img
Beograd, 10°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

 

Prtljag bubreće nesreće

27. januar 2021, 20:12 Teofil Pančić
Copied

Ognjen Spahić: Pod oba sunca
(Kontrast izdavaštvo, Beograd 2020)

Volim ja moju Danku. Nije da je ne volim. Dok spava na trosjedu, njeno lice zauzmu konture pređašnje ljepote. Katkad poželim da uzmem jastuk i skratim hod po blatu. Ovu laž koja nas je poklopila i natjerala da je zovemo životom. Pritisnuo bih snažno i pustio da se koprca sve dok posljednji dah ne napusti pluća. Nisam siguran da bi se uopšte branila. Pokuša li ona da uradi isto, opružiću ruke kraj tijela i stisnuti fige. Znam da se neću probuditi u životu gorem nego što je ovaj.

Dvoje starih ljudi, svetioničar i njegova žena, dotrajavaju svoje dane pustinjački, na isturenoj kopnenoj koti, na Valdanosu, na južnoj crnogorskoj obali (jok, no će na planini bit’ svjetionik!): on je osoran i prek, što će reći slab i temeljito raskućen iz vlastite egzistencije (ako se u njoj ikada čvrsto i skućio, što tek ostaje da se vidi), ona je popustljiva i u prividnoj defanzivi prema njegovim napornim optužbama i izigravanjima groteskno izduvanog mužjačkog autoriteta, što će reći tvrda i jaka, ali i dubinski oblikovana kulturom

podneblja – ne samo crnogorskog, nego potkotinentalnog uopšte.

Odakle oni uopšte na Valdanosu, da im bura i jugo sviraju kroz škure i kosti i da živog čoveka (trećeg čoveka, a nije filmski) ne vide danima? Po nagradi svakako nisu, po kazni… hm, kako se uzme. U svakom slučaju, tu su u svojstvu polubivših ljudi kojima teče odjavna špica, ona ista koja je odavno istekla svemu što su znali i u šta su verovali, svemu što je bio naizgled tvrd i nerazoriv kontekst njihovih života, celom onom tako prepoznatljivom koktelu patrijarhalno-plemenskih besmislica samoljubivo samoproglašenih za „narodne mudrosti“, i provincijske replike jedne nadobudne ideologije iz dalekog sveta, a koji se koktel od jedne do druge tačke „naših krajeva“ razlikovao uglavnom samo po razmeri jednog i drugog u toj odavno neispiranoj čaši.

A pre nego što će zabivšiti i završiti kao legalni pustinjaci ostavljeni na toj koti da prirodno izumru (kad su se ionako fosilizovali pre smrti!) on, Bato, bio je ponosni oficir jedne prenapucane vojske, a ona, Danica, bila je oficirska žena, što je jedna sasvim zasebna kategorija u mikro i makrokosmosu nekadašnjih života, i dalje na gotovo neshvatljive načine formativnih za sve što ovde živi i diše.

Njihovi su životi, poput tolikih drugih, stali i usahnuli u ono hudo ratno vreme, u kojem je Bato pokušao da sačuva vojničku i ljudsku čast, da se sačuva od zločinjenja, što je u srazu sa silama nemerljivim koje su lomile i mnogo veće snage od njegovih moglo da se završi samo na paradoksalan, gotovo ironičan način, obogaljivši ga duševno bez nade u trajni oporavak. I onda ga, kao ruinu u nastajanju, bez ključa zaključalo u svetioničarske odaje na kraju sveta, a s njim i Danicu kao prtljag bubreće nesreće, jer to su žene u tom poimanju sveta, kako god uzmeš. I Bato će igrati tu igru, dugo i predugo, izgubljen u svojim jalovim resantimanima i sasvim nesvestan da u Danici klija svest, volja, a možda i snaga da se rasprtljaži, ne pitajući mnogo za cenu. Katalizator jedne male, intimne revolucije (a revolucija zahteva žrtve!) biće dolazak dvoje mlađanih kampera iz grada u njihovo dvorište, s kojima će ukrstiti sudbine na način o kojem ovde ne sme biti reči, ali zato treba reći da su i ti odnosi, unutar jedne sasvim nove generacije, toliko drugačije dizajnirane, ništa manje traumatični i ukleti, i da ne vode ničemu nalik na hepiend. Sve se promenilo ne bi li sve ostalo isto… Čitajući ovaj Spahićev roman imaš utisak da u snovitom bioskopu gledaš neki nikada neprikazani film Džozefa Louzija iz šezdesetih, možda crno-beli, zarad atmosfere.

Ognjen Spahić (Podgorica, 1977), piše jako dobre romane i priče, sluša dobru muziku i rado sedi u kafeu Berlin (to se u Podgoricu izgovara na poseban način, s dugim „i“). U nekoj alternativnoj istoriji „ovih prostora“, onoj koja se nije dogodila jer se dogodila ova koja se dogodila, dobio bi NIN-ovu

nagradu još pre petnaest godina, za briljantni romaneskni prvenac Hansenova djeca. Iako će mnogi ovde tek čuti za njega, ili neće, već sada je mlađahni klasik u najboljim stvaralačkim godinama, jedan od najtemeljnijih pisaca svoje i okolnih generacija koji pišu na našem jeziku što se službeno zvao srpskohrvatski (i obrnuto) dok se njegov Bato još zvao uvaženim drugom, a Danica kafenisala s drugim pripadnicama svog soja po boljim podgoričkim soliterima, a sada se on, naime jezik, zove i ovako i onako, ali je i dalje postojeći samo u jednini, bez obzira na sve napore da se nekako deobom razmnoži. Ali, ne piše Spahić o tome: on piše, onda kada je najbolji, o permanentnom rasipanju jednog sveta, pojedinčevog, koji jeste ili nije u neposrednoj vezi s pomeranjima tektonskih ploča društvenih epoha, ali je uvek nepogrešivo u vezi sa onim što se čitaoca najdublje tiče, pod uslovom da se usudi da se u to, i u sebe, zagleda dovoljno duboko. Mizanscenom neretko sasvim lokalan, duhom i talentom transcendira sve sitno, tako da je svaka njegova knjiga univerzalno prijemčiva bez gubljenja osobenosti vremena i podneblja; razume se da mu ništa od toga nikada neće biti iskreno oprošteno. Ni onamo, namo, ni ovamo, a ni između.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

22.novembar 2026. S. Ć.

Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili da prime nagrade Narodnog pozorišta

Glumci Narodnog pozorišta Vanja Ejdus i Igor Đorđević odbili su da prime godišnje nagrade Narodnog pozorišta zato što je Uprava "pogazila kriterijume za dodeljivanje nagrade glumcima"

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

Kamerna scena „Studio“: Predstave za mlade, mladih autora

„Studio Centar“ otvara Kamernu scenu. Na repertoaru su predstave za mlade, mladih autora. A toga u Beogradu nema

Kultura

21.novembar 2026. Sonja Ćirić

Ašhen Ataljanc: Zašto me UBUS nije predložilo za nacionalnu penziju

Ministarstvo kulture je prošle godine odbilo balerinu Ašhen Ataljanc za nacionalnu penziju, a ove godine je Udruženje baletskih umetnika Srbije nije ni kandidovalo

Otvaranje Festivala autorskog filma

Kultura

21.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Konačno festival koji je napunio salu

Pred krcatom salom i sa Kanskim pobednikom, počeo je Festival autorskog filma - onako kako nisu počinjali prethodni ovogodišnji festivali u prestonici

Kultura

20.novembar 2026. Sonja Ćirić

Beogradska filharmonija mora da otkaže koncert Lang Langa

Koncert velikog pijaniste Lang Langa sa Beogradskom filharmonijom 13. decembra je otkazan, zato što se Ekspo povukao iz pregovora o generalnom pokroviteljstvu. Da li je moralo tako da se desi

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure