RejmondKarver: Vandali preveo JovicaAćin Prosveta, Beograd 2005.
Rejmond Karver
Jedna od stvari o kojima bi pisac svakako morao da vodi računa jeste stanje njegovih fioka: moglo bi da se dogodi da se posle njegove smrti u njima zatekne i nešto što on baš i nije namenio objavljivanju. A to je vazda kreativniizazov za one koji ostanu iza njega. S druge strane, ponekad se (obazrivim i kvalifikovanim) rudarenjem po piščevim fiokama može pronaći i nešto za šta bi bila šteta da ostane trajno prepušteno ništaviluneobjavljenosti… Biće da tu i ne može biti jedinstvenog, opštevažećeg, unapred propisanog odgovora na dilemu šta raditi sa piščevom rukopisnom zaostavštinom.
Iza Rejmonda Karvera (1938–1988), poetskog prevratnika, melanholika, alkoholika, tihog genija i svakako najuticajnijeg severnoameričkog (pa i anglofonog uopšte; ako ne i svetskog) pripovedača kraja dvadesetog veka, ostalo je sedam fascinantnih knjiga proze, mnogo pesama, eseja; na južnoslovenskim su prostorima na vreme objavljene njegove prozne zbirke Očemugovorimokadagovorimooljubavi i Katedrala, učinivši ga (hteo–ne hteo) poetičkim i svetonazornim uzorom jednog naraštaja, ništa manje nego što je to za njihove prethodnike bio, recimo, Borhes. E, sad, koliko se to čitanje, slavljenje i „zaklinjanje u“ Karvera uistinu i na pravi način osetilo u pisanju ovdašnjih (post)modernih vedeta, drugo je pitanje!
Kako god, poslednja je oficijelna Karverova zbirka priča, Slonidrugepriče, objavljena u godini njegove smrti, i otuda se smatralo da neće i ne može biti nekih bitnijih posthumnih „iznenađenja“. Njegova je udovica, poznata pesnikinja Tes Galager, desetak godina docnije ipak dala štampati pet naknadno pronađenih Karverovih pripovedaka; ova je mini-kolekcija sada dostupna i srpskom čitaocu.
O čemu se tu radi – je li u pitanju neprilično iskopavanje i trženje polufabrikata – bez obzira na moguće „dobre“ ili „loše“ namere – ili pak novi, relevantni prilog, zapravo appendix Karverovom opusu? Priče u zbirci (dakako, sasvim uslovno rečeno) Vandali svakako nisu „nedovršene“ u nekom iole banalnom smislu reči: to su posve zaokružene pripovedne celine, sa „glavom i repom“, ne skice ili „kosturi“ nego stasali i sazreli prozni entiteti. Na drugoj strani, to što ih je Karver držao u fioci može – da li i mora? Ko to zna – ukazati na to da on njima (još) nije bio zadovoljan, da bi u njima možda još nešto menjao, glancao ili „tumbao“, samo da je poživeo. Rejmond K. je, uostalom, bio poznat po besomučnom i neprestanom „cizeliranju“ svojih proznih radova.
I šta smo na kraju dobili? Ko očekuje nekakav bogomdani poklon, bož’meprosti, s druge strane groba u vidu neke nove Katedrale, taj će se svakako razočarati. Čitalac, međutim, koji Vandalima pristupi, sa podrazumevanim zanimanjem i zahvalnošću, kao embrionu jedne zbirke koju nikada neće čitati, dobiće od njih ono što je stvarno i moguće. Radi se, naime, o pet priča koje poseduju sve najbolje osobine Karverove literature – te bi u tom smislu bilo odveć rigidno ne štampati ih – mada ne uvek „najkarverovskijeg“ vrhunskog dometa. Ljubavi i brakovi koji su se negde zapleli i šlajfuju, ili su se već survali duboko u provaliju, ali sa preživelim „putnicima“ koji sada treba nekako iznova da sastave i zakrpe svoje živote; „novi“ ljubavnici koji treba da se izbore sa senima onih bivših, umrlih ili otišlih; nesrećni događaji koji i nisu drugo doli okidač ili „spoljno“ podvlačenje intimne egzistencijalne osujećenosti; alkoholizam ne kao parada „boemske“ razmetljivosti nego kao nimalo „glamurozni“, očajnički pokušaj da se zatrpa Ono Nešto Prazno što uvek iznova izviruje; ljudi koji (poput novopečenog, odmetnutog samca u sjajnoj uvodnoj priči Ogrevzazimu, svoj od neiskazanog, ako znate, a znate ako ste išta njegovo čitali, šta želim da kažem) iskušavaju samoću, tišinu i jedno gotovo „budističko“ osećanje pročišćenja (samo bez pratećih „filozofskih pretenzija“), a sve u neposrednoj blizini bračnog para koji kao da je arhe-slika onoga što je upravo bio izgubio, etc., etc… Priče, dakle, „ispunjene nekim neizrecivim porazom“ (J. Aćin), a sve to u onim karverovskim ambijentima Duboke Amerike, mahom one severozapadne, podjednako udaljene i od oblakodera i od kaubojštine, kao kontrastnih, a podjednako mitskih prizora i životnih konteksta stereotipne „Amerikane“. Ukratko, možda ne najboljeodKarvera, ali svakako dostojno i vredno svakog dinara i svakog sekunda pažnje, te utoliko i može da bude mali onostranibis, ono „još nešto“ što bi Karver mogao da nam kaže i da nam znači. I nova potvrda da književne mode dolaze i prolaze – pa je tako i sa „karveromanijom“ – ali da su oni malobrojni Veliki sasvim imuni na sav taj cirkus. I nikada se ne „vraćaju“ pošto nikuda i ne odlaze.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Iznenađuje to što, sasvim oprečno od onoga što se na istom mestu, na Letnjoj pozornici u palićkom parku, moglo videti prethodnih leta, predstavljene filmove odlikuje i u isti kontekst smešta upadljivo odsustvo očiglednije političnosti, dok je polifonija, kulturološka i svetonazorska, na sreću i dalje tu, kao efektna i prikladna “uteha”
Vest je u novom filmu ponudio prilično britku vivisekciju holivudskog sistema vrednosti, uz to uspevajući da sve vreme bude zabavan i, što je veoma važno, ciničan. Gorak je ovo film, lišen iluzija, ali istovremeno pokreće nihilistički polet koji je toliko jak da povremeno može da podseti na optimizam
Gita Serenji: Odlazak u tamu.
Od ubijanja iz samilosti do masovnog ubistva
prevod Nataša Kampmark
Partizanska knjiga, Kulturni centar Novog Sada, 2023.
„U Hrvatsku, na primer, sada dolaze strani radnici od Pakistana pa dalje i budale ih mlate po ulicama, ni ne pitajući se da je taj čovek možda bio lekar u Pakistanu, šta je on trebalo da napusti da bi došao ovde. Sve zato što on izgleda drugačije, zato što ne razmišljamo kako je tim ljudima“, govori u intervjuu za „Vreme“ reditelj filma „Bosanski lonac“ Pavo Marinković
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
U zajedničkoj akciji BIA, VBA i MUP su uhapsili trojicu „špijuna“ u Valjevu – inženjere zaposlene u „Krušiku“. Za režimsku pljačku u fabrici oružja niko nikada nije priveden
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!