
Festivali
Promenjeni su članovi odbora glavnih festivala u Beogradu
Skupština grada Beograda imenovala je članove odbora sedam glavnih festivala u gradu. Na čelu Odbora Festa je Dušan Kovačević
Suvkasto i prohladno veče, magla i bi i ne bi, kao da smo na ljubljanskom Kodeljevu, u rodnom komšiluku Pere Lovšina. Prolazimo pored galerije SKC-a, sve vrvi od crnih i crvenih, modrih i zelenih, jedan iz mase dovikuje mi „Aranđelovac!“; uopšte, primetio sam da su poslednjih dana nepoznati ljudi oko mene napadno duhoviti, time valjda teraju neki maler, neki mrak, šta li. Kakogod, ulazimo u SKC, tamo je valjda utočište od svakog mogućeg „aranđelovca“, od zlokobne srpske stvarnosti A. D. 2007, eto nas već na spratu, pred salom i oko šanka okupilo se iha-haj beogradske osredovečale pank i nju vejv prvoborštine, ali i gomila mlađarije; uh, dobro je, sudeći bar po publici neće to biti tek sajam sredovečne nostalgije…
U deset i pet, evo i Mirka Ilića da najavi one zbog kojih smo tu: pre skoro trideset godina, veli Ilić, jedan je poznati kritičar rekao da panku nema mesta u Jugoslaviji. Eto, Jugoslavije više nema, ali pank je i dalje tu… Odmah potom, kvintet uglađenih zveri u pristojnim godinama istrčava na scenu, i počinje nešto što će brzo razvejati sve moje sumnje, zapravo, moju laganu strepnju da ću prisustvovati nedostojnoj tezgi, seansi mažnjavanja para od (u)zaludnih lovaca na nepovratno prohujalu mlados’. Ništa od toga, poštenih sat i po je trajalo zapravo prilično moćno i uigrano prašenje (njujorški zaslužni veteran Ivan Kral odlično se uklopio) jedinog uistinu po pesmama, po dometima, po trajanju, po subverzivnosti, po „društvenom značaju“ VELIKOG – u svetskim razmerama bitnog, mada nedovoljno afirmisanog usled „jezičke barijere“ – pank-benda ikada rođenog u SFRJ. Uz dva bisa, uz kolektivni završni delirijum u vidu neizbežne Bandiere Rose (a u prisustvu Rose, ha…), uz šutku posve ozbiljnih dimenzija, koja nije prestajala sve vreme koncerta. Naravno, šutkom su se bavili mahom klinci, a odrtaveli i omlohaveli čilageri (a bogami i tete) koji su mahnitali uz te iste Pankrte pre četvrt veka stajali su malo po strani i odobravajuće/nostalgično ih gledali, pevušeći i ljuljuškajući se u ritmu… Pola grla odere ti forsiranje ledenog piva, drugu polovinu urlanje Metka se ne more več žogat ili Totalna revolucija za njega ni rešitev, Janez kurbin sin hoče samopotrditev, ali ko mari, jebeš grlo, važan je „osećaj za filing“ da ovi momci nisu došli ovamo samo da budu sopstveni cover–band (što je dežurna opasnost kod rokenrol, možda ponajviše pank „rijuniona“) nego ljudi koji su i danas nekako srasli s tim pesmama, s prvom pravom Pobunom – a ne poslednjom, kako veli Goranka… – u jednom vremenu koje nam danas izgleda tako idilično, a koje je zapravo bilo zlokobni Početak Svega Ovoga. I ta pobuna je, uostalom, u zemlji iz koje nam dolaze Pero i ekipa poprilično uspela, valjda baš zato ta zemlja nije danas Za železno zaveso kao tužna Srbija…
Lovšin govori malo, ne što je suzdržan (Lovšin, pa suzdržan?!), nego što ne kupuje publiku jeftinim fazonima, kreće se scenom kao kakav elegantno olinjali stari mačor, no kako se koncert zahuktava tako se i Pero nekako podmlađuje, na kraju već besomučno skače kao da je ovo 1980, a bend upravo krenuo da promoviše Dolgcajt. Odnos pesama sa prva dva (i po) „prava pankerska“ albuma, i onih sa potonjih prilično je, hm, ravnopravan; dakako, ja bih više voleo da čujem ceo Dolgcajt i Državne ljubimce i većinu Rdečeg albuma, pa da znojni & srećni gremo domov, ali bože moj… Ipak, tu je i Metka, i Punca ne še umret, i Lublana je bulana (ta-ram-tam-ta-ra-ram!), i Anarhist i Lepi in prazni, i predivna, himnična Adio Ljubljana – taj zaljubljenički hommage dostojan nenadjebive, plemenite gradske bitange! – za oficijelni kraj, tu je čak i faking Osmi dan, koji mi je uvek bio prokleto Opšte Mesto, nešto kao Should I Stay or Should I Go za Kleš, ali i on večeras zvuči fenomenalno…
Kao poseban, odjavni poklon publici, Lovšin & co. izvode rani, ali nesnimljeni Ze–Ka pank, sa ključnim stihovima, koje ću posle pevati sve do kuće, zgražavajući vaskoliko okasnelo zemunstvo:
Ne me fukat,
Ne ga srat,
Ze–ka, ze–ka, ze–ka,
Ze–ka pank!
Naravno, naš se današnji ZK (Zveza komunistov) zove drugačije, skraćenica mu je možda koje slovo duža, ali poruka i dalje vredi! Izlazimo iz oaze SKC-a nazad u Depresiju koja se iznova zgušnjava nad Srbijom, obogaćeni ne samo za sjajan koncert, nego i za motto, za ono jedino što treba poručiti našim novim Gospodarima, „glupljim i opasnijim od prethodnih“, što reče Lovšin. Dakle: Ne me fukat! Ne ga srat! Bre!
Komentari:
Željko Tomić, narodni poslanik
Skupština grada Beograda imenovala je članove odbora sedam glavnih festivala u gradu. Na čelu Odbora Festa je Dušan Kovačević
Devet ustanova kulture koje su na budžetu državne i gradske vlasti, najavile su štrajk od 17. do 19. maja tražeći urgentno ispunjenje studentskih zahteva, ali i bezuslovnu depolitizaciju ustanova kulture
Beogradski irski festival predstavlja dve predstave: dirljivu priču o beskućniku koji je izgubio razum, i muzički teatar o ulozi pamćenja i muzike u oblikovanju ličnosti
Izdavači dva najveća udruženja, UIKS i UPIS, i nezavisni izdavači traže da Ministarstvo kulture poništi konkurs za otkup knjiga bibliotekama, između ostalog i zato što fsvorizuje samo jedno, ćirilično pismo
Prema odluci Skupštine grada, Nikiti Milivojeviću nije produžen mandat, a novi umetnički direktor Bitefa nije izabran. Time je spisak međunarodnih festivala čiji je rad tokom poslednjih mesec dana zakočila Skupština grada, povećan na četiri. Pretpostavlja se da su razlozi nepodobnost i Ekspo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve