Namik Kabil, bosanskohercegovački pisac, režiser, scenarista, pomalo i glumac, sve je prisutniji i sve vidljiviji na prostorima na kojima se govori ovim jezikom. Izdavačka kuća Akademska knjiga iz Novog Sada nedavno je objavila poslednji roman ovoga pisca Beskućnik, dok se Isijavanje, kod istog izdavača, pojavilo 2022. godine. Ako bi izdavač štampao još i Amarcord, hronološki prvi roman ove trilogije, dobili bismo nesvakidašnje delo o odlasku iz doma i pokušajima pripovedača da se u dom vrati.
Namik Kabil rođen je u Trebinju (Jugoslavija), potom je, zajedno s porodicom, iz Trebinja prognan, u Americi je, a naročito u Los Anđelesu, proveo nekoliko važnih, teških i lepih godina, tamo se zaljubio u film i završio neke filmske škole, a onda se vratio u Bosnu i Hercegovinu, u Trebinje i u Sarajevo (sve to odjednom), nastavio da piše scenarije, počeo da snima filmove, a naročito da piše prozu. Rezultat ovog poduhvata je film Kod amidže Idriza Pjera Žalice iz 2004. godine (scenario), Informativni razgovori 2007. (scenario i režija), Čuvari noći 2008. (scenario, režija i uloga), autor je više TV dokumentaraca, te pet romana. Ovih dana Namik Kabil će u Beogradu i Novom Sadu predstavljati roman Beskućnik.
“VREME”: Pripovedač vaša tri romana (Amarcord, Isijavanje, Beskućnik) zove se Namik Kabil. U kakvom ste odnosu vas dvojica?
NAMIK KABIL: Nismo u lošim odnosima s obzirom na to koliko se dugo znamo, a i dalje se ipak nedovoljno poznajemo. Nekada, i dan-danas, ja svjesno pokušavam odrediti i nametnuti čime se trebam baviti, ali se skoro uvijek ispostavi da je sud pripovjedača u meni precizniji i bolji. On naprosto bolje zna prepoznati šta mi je važno, samo to. I zato je dobro pitanje u kakvom smo odnosu jer ima tu neke podvojenosti i zanimljivo je kako se omjeri praktičnog i svjesnog čovjeka i onoga drugog ispod te pojavnosti mijenjaju i prožimaju. Najbolje bi bilo pustiti da se samo kaže šta nam je važno, o čemu pisati. Ali, naravno da ništa neće samo. Kao mlađi sam naivno vjerovao u inspiraciju i nadahnuće, ali sam s godinama naučio da treba raditi i raditi, i da će jedino na taj način eventualno na površinu isplivati ono za čime tragamo.
Skoro sam ponovo čitao Bodlera i za oko mi je zapelo njegovo objašnjenje da je san savršenog oblika poput kristala. Zaista, pomislio sam, možda se baš u našim snovima odnosi između praktičnog čovjeka i pripovjedača miješaju prema nama nepoznatim mehanizmima. Snovi neminovno ostavljaju traga u nama i nakon što se uključimo u praktičnu svakodnevicu. A onda ih vjerovatno, kada krenemo raditi, kroz stvaralački proces pokušavamo rekonstruisati.
U redu, ali teško da je Namik Kabil iz Amarcorda izronio iz podsvesti, ili snova Namika Kabila s kojim u ovom trenutku razgovaram.
Spominjao je Danilo Kiš tu sivu zonu podsvijesti ili snova, kako god da je zovemo, i uporne pokušaje da se u nju racionalno uđe i objasne duhovi i demoni. Možda je to posljedica i “frustracije” društvenih nauka kojima nekada spočitavaju da nisu dovoljno egzaktne, kako se ipak bave samo maglovitim pretpostavkama. Da je, na primjer, slikar Fransis Bejkon kao mlad čovjek išao kod psihoterapeuta, možda bi (na vrijeme) na čistac izvukao neke svoje traume i strahove od crkvenih autoriteta, ali je pitanje da li bi onda postao slikar Fransis Bejkon kakvog ga znamo. Što se tiče Amarcorda, samo je odluka da se sjedne i pribilježi emigrantska epizoda bila svjesna i racionalna, ostalo se sklapalo i nastajalo u samom pisanju. Doslovce nisam znao koje poglavlje je slijedeće dok ga nisam počeo obrađivati, a i to se naknadno, u finalnom oblikovanju rukopisa, mnogo puta pretumbalo dok se nije uspostavila konačna struktura.
