciju oko udbaškog „prisluškivanja“ rada na predstavi, a bogme i za već famozno „saslušavanje“ kojem je podvrgnut pozorišni Vojislav Koštunica, kad već onaj pravi nije. Samo povraćanje po zastavi na koncu možete čitati kao vrhunski angažovani čin i neumitan rezultat svega što mu u predstavi prethodi, ali takođe i kao neku vrstu mistifikacije, ili čak testa iz opšte kulture, ako ne i inteligencije: da li je moguće da to nekoga danas još može da zgrozi, u pozorištu ili izvan njega? Pa ne rade li se slične stvari svakog dana, od demonstracija pred Belom kućom pa do kojekakvih smislenih ili pak fensi-šmensi performansa? Kako se, nakon svega, uopšte drugačije postaviti nasuprot rodoljubačkom onaniranju nad krpom, bilo čijom, u bilo kojim šarama?

A onda je premijera završena; rutinski aplauščić nakon kojeg između trećine i polovine publike brzo hvata maglu da se ne bi nečim zarazilo, kratko zatišje, pa onda mi koji smo ostali u sali frenetično aplaudiramo jedan, dva, tri, četiri… minuta. Zorana Đinđića tek čeka sudar sa „normalnom“ publikom, onom koja je te večeri dremala uz televizor, i ta će „premijera“ biti još zanimljivija od ove. A napolju, izvan Ateljea, proleće, i devojčice, i kafanske bašte, i Tomislav, i uopšte – Srbija…

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Kultura

17.novembar 2026. S. Ć.

Niš ne voli da menja direktore ustanova kulture

Direktorki biblioteke „Stevan Sremac“ istekao mandat pre sedam godina, a na čelu ostalih ustanova kulture u Nišu su ili v.d. ili direktori isteklih mandata

Kultura

16.novembar 2026. Sonja Ćirić

Prilog spisku razloga za ostavku Jasmine Ninkov

Premeštanje zaposlenih bez razloga, i otkup knjige Čedomira Antića zbog interesne podrške, novi su razlozi koje navodi Slobodni sindikat Narodne biblioteke Srbije za ostavku upravnice Jasmine Ninkov

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure