Predstava Rođeni u YU, premijerno prikazana ovog utorka u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, nastala je na osnovu priča njenih glumaca o Jugoslaviji, državi u kojoj su rođeni. Inicijator ovakve predstave i njen reditelj je Dino Mustafić, Sarajlija, jedan od vodećih bosanskohercegovačkih pozorišnih i filmskih reditelja, i rado viđen gost na scenama Zagreba, Rijeke, Ljubljane, Skoplja… U Beogradu je pre Rođenih u Jugoslaviji režirao predstavu Pred penzijom u Teatru „Bojan Stupica“, a u Ateljeu 212 se igrala Helvelova noć. Dino Mustafić je direktor Međunarodnog pozorišnog festivala MESS u Sarajevu, i jedan od osnivača partije Naša stranka.
Rođen je u Jugoslaviji.
O IDENTITETU: „Predstavu počinjemo tako što glumci izgovaraju svoje matične brojeve, a završavamo tako što ih ponove, ali im dodaju i svoje ime i prezime. Između te dvije tačke svako priča o sebi spram onoga što se nekada zvalo Jugoslavija, priča o tome šta se nam se događa ‘kada to sve potone kao Atlantida’, kako u predstavi kaže Mirjana Karanović, kada potone ono što smo voljeli, u šta smo vjerovali, kada potone sistem po kome smo vaspitavani i po kome smo živjeli. Nas nije zanimala istorija, niti mi u predstavi nešto objašnjavamo – to što se desilo, nemoguće je objasniti. Za to čovjek više nema riječi i ne zna šta da kaže. Zanimao nas je samo intimni pogled na ontološko pitanje šta smo mi zapravo sada kada je identitet ‘Jugosloven’ odjednom postao nepoželjan, kad je postao mana, nešto kao tvornička greška. Eto, time se bavimo u predstavi. Glumci o svemu tome pričaju lično i iskustveno, bez ikakvog ideološkog ili kalkulantskog stava, govore iz srca, iz ožiljaka, ali i iz oaza lijepih trenutaka koje su nam ostale u mozgu. Čovjek preživi najveće lomove tako što pamti neke lijepe detalje. Zato je važno odbraniti svoje sjećanje, svoj prostor slobode. Ako vam neko retušira vašu istoriju, vašu biografiju, ili je želi pobrisati, direktno zadire u vaše sjećanje. I o tome takođe pričamo pričajući o identitetu.“
O SEĆANJU: „Sa prvom granatom koja je pala na Sarajevo, vi shvatite da je argument sile mnogo jači od vaših idealističkih shvatanja i težnji u kojima ste do maločas živjeli. Spoznaja da je nasilje, da su destruktivne snage bile jače od svih konstruktivnih, zapravo je moja najgorča pilula koju sam progutao sa raspadom Jugoslavije. Cijeli period opsade proveo sam u Sarajevu. Od 1992. do 1995. godine završavao sam studije književnosti i filozofije i bio na Akademiji scenske umjetnosti. Moja prva profesionalna predstava odigrana je u Kamernom teatru 55, u decembru 1993, u vrijeme kada je Sarajevo drugu godinu bez energenata. I dan-danas osetim pod kožom tu hladnoću: hladno u kući, hladno u pozorištu, napolju, svuda strašno hladno. Odlučio sam da uprizorim Sartrovu novelu Zid zato što je postojalo mnogo analogije između onoga što se događalo u noveli i u životu. Scenografsko rješenje bio je zid od deset metara koji se pomjerao tokom predstave, i jedina mogućnost da se ono realizira bilo je da nekako nabavimo drvo. A to tada u Sarajevu prosto nije bilo moguće. Dosjetili smo se da je jedini ko bi tada mogao imati drvo – Pokopno društvo. Pristali su. Morali su da raskuju mrtvačke sanduke da bismo mi imali scenografiju. Na našem plakatu pisalo je: Sponzor – Pokopno društvo. Mislim da nikad nijedna predstava nije imala takvog sponzora. Naš Zid je dobio poziv da ide na festival u Avinjon, ali nismo mogli da izađemo iz Sarajeva. Eto, tako je to bilo. Živjeli smo život pun slika smrti, ali i svakodnevnih koncerata, izložbi, predstava – kultura je tada imala isti značaj kao i namjernice, bila je važna za opstanak. Zato ljudi koji su kreirali kulturu pod opsadom danas imaju izvjestan sentiment prema tom vremenu: svi smo bili dobri, imali smo osjećaj solidarnosti, iako nije bilo novca i često smo znali igrati za paklo cigareta ili kilogram brašna. I, uopće, postojala je empatija za drugog. Nažalost, već s prvim danima mirnodopskog života, s prvim zauzimanjem pozicija i ratnih plijenova, sve se to urušilo. Radio sam tada i Joneskovog Nosoroga, i Mrožekov tekst Pješice, pa je taj moj mini debitantski opus za vrijeme opsade Sarajeva stvorio moj rediteljski princip: režija počinje izborom teme. Otud ta moja potreba da teatar bude angažovan, da pita, da nas dovodi u dilemu.“
O JUGOSLAVIJI: „Mislim da sam možda ja danas ovakav da mi se karakter ovako formirao, upravo zato što sam ponio ono što je Jugoslavija imala: ljepotu različitosti, znala je šta je suživot, imali smo vjeru u napredak i određene ideale. U našoj predstavi postoji scena koju smo nazvali EU. Paradoksalno je, ali kad jednog dana uđemo u Evropu, mi ćemo moći da u nju unesemo suživot koji je nastao i postojao u Jugoslaviji po formi logike današnje Evropske unije. Svi su ovde sada vođeni proevropskim politikama, ali mi smo tu opciju imali devedesetih godina reformama Ante Markovića, međutim, izabrali smo glad, siromaštvo i rat. A ne Evropu. Zamislite gdje bi sada bila takva federalna ili konfederalna država u odnosu na neke države koje su i po nacionalnom dohotku tada bile daleko ispod Jugoslavije, a koje su nama sada nedostižne poput Bugarske, Mađarske, da ne nabrajam ono što svi znaju.“
O PREISPITIVANJU: „Nije čudno zašto je Jugoslavija baš sada tema. Vraćamo se njenom vremenu zato što smo u krizi u ovom. Osjećamo da se moramo vratiti u prošlost i preispitati je, jer s tim nismo završili. Ja u tome vidim jedno prirodno sklapanje elemenata koji su nasilno pokidani. Vi možete dići administrativne granice, ali činjenica da reditelj iz Sarajeva radi u Beogradu sa scenografom iz Zagreba (Dragutin Broz, p.a.), ili činjenica da će za nekih mjesec dana u Sarajevu krenuti MESS na kome će biti predstave i iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Skoplja – to jeste pobjeda prostora kulture!“
O POREĐENJU: „Političke oligarhije koje vode zemlje nastale iz Jugoslavije i treba da imaju kompleks u odnosu na ondašnji sistem. Niko ne može osporiti sigurnost onog sistema, optimizam, osjećaj dostojanstva, slobode kretanja. Mi ne živimo demokratski sistem kao što nam se kaže, već partokratski. Partija je postala vlasnik našeg života, pa u tom smislu novonastale zemlje i treba da imaju kompleks u odnosu na Jugoslaviju. Ima ljudi koji su bili protivnici ondašnjeg sistema, ali koji kažu da je ono staro bilo bolje. Novonastale zemlje nemaju mnogo toga čime bi se mogle podičiti: one su prve na lestvici po korumpiranosti, imaju izuzetno loš obrazovni sistem, razorenu infrastrukturu, rasprodate banke, hiljade nezaposlenih. Te zemlje su irelevantne. A znamo kakva je bila Jugoslavija.“
O SPAJANJU: „Mislim da je ovaj rat velikim djelom radio na razaranju jugoslovenskog kulturnog identiteta, ali mi smo ga odbranili i sačuvali. Kultura je bila hrabrija od politike. I danas između naših novih država padnu teške riječi, pa je kultura ta koja prva vida te rane. Kultura je po svom biću integrirajuća. Ona je autohtona i opire se politizaciji. Ali to ne znači da kultura nije i političko pitanje – mi znamo i za vremena u kojima je ona zloupotrebljena u smislu da je služila kao oružje za porobljavanje. Zbog toga imam bojazan, jednu vrstu metafizičke jeze, kada vidim da u malim siromašnim zemljama dominira komercijalistički aspekt kulture: za neki koncert se daje veliki novac, dok za muzeje i institucije, koje čine supstrat naroda i čuvaju njegovu memoriju – za njih nema novca. Ili kad se preko kulturne matrice u ljude infiltrira ideološka, poput koride u Čeljanovićima u Bosni ili Guče kod vas u Srbiji, pa postaje paradigma tradicije i nacionalnog identiteta. E, to je opasno.“
O RIZIKU: „Kažu mi da će se jugofobičari razljutiti. Ja nisam ni jugonostalgičar ni jugofobičar, a još manje je takva ova predstava. Mislim da se ne može reći da je u toj državi sve bilo dobro, a još gluplje je reći da ništa nije valjalo te da smo pola stoljeća živjeli u zabludi. Kažu mi i da će ljudi u predstavi vidjeti staru ideologiju. Ne znam šta bih rekao na to. Mislim da niko nema prava da nekom odriče otvaranje neke teme, kao ni iskazivanje svog mišljenja. Ali, bez obzira na rizik o kome mi pričaju, ipak mislim da će ova predstava privlačiti publiku zato što je lična, iskustvena, intimistička, zato što se temama koje su prelamale istorijske događaje bavi na drugačiji način, a ne onako kako to rade oficijelni kanoni. Eto, na taj način umjetnost kultivira, uvodi pravi dijalog među ljude pokušavajući da zamjeni ovaj toliko prisutni – jednožični.“
O SUŽIVOTU: „I u Hrvatskoj ima predstava sa sličnom temom, pomenuću samo Turbofolk Olivera Frljića, ili Generaciju 91–95 Boruta Šeparovića, a u Sarajevu ima predstava sa dokumentarnim prosedeom. Svuda postoji potreba da se u pozorištu otvoreno govori o tabuiziranim temama. Pozorište izgubi dušu ako nije subverzivno, ono mora da pokrene promenu, mora da izazove tektonski poremećaj. Ja zaista vjerujem da će kultura u narednom periodu imati mnogo veću ulogu u promenama. Gledao sam Šišanje, takva vrsta filmova nam je potrebna. Ili Grbavica Jasmile Žbanić. To su filmovi koji su nam važni. Iz njih se može vidjeti šta smo jedni drugima učinili i zašto se treba stidjeti i izviniti. Zbog toga mislim da je izuzetno važno proći taj proces suočavanja, jer samo tako možemo doći do pomirenja.“
DESNO/LEVO: „U Sarajevu koncert Bore Čorbe i Prljavog Kazališta? Ne, to ne bi bilo moguće! Sarajevo nije dalo preporuku za koncert Tompsona, ali ne zato što se to što on radi ne bi istolerisalo, već zato što ne treba dati prostor onima koji su se kompromitirali tako što su podstrekivali pogonsko gorivo onog što je u prošlosti bilo sramno. Mislim da su oni tada imali dovoljno prostora i da smo u odnosu na njih mi bili jedna ozbiljna manjina. Međutim, pokazalo se da su iz rata oni ipak izašli kao gubitnici: ja sad radim u Beogradu, a već sam radio u Rijeci, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, a gdje su oni? Ja sam pozivan od svih sredina, a oni – nisu. Pa neka se zapitaju zašto.“
O STRANCi: „Moji umjetnički stavovi i način na koji radim podudarni su mojim političkim stavovima. Naša stranka je nastala kao izraz socijalnog revolta među mnogobrojnim aktivistima nevladinih organizacija i jednog dijela umjetničke i akademske zajednice. Polazi od toga da je Bosna i Hercegovina neupitna kao država, ali da Dejtonski sporazum ne može biti prepreka ljudima koji žele da se dogovaraju, a ne samo pregovaraju. Važno nam je da se bosanskom duhu vrati ono što mu pripada: dijalog, kompromis, respekt drugoga, nešto što smo mi znali da živimo, što smo nosili iz svojih porodica, a što je otrgnuto. Eto, te vrijednosti treba revalorizirati, vrijednosti po kojima je Bosna bila poznata i ljubljena zemlja – drugi su voljeli dolaziti u nju jer su se tu osjećali lijepo i zato što nikom nije bilo važno ko kojem entitetu pripada. Danas je to razoreno čak i kao ideja, a za takvu ideju se vrijedi boriti.“
