Nedavno je Miljenko Jergović, govoreći o razlici između pisanja i čitanja, rekao (otprilike) da je pisanje grozna jedna stvar, da je pisac, dok piše, uvek sam i da tada nikad ništa ne valja, dočim je čitanje, tome nasuprot, čista prijatnost u kojoj je čitalac uvek u dobrom društvu, nikad usamljen, predan uživanju. Ako sledimo ovu logiku, mogli bismo onda reći da je, za razliku od pisanja “iz glave” (izmišljanja), pisanje o knjigama (pisanje o pisanju) produžetak čitanja drugim sredstvima, jedino što je kod Jergovića, kako je to već primećeno (“Vreme” br. 1491), sve još komplikovanije: njegovi osvrti su priče o knjigama i piscima, njegove hronike “istinite” priče o događajima, njegove likovne kritike priče o slikama. Kada, pak, izmišlja, kada piše romane ili pripovetke, on proizvodi čistu istinu. Zbog toga je, možda, Jergović i kazao da je usamljen kada piše, jer istinu tada ne deli s onim o kome piše, sva je istina, tada, na njemu, na piscu. Nije čudo što u tekstu o Prokletoj avliji Ive Andrića zapisuje da je “imaginacija istinitija od zbilje” (str. 432). Šta, međutim, to znači i kako se u njegovim esejima pisanje i stvarnost odnose jedno prema drugome?
Radna pretpostavka je da kada piše o pisanju drugih, pisac (kritičar) ne upošljava imaginaciju na onaj način na koji je upošljava u fikciji, odnosno, da izreknemo to brutalnije, u eseju izmišljanje nije dopušteno jer pisca obavezuje nekakva stvarnost koja pisanju prethodi, otprilike na onaj način na koji zakletog svedoka u sudskom procesu obavezuje ono što se zaista dogodilo. Kvaka je, međutim, upravo u ovome zaista. Jer, zaista se dogodilo upravo ono što će svedok reći da se dogodilo, te nikakve istine (niti laži) nema pre svedočenja. Utoliko je događaj i samo svedočenje, kao što je događaj i tekst o tekstu (ili slici). Jergovićevi zapisi o knjigama nekom su vrstom svedočenja o činu čitanja ili opis susreta jednog pažljivog posmatrača sa slikom. Istina čitanja se otud ne nalazi samo u onome što se čita, već i u izveštaju o čitanju ili u priči o gledanju. Zbog toga Jegovićevi nefikcijski tekstovi i imaju strukturu priče: on pripoveda o onome što čita ili gleda. U tekstu o slici Kamion velikog slikara Emira Dragulja zapisaće: “Iz mutne bjeline izranja kamion, njegov stražnji portret, sa zadignutom, zarolanom ceradom, ispod koje iz mraka unutrašnjosti izviruju prazne drvene kašete. Zdesna su ih tri-četiri, sve jedna u drugoj. Slijeva dvije. Konstrukcija prikolice je, kao što je to do osamdesetih bilo uobičajeno, također drvena. Raspoznaju se metalne brave kojim se pri utovaru i istovaru ispušta stražnji, daščani okvir. Na njemu je, s lijeve strane, po propisu, znak za ograničenje brzine pri preticanju: 70. Konstrukcija podnožja kamiona, s rezervnim kotačem, svijetlima i žmigavcima, metalnom osovinom, blatobranima i dvostrukim gumama na kotačima, izvedena je vjerno, ali bez hiperrealističkih detalja. Zahvaljujući mezzotinti, kamion podsjeća na crno-bijelu fotografiju kamiona, koja iščezava s papira ili se na njemu tek pojavljuje. Kamion je pomalo i sjećanje na kamion (str. 208)”. Da ne znamo da je reč o kritici ili ogledu, verovatno bismo pomislili da je ovaj odlomak izvađen iz romana, jer u njemu pronalazimo pregršt tananih detalja koji ne pripadaju žanru kritike. Na primer, primetiće Jergović da na zadnjem daščanom okviru, koji se pri utovaru i istovaru spušta (što je već svojevrsni pripovedački “višak” koji nije nužan u kritici ili suvom opisu), s leve strane, “po propisu”, stoji znak za ograničenje brzine pri preticanju. Sve je rečeno što treba da se kaže, do u detalj, ali dodao je pisac i ovo “po propisu”, što je manje informacija a mnogo više poetski mig, okret u jezičkoj igri, dodatni udah koji će rečenici dopustiti da elegantno i bez grčenja nastavi dalje, zamah, majstorski pečat ako hoćete. Najzad, šta u kritici znači da je “kamion pomalo i sjećanje na kamion”? Opet ništa drugo do snažan upliv nečega čemu mesto nije tu – upliv piščevog “ja” – osim što sada ta rečenica više nema drugog mesta do ovog što ga je Jergović pronašao.
Potpuno je drugačiji tekst o dramskom piscu Goranu Stefanovskom i njegovim dramama, a, opet, uprkos odsustvu detalja kojima vrvi tekst o Emiru Dragulju, belodano je da ga je pisala ista ruka. Mnogo je to “suvlji” tekst, više je podataka, više pojmovne igre, jezik je formalniji, bliži tradicionalnoj kritici, ubačena je i biografija pisca, ali sama nas Jergovićeva rečenica opominje da ističe iz drugog kamena, iz drugog izvora (a ne teorijskog), da se probija drugim tokovima a ne onima koji se u ovakvoj vrsti teksta očekuju. Ili, da kažemo to grublje: Jergovićevi su tekstovi uvek zanimljivi, za razliku od dobrog broja klasičnih kritika kojima su se pisci, najčešće, učili na fakultetima – što je dosta siguran način da blaženo utonete u dosadu – pa ostali zarobljenici mrtvih kanona, umesto da su sami, pišući, tražili formu, puteve, prevoje, prolaze koji vode do žive kritike, makar se, u međuvremenu, nekoliko puta usput i ugruvali. Ili tekst o Marku Miljanovu, istinska bravura o čoveku koji je, kao retko ko, pomirio u sebi ono najbolje iz svoje teške, patrijarhatom i junačkim zanosom okovane tradicije, s radoznalošću i upravo čudesnim osećajem za jezik. Ili tekst o Tisji Kljaković Braić, ženi koja svoj svakodnevni život prati i opisuje crtežom i koja od svakodnevne rutine i najuobičajenijih stvari na svetu pravi umetničko čudo. Ili (sada već ruka nasumice okreće stranice) tekst o Nedjeljku Fabriju, riječkom piscu kojeg mi, malo stariji, pamtimo još iz socijalističkih dana Jugoslavije, pa tekst o Vladimiru Vojnoviču koji smehom razara totalitarni um, ili o Namiku Kabilu, trebinjskom piscu koji više ne zna gde mu je zavičaj, ili… nema stranice koja nije ispisana preciznim, a tako gipkim jezikom koji se, bez ikakve prisile, urezuje u mozak, u kožu, u sećanje, u čitavo iskustvo.
Gotovo nikada Jergović ne piše o delu kao takvom, već se usredsredi na jedan motiv ili više njih (nikada previše), upravo onoliko koliko može da podnese novinski tekst, a opet dovoljan je taj razrađeni detalj, ili čak i usputni mig – kao kada u tekstu o britanskom istoričaru Janu Keršou naglasi da je Staljin nudio Zapadu ujedinjenje Nemačke, a Zapad to odbio – pa da čitalac stekne sasvim čvrst utisak o celini. Jer, iako rasni pisac koji se u romanima i pričama čuva uopštavanja, kao esejista, Jergović zna da mora da uopšti svoja čitanja, a da pritom ne prestaje biti piscem.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Tatjana Soldat direktorka Kulturnog centra u Pekingu je jedna od stvaralaca "čeličnog prijateljstva" Kine i Srbije, navodi Kineska medijska grupa. Poslednje vesti o aktivnosti Srpskog centra su iz oktobra prošle godine
„Mestopriča“ je izložba kojom Mirjana Boba Stojadinović označava 25 godina rada. Njena tema je prostor, načini na koje prostor omogućuje kreativne, društvene i političke frekvencije svakodnevice
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
Premijer Vučević najavio je ni manje ni više „kvantni skok“ u kulturi. Šta bi to trebalo da znači i da li je Nikola Selaković solidni garant srpske kulture
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!