Što se tiče same priče, činjenica da je “stvarno” tako bilo ne znači da nije fikcija. Ni dokumentarni film, na primjer, ne pokazuje život kakav stvarno jeste iako je takva zabluda i dalje uvriježena, već je u velikoj mjeri pitanje autorskih odluka. Izbor priče, sudionika, kadrova, finalna montaža, sve su to produkcijske faze koje se pažljivo vagaju, a ne sirovi život kakav jeste. Nije mnogo različito ni u memoarskoj prozi kao što je Amarcord. U kojoj meri onda uopšte vladate procesom pisanja?
Moje mišljenje je, a možda griješim, da pisac koji unaprijed tačno zna šta će napisati, a ovdje prije svega mislim na prozno pisanje, ima velike šanse da njegovo djelo bude mrtvorođeno. Što se moje malenkosti tiče, ja doslovce zaranjam u prilično nepoznatu i mutnu vodu, i nakon nekog neodređenog vremena počinjem da razaznajem konture. A tek u kasnijim verzijama rukopisa, kada jasnije počnem sagledavati o čemu je stvarno riječ, tek tada počinjem svjesnije i trezvenije vladati samim procesom pisanja.
Meni je drago i prije svega vrlo korisno Andrićevo objašnjenje u Beleškama za pisca, da se onaj koji zapisuje treba baviti samo slijedećom riječju, rečenicom, a da se cjelina sama počne sklapati ako se navedenog postupka dosljedno držimo. I Đakometi je sličnu stvar objašnjavao, da nije znao gdje ga ruke tačno nose kada bi krenuo raditi na skulpturi. Znači, s jedne strane, mi se svjesno upuštamo u proces, onda se predajemo matici, da bi, na kraju, opet svjesno i racionalno oblikovali i dotjerivali to na čemu radimo. Naravno da ovo nije jedini i konačni put, već nešto što meni lično ima smisla. Dodatno, makar to zvučalo pomalo i mehanički pojednostavljeno, mislim da ipak treba postojati red stvari u takvom postupku, izvjesna hronologija u smislu odakle se kreće i kuda se prolazi. Iz osjećanja bi trebalo, ili stomaka kako se kaže, pa onda kroz pamet, odnosno zanatski postupak. Nebitno je, naravno, kako smo do te umjetničke pameti došli, formalno ili na neki drugi način, samo mi se čini važnim da je tim redom, iznutra-prema-vani. Obrnuto se mogu snimati sitkomi, sapunice, pisati zabavne i popularne knjige, ali ja o tome, nažalost, malo znam. Tu je obično mnogo više novca, zato kažem nažalost.
Malo se ko na ovim prostorima obogatio od pisanja…
Činjenica da mi na ovim prostorima teško da možemo živjeti samo od književnosti istovremeno je i privilegija i frustracija. Meni ipak više privilegija jer ne moram nikome podilaziti radi tržišta koje, pogotovo u iscjepkanoj Bosni, skoro da i ne postoji. I veliki Česlav Miloš je rekao kako je bio sretan što je za vrijeme dugogodišnjeg boravka u Americi imao stalni angažman na fakultetu i nije morao pisati za tržište. Sličnu stvar je spomenuo i Šklovski ranije: ako želite da pišete, nađite posao. Sve to, naravno, nije bez posljedica jer se vrlo lako može ukliznuti u sumnjive kvalitete napisanoga, ili prehermetične, ali ozbiljniji izdavači i na ovim prostorima nisu blesavi, daleko od toga. Oni ipak žive od prodaje knjiga.
Pripovedač romana Beskućnik “maltretira” ljude pitanjem imaju li dom. Tomas Vulf, opet, kaže da se čovek ne može vratiti kući. Šta biste vi kazali Vulfu?
Na to bih rekao, a što sam shvatio pišući Beskućnika, kako je moguće da se i sami osjećaj kuće ili doma mijenja kroz različita životna poglavlja. Ili da nemamo neophodno samo jedno mjesto koje zovemo kućom ili domom. Vođen polaznom tačkom da pisac treba pričati ono što poznaje, krenuo sam od porodične odluke da srušimo kuću u Trebinju koja je nekada bila dom i na tom mjestu sagradimo novi objekat. To je bila srž priče na samom početku, ali sam brzo shvatio da je potrebno opisati i objasniti čega je bila srž, kakvog života, grada, vremena, i naročito šta se desilo, mislim prije svega na rat. I ovo ovdje sada nabrojano tek sada mogu tako racionalno poredati i imenovati, dok je u samom procesu pisanja knjige više bilo stvar osjećaja na koji sam se naslanjao.
Beskućnik je i knjiga o smrti najdražih osoba i kako ljudi koji formalno ne vjeruju u Boga doživljavaju takve lomove. Nauka nema objašnjenje na najvažniju stvar koja nas odvaja od ostataka živih bića, na razum, već nas svodi na fiziološko postojanje i raspadanje, što ne bi bilo sporno da smo mi samo meso i kosti. I onda se u takvom jednom kovitlacu, koji nije bio lišen jeze, u ovoj knjizi počelo svašta uplitati i rasplitati, i drago mi je da je tako. Da se još jednom osvrnem na samo pitanje. Čovjek se može vratiti kući, ali ona ne mora nužno biti isto mjesto koje je napustio. Ljudi su kuća i dom, bez njih nekada dragi prostori postaju hladni zidovi.
U romanu Amarcord pronalazimo motive koji se razvijaju u Isijavanju i Beskućniku. Da li ćete se i dalje vraćati na te opsesije ili ste romanom Beskućnikzatvorili svoju Odiseju?
Amarcord je vožen i protkan traumatičnom nostalgijom, koja je u Isijavanju već počela poprimati gorče i oporije tonove. U Beskućniku se zrelija postnostalgija uspostavila kao meni važna spoznaja. Izgleda da je time, kao što kažete, zaokružena jedna cjelina, ali nisam posve siguran, ili bar nisam u ovom trenutku, da je to i završena priča. Možda sam sa Beskućnikom završio jedan privatni, zavičajni ciklus, ali su neke teme i dalje aktuelne nevezano za specifične geografske odrednice. I dalje mi je, na primjer, zanimljivo spomenuto postnostalgično stanje koje je vezano i za biološke promjene u svakom čovjeku, starenje i pripreme za konačni odlazak. Smrt je ogromna tema, o tome se uvijek može pisati.
Naslovi vaših romana Amarcord i Isijavanje ponavljaju naslove velikih filmova, a tu je i Yesterday, na engleskom, dakle. Šta sugerišete ovakvim naslovima?
Mene prije svega u muzici zanimaju obrade ili cover-i pjesama, jako mi je zanimljivo kako ista pjesma prepjevana zvuči i slično i drugačije. A zapravo je neočekivano veliki broj starijih ali i novijih pjesama koje su nastale kao prepjevi ili cover-i nekih ranijih verzija. Jednom su Bona Voksa pitali šta misli o obradi njegove pjesme One koju je uradio Džoni Keš, i on je rekao, prafraziram, kada Keš prepjeva vašu pjesmu, nije to više vaša pjesma.
Što se tiče samih naslova Amarcord i Isijavanje, očigledni su filmski uticaji. Osjetio sam potrebu da se maltene pozerski i pretenciozno naslonim na kultne naslove, što mi je onda stvorilo i dodatni, izazovni imperativ da autentičnom pričom opravdam takvo polazište. Ali nije to prvi put da se pisci i umjetnici generalno igraju sa poznatim naslovima, dešavalo se i dešava se. Ako je djelo dobro, ljudi se manje bave naslovom. Vjerovatno su i Knausgora, kada je objavio Moju borbu, pitali o naslovu kojeg je preuzeo ni manje ni više od Hitlera. U međuvremenu je spomenuti opus postao važno djelo i malo ko više spominje odakle je preuzet naslov. Evo, i Fose ima knjigu Isijavanje, ali on je nobelovac i teško da će mu neko zamjeriti zbog takvog postupka. Ne stavljam se, naravno, u istu ravan sa spomenutim piscima, ali su mi ovdje pali na pamet.
Na stranu poređenje, da li vidite sličnost onoga što pišete s Knausgorovom Mojom borbom? Obojica ste najdublje u onome što se naziva autofikcijom.
Ako ima sličnosti, to mi je kompliment. Mene je, kao vjerovatno i mnoge druge, šokirao obim tog djela, nešto oko 3600 stranica. A pri tome nisam imao osjećaj da su nešto “navlačene” stranice, da se težilo debljini knjiga, što i nije tako rijetko. Više puta sam pomislio kakva je koncentracija i posvećenost potrebna za takav jedan zahvat. I nije tačno da ljudi nemaju više vremena čitati debele knjige. Baš se na primjeru Knausgorove Moje borbe može zaključiti kako će dobre knjige uvijek naći čitaoce i obratno, nebitno da li su debele ili tanke. Moja borba je već prevedena na više od 20 jezika, što je također impresivno jer je posljednji, šesti tom izašao 2011.
Mislim da je slična situacija i sa žanrom autofikcije generalno. Jednostavno je – ako je knjiga dobra, čitaće se. I dalje, da se još malo nadovežem na neke sterotipne savjete šta i kako treba pisati, kažu da nam je dosta ratnih priča i filmova. I onda pročitate Rat nema žensko lice, Svjatlane Aleksijevič, knjigu koja je izašla ravno četrdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata kojim se isključivo bavi. Mene je, kao i mnoge druge širom svijeta, oborila s nogu, bez obzira što sam toliko toga već vidio i čitao o tom ratu.
Kakva je razlika u pisanju romana, pripovetke i scenarija? Vaš imenjak Namik Kabil u Amarcordu kaže da je ispisao stotine, ako ne i hiljade stranica scenarija.
Zanimljiv je odnos književnosti i filma generalno, kako su prividno slični, ali je sama mehanika konzumiranja jako različita. Film možete gledati i ako ga ne razumijete, ne zahtijeva toliki napor, možete malo usput i odspavati i nastaviti kada se probudite. A knjigu je ipak malo teže čitati ako vam ne ide jer zahtijeva aktivni napor. Također je zanimljiv i ne malo zahtjevan proces adaptacije književnosti u film. Zamka koju nije lako izbjeći, a pogotovo nadvladati, jeste da je čitanje u velikoj mjeri i vizuelno iskustvo, mi neminovno i vidimo stvari koje čitamo, neke manje, neke više i jasnije. I onda kada se određena knjiga adaptira u film, gledaoci (pod uslovom da su prethodno čitali spomenutu knjigu) neminovno porede ono što su oni vidjeli s onim što je i formalno snimljeno. Pa se nerijetko osjećaju iznevjerenim, prevarenim. Ima onaj stari vic koji je originalan, pa ću ga opet spomenuti, kada dva miša grickaju filmsku traku u mraku arhive, i jedan drugog pita kakav ti je film, a ovaj drugi kaže, dobar je, ali mi je knjiga bila bolja!
Poznata je zanatska razlika između pisanja scenarija i proze zbog činjenice da se scenarij mora prilagoditi tehničkim aspektima filma i zato sadrži i tehničke upute. Ali ona možda i važnija i često teža razlika je u samom statusnom karakteru. Naime, napisani scenarij samo je produkcijska faza i ako se nekim slučajem ne pretoči u film, ostane kao neodsvirana partitura. A znamo da scenarij nesnimljenog filma ne egzistira kao formalna književna forma, za razliku od sličnog, ali ipak vrlo različitog, makar samo po ovom statusnom karakteru, dramskog teksta koji itekako postoji i kao književna forma i kao dramska osnova za pozorišnu predstavu. Uglavnom, pisanje scenarija je zbog spomenutog produkcijskog aspekta prilično dubiozan i potencijalno stresan zahvat jer uopšte nije malo scenarija (čak i prilično dobrih) koji se nikada ne snime. I onda takve neispričane priče ostanu praktično nigdje, maltene i doslovno mrtvo slovo na papiru.
Šta vam je danas bliže, film ili književnost?
Prekrasno je snimati filmove, kada veliki broj ljudi kao u nekoj polimetrijskoj perspektivi, makar to bio samo slučaj u idealnim okolnostima, doprinosi istoj stvari. I nije uopšte slučajan glamur koji prati film, to je izgleda jedini život mimo ovoga koji također vidimo, a u kojem se dodatno niko ne stara. A sama ta činjenica nije jednostavna za smrtnog čovjeka. Ipak, moram priznati da zadnjih godina jako uživam u književnosti, izgleda da je ozbiljna veza u pitanju. Prije svega, manje je kompromisa u stvaralačkom procesu, mogu se pustiti i baciti niz litice vlastitih opsesija. Da, stvarno mislim da sam hrabriji čovjek kada pišem nego što sam inače u životu, i možda je to jedan od razloga zašto uživam u pisanju.
