Propadosmo načisto

Kad smo sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, u stripu „Marti Misterija“, prvi put čuli za proročanstvo Maja o 2012. godini kao godini kraja svijeta, termin nam se činio dalekim. Čitali su se u to vrijeme Erih fon Deniken i Artur Klark, te časopisi poput „Arke“, koju je uređivao Ahmed Bosnić. Onda je došla apokalipsa, no nije bila globalna, nego lokalna, i nije došla izvana, iz svemira, nego iznutra.

Sjećanje na književne, filmske i stripovske scenarije apokalipse poslije se počeo poklapati sa sjećanjem na djetinjstvo. A nakon silnog dramatiziranja oko tzv. milenijumskog baga i nakon vizije kraja vremena s prelaskom sa 1 na 2, odnosno s dolaskom 2000. godine, te naročito nakon kratkotrajnog antiklimaksa dokinutog šokom terorističkih napada od jedanaestog septembra 2001, ove su narativne apokalipse postale naročito privlačne. A i 2012. godina se polako i nekako skoro neprimjetno približila. Na posljednjim stranicama dnevnih novina te u rubrikama tipa „zanimljivosti“ sve su češće reference na famozno proročanstvo Maja. Bilo je zapravo već krajnje vrijeme da Holivud u vezi s tim napravi neki ozbiljan projekat. Za takav film teško je i zamisliti pozvanijeg režisera od Rolanda Emeriha. Prvi dugometražni film ovog Nijemca (rođenog u Štutgartu, desetog novembra 1955. godine) zvao se Princip Nojeve arke (1984). Njegov uspon ka prvoj holivudskoj ligi krunisan je Danom nezavisnosti (1996), jednim od ključnih filmova apokalipse iz onog niza koji je krajem prošlog vijeka punio svjetska kina (tu su još bili, recimo, Armagedon Majkla Beja, Žestoki udar Mimi Leder ili Početak kraja Pitera Hajmsa). I naredni njegov film, dvije godine kasnije, otkriva vjernost omiljenom žanru; riječ je o Godzili. Nakon već pomenutog 11. septembra 2001. godine, holivudski posttraumatski sindrom iskazao se u vidu bježanja od filmova apokalipse, a taj je trend prekinuo upravo Emerih svojim filmom Dan poslije sutra (2004), o dolasku novog ledenog doba. Kontroverzu su onomad posebno potakle scene u kojima Emerih prikazuje uništenje Njujorka. Nakon Dana poslije sutra, a neposredno prije 2012, Emerih je snimio film u kojem se vratio u prošlost dvanaest hiljada godina. Praistorijski ep 10.000 godina prije Hrista (2008), o mladom lovcu na mamute, mnogi su proglasili najgorim filmom godine. Sada se, međutim, Emerih vratio na svoj teren.

NOJE I NJEGOVA SESTRA: 2012 – film koji je u kinima širom svijeta premijerno prikazan 13. novembra, tri dana nakon Emerihovog rođendana, odnosno što je simbolički vjerovatno važnije: u petak trinaesti – film je za koji se Emerih spremao cijeli život. Čovjek kojeg su proslavili filmovi o apokalipsi snimio je ultimativni apokaliptični film (i majku i oca svih filmova katastrofe, onoliko dobar koliko je to u ovom žanru moguće, kako bi rekao Rodžer Ebert). Film ima sve što ovakav film treba imati: katastrofu nezapamćenih i nezamislivih razmjera, perfektne specijalne efekte, niz pamtljivih scena, dobro isprofilirane likove i priču koja, dok traje, bez greške izaziva onaj efekat koji je Kolridž zvao „obustavljanjem nevjerice“ (suspension of disbelief). Radnja filma počinje u naše vrijeme, u pravom smislu riječi, tj. 2009. godine. Za šokantno otkriće mladog indijskog atomskog fizičara koje potvrđuje proročanstvo Maja najprije će saznati američki (crnoputi) predsjednik Tomas Vilson (rola Denija Glovera), a zatim i ostali lideri zemalja iz skupine G8. Sve ostaje u strogoj tajnosti, a prije nego na platnu (ili ekranu) uopće vidimo naslov filma, nekoliko scena principom kratkih rezova smještenih na sve strane svijeta nagovještava nam da je počela žurna operacija spasavanja onog što se spasiti da. Zatim (u kadar) ulazi glavni junak – Džekson Kertis (glumi ga Džon Kjuzak), pisac čiji se prodani tiraži kreću ispod pet stotina primjeraka. On nekako sastavlja kraj s krajem radeći kao vozač limuzine. Razveden je; Kejt, njegova bivša (igra je Amanda Pit), s njihovim malim sinom i kćerkom sada živi s novim čovjekom–svog–života, plastičnim hirurgom po imenu Gordon (u izvedbi Toma Mekartija), čija su specijalnost operacije povećavanja grudi. Svoj vikend s djecom, kćerka se zove Lili, a sin – znakovito! – Noa, što će (biblijski) reći: Noje, Džekson odluči provesti u Jeloustonu. Tamo najprije naleti na jednog od svojih (rijetkih) čitalaca, Adrijana Helmslija (uloga Čivetela Ejiofora), naučnika najupućenijeg u (predstojeću) katastrofu, predsjednikovog savjetnika za nauku, a zatim na lokalnog ludog genija, radijsku (mušku) Kasandru po imenu Čarli Frost (glumi ga Vudi Harelson). Nakon serije (relativno) manjih zemljotresa za koje nikom, osim nekolicini upućenih, nije jasno da su uvertira potpune katastrofe, Džekson vraća djecu majci te limuzinom juri obaviti zadatak koji je dobio od klijenta – ruskog milijardera Jurija Karpova (igra ga Zlatko Burić). Upravo je Karpov, međutim, jedan od te nekolicine upućenih…

SPAJANJE PORODICE: Prava priča tu zapravo tek počinje. Nestaje svijet kakav znamo. (Predsjednik Vilson u jednom momentu doslovce citira famozni R.E.M. refren: It’s the end of the world as know it). Fanovi filmova katastrofe definitivno će doći na svoje: svjedočit će rušenju statue Hrista Iskupitelja iznad Ria de Žaneira kao i pucanju tavanice u Sikstinskoj kapeli, gdje će pukotina najprije razdvojiti Boga i Adama prije nego sve ode k vragu. Ipak, srce priče je – rečeno (po)ratnom medijskom frazom – spajanje porodice. Koliko god lakanovske filmske interpretacije često bile besmislene, ovdje vrijedi citirati Žižeka: „Uobičajeni pristup psihoanalitičke kritike sastoji se u reduciranju svega na obiteljske komplekse: koja god bila priča, u njoj se ‘doista radi’ o Edipu, incestu itd. Umjesto da pokušamo dokazati kako to nije istina, trebali bismo prihvatiti izazov. Filmovi koji su najudaljeniji od obiteljskih drama filmovi su katastrofe, a oni gledatelja ne mogu ne fascinirati spektakularnim prikazom zastrašujućeg događaja velikih razmjera. To nas dovodi do prvoga psihoanalitičkog pravila kako da tumačimo filmove katastrofe: trebali bismo izbjeći mamac ‘velikog događaja’ i usmjeriti pažnju na ‘mali događaj’ (obiteljske odnose), tumačiti spektakularnu katastrofu kao indikaciju problema u obitelji.“

Kao u Tvisteru Jana de Bonta, gdje tornado uništava sve pred sobom i tako spriječeva potpisivanje papira za razvod, tako u 2012 kraj svijeta djeci nanovo spaja roditelje te tako, između ostalog, liječi djevojčicu Lili od mokrenja u krevet. Tu su, međutim, posebno zanimljivi momenti gdje Emerih izbjegava klišeje. Gordon, Džeksonov takmac kad je riječ o Kejt, ne samo da nije negativac, nego se pokazuje kao izuzetno pozitivan lik, a (Džeksonova) djeca ga jako vole. Isto tako, makar u holivudskoj filmskoj produkciji vjerovatno ne postoji profesija koja je generalno toliko klišejizirana kao profesija pisca, lik Džeksona Kertisa je tu ponešto subverzivan. Iako tržišno neuspješna, upravo poruka njegove knjige biva na kraju važnijom od Mona Lize noseći sa sobom, kako bi rekao Kiš, nešto od dobrote, nešto od saznanja. A sam će Kertis na kraju morati dokazati da liči na svoju knjigu.

Osim Rolanda Emeriha, još je jedan Emerih slavan u filmskom svijetu. Glumac je i zove se Noa; opet, dakle, Noje! Krajem osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka, međutim, jedna je njihova prezimenjakinja – Ana Katarina Emerih – bila je slavna kao svetica. U knjizi Suze i sveci Emil Sioran citira njezinu rečenicu: „Jedna jedina misao upućena Bogu vrijedi više od cijelog univerzuma“, te zatim dodaje: „Ima pravo, ta jadna svetica…“. Mogao bi se čitav esej napisati o ovih pet riječi Sioranovog komentara, no ovdje valja kazati kako poruka filma Rolanda Emeriha nije mnogo drugačija. U svijetu 2012 ima molitvi, no mjesta za Boga nema; ipak, ono čega ima jest misao da postoji nešto (solidarnost, ljubav, odanost…) što je vrijednije od univerzuma. Ako takvog nečeg nema – propadosmo načisto!