img
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Psiho bez drame

27. april 2005, 16:37 Ivan Medenica
Copied

Goran Marković: Delirijum tremens
Uloge: Predrag Ejdus, Vesna Čipčić, Milena Pavlović, Mile Stanković, Anita Mančić
Beogradsko dramsko pozorište

Posle komada Turneja i Govorna mana, Goran Marković je još jednom postavio fenomen glume kao središnju temu svojih dramskih preokupacija. U svojoj novoj drami, Delirijum tremens, Marković sagledava glumu iz jednog drugačijeg ugla, jer je, kao što i sam naziv dela sugeriše, dovodi u tesnu vezu s bolešću. Usled redovnog konzumiranja velikih količina alkohola, poznati beogradski glumac Dagi doživljava delirijum tremens, završava u bolnici i ostaje paralizovan, da bi zatim, pomoću psihodrame kao terapeutske metode, počeo da se oporavlja, postepeno otkrivajući pravi, dubinski razlog svoje bolesti – skoro patološku vezanost za glumu. Ovakvom postavkom priče, autor želi da prikaže glumu kao protivurečan fenomen: ona je istovremeno i lek protiv bolesti (lečenje pomoću psihodrame se zasniva na nekim glumačkim procesima), ali i njen uzrok.

Kada s prikaza ove zanimljive ideje pređemo na analizu njene dramaturške razrade, onda se, međutim, otvaraju brojni i ozbiljni problemi. Komad ima, pre svega, predugačku ekspoziciju – pod ekspozicijom podrazumevamo sve događaje do pojave terapeutkinje i početka psihodrame – u kojoj nema nikakve dramske radnje i sve se svodi na markiranje nekih krajnje klišeiziranih situacija i odnosa: čuveni glumac se opija, njegova žena je zabrinuta i ljubomorna, on ima ljubavnicu koja je (naravno!) njegova mlada, nedarovita i ambiciozna koleginica… Banalnosti ovih dramaturških elemenata, koji teško mogu da se pravdaju komediografskim usmerenjem uvodnog dela, dodatno doprinose i besmislena čaršijska namigivanja (spominjanje prepoznatljivih ili stvarnih likova i situacija), koja su, doduše, „elitnu premijersku publiku“ bacala u pravi delirijum tremens.

Posle ekspozicije, počinje priča s lečenjem putem psihodrame koja bi trebalo da artikuliše dramsko jezgro komada, napravi žanrovski zaokret (u smislu uozbiljavanja) i sprovede značenjsko poentiranje. Ta očekivanja ostaju, međutim, uzaludna, jer ni u ovom delu komada nema nikakve radnje; umesto suštinskog prožimanja psihodramskih tehnika i životnih sudbina svih likova uključenih u ovu terapiju, dobija se banalna ilustracija ove metode, ilustracija koja najpre liči na televizijski školski program. U ovim scenama je dramska pažnja potpuno na Dagijevom slučaju, a svi ostali likovi su statisti, posebno sama terapeutkinja Liza, o kojoj ne znamo apsolutno ništa, osim da je, neznano kako i zašto, došla iz Engleske. Tako se, umesto elaborirane psihološke drame, dobila scenska ilustracija, ili EPP psihodrame kao terapeutske metode; jednom rečju – psiho bez drame.

Prethodna analiza je morala da bude školska, jer su i dramaturški problemi koji se javljaju u komadu – školski. Usled te dramaturške nerazvijenosti, željena značenja do nas ne dolaze posredno (čitaj – na dramski način), već krajnje direktno, tako što ih neki lik, bez ikakvog zazora, lepo izdeklamuje; lekarka objašnjava kakav je status psihodrame u savremenoj medicini, terpeutkinja nas uvodi u njene tehnike, a Dagi nam, kao rezultat tretmana, otkriva metafizičke tajne glume. Pored toga što nisu dramski artikulisana, ta razmišljanja o prirodi glume su, i sama po sebi, vrlo površna, konvencionalna i banalna; gluma je prokletstvo i magija, a glumci ljudi koji lutaju hodnicima pakla. Ta patološka vezanost za glumu se i najdoslovnije scenski ilustruje tako što neko, u toku terpije, dobija ulogu „glume“ i onda, iz lika, ščepa Dagija za vrat!… Što bi rekli na jugu – to kad ufati, ne pušća!

Da je komad postavio neko drugi, neko ko bi imao kritičku distancu, možda bi se iz njega nešto i dobilo; pošto ga je, na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, režirao sam pisac, rezultat je bio izvestan. Markovićev rediteljski posao sveo se na osmišljavanje video materijala s filmskim sekvencama u kojima se vide naši veliki glumci (ovaj video nema nikakvu scensku funkciju, osim što služi kao neka vrsta špice), na komplikovane i dramski nerazgovetne prostorne promene i mizanscenske postavke (zašto se simulira rotacija? čemu ta promena uglova?) i na krajnje površan rad s glumcima, zbog čega se dešavalo da oni, u scenama terapije, ostaju bez konkretnog zadataka, da deluju kao neki privatno prisutni posmatrači. Takođe, u postavci glumačke igre, reditelj nije uočio jednu veoma važnu scensku uslovnost: osim Dagija, drugi likovi nisu glumci, tako da njihova gluma u toku same terapije nije smela da deluje kao prava, morala je da se oseća razlika između „obične“ interpretacije lika i interpretacije lika dok učestvuje u psihodrami.

Bez stabilne podrške u tekstu i režiji, glumci su se prepuštali svojim oprobanim komičarskim rešenjima, što je čist eufemizam za paradu onoga što u teatarskom žargonu nazivamo – šmirom; javljale su se tu banalne karikature zabrinute i ljubomorne žene (Vesna Čipčić), drčne i nedarovite sponzoruše (Milena Pavlović), ljubomornog kolege (Mile Stanković)… U prvom delu predstave, Predrag Ejdus se takođe služio rabljenim trikovima u prikazu pijanca (što mu baš ne služi na čast), dok je u drugom delu promenio dramsku intonaciju i postigao tu željenu ozbiljnost. Anita Mančić je toliko dobra glumica da joj polazi za rukom da nešto napravi i kada igra potpuno nepostojeći dramski lik, što je, kao što smo već videli, upravo bio slučaj s Lizom; u interpretaciji Mančićeve, ona je bar imala toplinu i čvrstinu jednog dobrog terapeuta… Kada se svemu doda i nemaštovita i produkcijski izuzetno skromna scenografija Nebojše Veselinovića s bolničkim krevetima i zavesama (pozorišnim, valjda!), onda se kompletira potpuno negativan utisak o predstavi Beogradskog dramskog pozorišta.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure