img
Loader
Beograd, 27°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Premijere – Rastrgnite me

Plavo, morsko, jadransko, puteno telo

30. septembar 2020, 21:32 Nataša Gvozdenović
foto: edvard molnar
Copied

Rediteljka Kinga Mezei govori o specifičnoj poziciji vojvođanskih Mađara koji ne pripadaju ni "tamo" u Mađarskoj, ni "ovde" u Srbiji. "Ovde" su "domaći" stranci, a stranci su i u pradomovini Mađarskoj jer "dolaze" iz jedne balkanske zemlje koja je, relativno donedavno, imala more i čiji su džez sastavi plovili po telu Jadrana kao svom

ja biti
šefovi voće
ja ići inostranstvo
mit dozvola za rad što treba
u kufer slanina
dva kila hleba
ja ima havarija izgubi orijentir
ovo ne biti pesma
to bajagi pesma
pesma biti bara

Ištvan Domonkoš, Havarija

Kinga Mezei predstavu Rastrgnite me radi u subotičkom Pozorištu „Deže Kostolanji“, a po delima Ištvana Domonkoša. Važno je podsetiti da je Ištvan Domonkoš jedan od najznačajnijih stvaralaca koji je etnički potekao iz vojvođanskog mađarskog konteksta, jedna od najupečatljivijih figura talasa koji oličavaju i Katalin Ladik i Oto Tolnai (govorimo o sedamdesetim godinama prošlog veka i grupi ljudi koja se okupljala oko „Tribine mladih“, Tišme, Kopicla, Mandića…). To je društvo koje se „rojilo“ i oko „Uj Symposiuma“ istovremeno. Sa ove distance, taj stvaralački skup možemo slobodno označiti kao autorski značajan. Još jedna važna stvar kojoj taj skup ljudi pridaje značaj jeste Mediteran, Jadransko more koje jedinstveno opcrtava specifičan identitet vojvođanskog, jugoslovenskog Mađara: Tolnai o tome govori pre svih: identitet Mađara iz Mađarske je lišen iskustva mora. Vojvođanski Mađari znaju na pravi način to iskustvo organski inkorporirati u svoj identitet kao „prednost imanja mora“.

Ištvan Domonkoš, čijim delima je inspirisana ova predstava, krajem sedamdesetih odlazi u Švedsku i tamo piše poemu Havarija; tu crpi ono što nosi u sebi, u Švedskoj postaje teniski trener i dugo vremena ne piše. Neki Domonkošev odlazak shvataju kao dobrovoljno izgnanstvo volšebnika, jer urbana legenda kaže da niko nije tako pevao svoje pesme uz gitaru.

Elem, vratimo se u sadašnji trenutak. Pozorište „Deže Kostolanji“ i Kinga Mezei kao režiserka sa timom glumaca postavlja komad inspirisan Domonkoševim delom. Polazi od romana Punjena ptica, s tim da u tkivo teksta inkorporira druga Domonkoševa dela, kao i narative koji nastaju u toku procesa (dramaturzi predstave su Kinga Mezei i Tamaš Olah). Kinga Mezei sa svojom trupom doslovno daje telo, okvir Domonkoševim tekstovima. Ona ih smešta na Jadran, tu je i jedan džez bend koji nastupa duž obale, a vođa orkestra je Zafir Mujazinović, najveći Mađar među Bosancima u Feketiću. (Kinga mi posle objašnjava da je čovek koji se najbolje razume u mađarski folklor u Vojvodini njihov prijatelj Gojko Alilović, koji je sada u Engleskoj i čiji je alter-ego na sceni.) Domonkošev tekst otvara, a Kinga Mezei kao rediteljka vešto prati niz tema poput pitanja identiteta aktera, uloge u kulturi i supkulturi kojoj se pripada, ali najpre to je priča o personalnom identitetu koji nose i predstavljaju. Jedan od junaka predstave, u izvrsnom izvođenju mladog Davida Buboša, izgovara deo čuvene Domonkoševe poeme Havarija (koju je na srpski svojevremeno prevela Judita Šalgo).

Otkrivajući nam na taj način niz neuralgičnih tačaka koje definišu identitet uloga aktera, osvetljujući jednu nesretnu poziciju u kontekstu, u kojoj vam ne odgovara da budete tamo gde po korenima pripadate, da parafraziram, đavo ne da i traži da iz pustare idete dalje, da biste stigli na mesto gde vam pusta neobično nedostaje… Ta se pozicija u literaturi i životu imenuje prokletstvom. To prokletstvo je i dalje premija ako ga poredite sa raznim letargičnim izborima koji vas „čuvaju“ od svih ozbiljnih suočavanja sa samim sobom i sa svetom. Rediteljka Kinga Mezei govori o specifičnoj poziciji vojvođanskih Mađara koji ne pripadaju ni „tamo“ u Mađarskoj, ni „ovde“ u Srbiji. „Ovde“ u Srbiji (nekada Jugoslaviji) su „domaći“ stranci, a stranci su i u pradomovini Mađarskoj jer „dolaze“ iz jedne balkanske zemlje koja je, relativno donedavno, imala more i čiji su džez sastavi plovili po telu Jadrana kao svom. Kakvo je onda „telo“ koje Kinga Mezei i tim glumaca predstave daju Domonkoševim rečima? Plavo, morsko, jadransko, puteno… To je telo čoveka koji je spreman da osvesti sopstvene frustracije i uprkos njima krene dalje, telo kadro da uživa u životu, pa i telo dede-mafijaša koje iz Zmajeva ide u Italiju („Via italia“), telo pisca koji traga za tekstom, telo muzičara koji se svađa sa svojom ženom, kao i telo mladića koji želi otići i ne vratiti se nikad, nikad više…

Glumačka igra Gabora Mesaroša, Borisa Kučova, Davida Buboša, Tamaša Hajdua, Ervina Palfija, Noemi Kemiveš, a sa snimka se uključuje Eta Šivegeš, u potpunosti prati slike koje iskrsavaju na sceni, igra besprekorno tačno, pulsira sa telom priče koju izvodi. Oni igraju lako, duhovito i bolno lično, a opet prirodno i lišeno patosa. U glumačkoj se igri uživa kao u ukusnom jelu koje je kadro da probudi vaša čula. Svedena, a znakovita scenografija Petera Ondrašeka, jednako koliko i maštoviti kostim Erike Janovič koji je po meri tela koje ga nosi, čine priču živom. Tom doživljaju doprinosi i prirodnost igre koja kao da je izrasla iz tla na kom je nastala, a sa kojeg hoće da „kidne“. Izvrstan je monolog Davida, kao i završni monolog koji izvodi Ervin Palfi i koji vas ostavlja u stanju pobuđenosti (i pokazuje kako viskokoestetizovani teatar u istoj meri može funkcionisati kao angažovan).

U celini posmatrano, glumačka igra je duhovita, laka i užareno živa. Struktura autorovog teksta je dramaturški ključ kojim se vode Kinga Mezei i Tamaš Olah. Uporište nalaze u životu i iskustvu pisca i zato dramaturška struktura ostaje stalno otvorena, ne završava se, traje onoliko koliko traje naše duhovno i telesno bivstvovanje. Pošto su lični postulati autora uvek jasni, i personalni izbori su proistekli iz njih, tako da jasno ocrtavaju životne mene kroz koje prolaze njegovi junaci.

Predstava Rastrgni me Pozorišta „Deže Kostolanji“, koje vodi Andraš Urban, svedoči o snazi ovog teatra, kreativnoj potentnosti ansambla, prirodi odnosa prema stvaraocima i publici koji kulturu jugo-sfere i te kako obeležavaju na poseban način.

Kinga Mezei: Jugoslavija kao okvir

Naš je zadatak baviti se poetikom koja se rodila u ovoj sredini. Priča o nama kao ljudima koji živimo ovde i imamo čudnu poziciju jer se u nama mešaju Balkan i mađarska kultura. Domonkoš se bavi vezom onih koji su otišli sa Vojvodinom. Zašto treba da odemo, a zašto ne treba, koji su nam problemi ovde, a zašto volimo ovaj teren… I konačno, zašto i kada odemo u svojoj duši ne napuštamo ovaj teren.

Sedamdesete i osamdesete godine bile su važne što se tiče mentaliteta i habitata, okvira u kojem smo rođeni, a to je Jugoslavija prema kojoj smo nostalgični i danas.

U Vojvodini se uvek snažno prepliću folklor i avangarda, što je neobično, ali ta dva elementa definišu našu poetiku. Ja se bavim folklorom od detinjstva.

Meni je uvek bilo važno što sam rođena u Vojvodini, i kada sam sedam godina živela u Budimpešti, uvek mi je nešto falilo. Karakteristična je naša uloga: stranci smo i ovde i tamo.

A ova priča je danas aktuelna jer govori o sedamdesetim kada su ljudi odlazili iz zemlje, bio je veliki talas odlazaka, kao i sada što ljudi odlaze. Tako i Domonkoš piše o tome da, iako je otišao, nikad nije mogao da napravi rez i da mu je jako falila ova kultura.

foto: privatna arhiva
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura
Junaci filma izviruju iza peščane dine

Njuzleter

02.jun 2026. R.V.

Čitajte Međuvreme: Kako do besplatnih ulaznica za bioskop

„Vreme“ u svom njuzleteru vodi čitaoce na filmove „Histerija“ i novi film iz serijala „Ratova zvezda“, a poklanjamo knjigu „Rođaci sa Sicilije“ Leonarda Šaše. Prijava na njuzleter prosta i besplatna

Festival knjige

01.jun 2026. S. Ć.

Beogradski festival evropske književnosti: Razgovori u vreme kad ih nema

Tri panela posvećena važnim pitanjima književnosti i kulture na 15. Beogradskom festivalu evropske književnosti, u vreme kad su razgovori o kulturi retki

Nagrada

01.jun 2026. S. Ć.

Arhitektonski događaj 2025: „Amfiteatar kulture“ Josifovskog kao javna artikulacija bunta

Po oceni žirija Društva arhitekata Beograda, „Amfiteatar kulture“ Andreja Josifovskog Pijaniste je arhitektonski događaj 2025. jer prevazilazi okvir umetničke instalacije i postaje kritički komentar stanja kulture i kulturne politike u gradu

Novi Pazar

31.maj 2026. S. Ć.

Mikser festival u Novom Pazaru: Zvuk „Novog svijeta“

Jubilarni 15. Mikser festival biće održan u Novom Pazaru, gradu mladosti. Učestvuju Partibjekersi, Vroom, Marčelo, Amira Medunjanin i slični, a na programu su i pozorišne predstave

Oktobarski salon

31.maj 2026. Sonja Ćirić

Oktobarski salon je u opasnosti, odgovorna je gradska vlast

Četiri meseca pre početka 61. Oktobarskog salona nisu počele pripreme ove najveće likovne manifestacije u državi, a budžet je umanjen četiri puta

Komentar
Naprednjaci u predizbornoj kampanji

Pregled nedelje

Kederi i štuke – naprednjački lanac ishrane

Kako se autolimar iz Nove Pazove našao u slučaju Milić, jednoj od najvećih afera u novijoj istoriji? Šta je za običnog naprednjaka deset hiljada evra, a šta za glavešine SNS-a? Ko su kederi i štuke u tom lancu ishrane

Filip Švarm

Komentar

Videla sam komšiju u Ćacilendu

Svi koje ja poznajem kažu da ne znaju nikoga ko glasa za SNS. E pa ja od 23. maja znam, a imam i dokaz za to. Videla sam komšiju u Ćacilendu

Marija L. Janković

Komentar

Prikaze Vučićevih košmara

U subotu je konstituisano političko telo koje će posmrtne ostatke Vučićevog režima da otpremi na đubrište istorije. Eto, to se dogodilo 23. maja

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1847
Poslednje izdanje

“Ti i ja, Slavija”

Simbol pobune i narodne volje Pretplati se
Slučaj Veselina Milića

Policijski crni labud u predsednikovom bazenu

In memoriam

Prof. Dragoljub Mićunović Mićun

Intervju: Vesna Pusić

Srbija je spremna za političke promene

Reportaža

Kota 2525: bitka na Kajmakčalanu

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme broj 1843-1844 29.04 2026.
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure