img
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište – Ubiti Zorana Đinđića

Pamflet sa srcem

17. oktobar 2012, 21:33 Teofil Pančić
Copied

Jednočasovni brehtijanski dramski igrokaz igran na periferiji Novog Sada logično je zatvaranje jednog tematskog kruga

Majska premijera predstave Zoran Đinđić Olivera Frljića (v. „Vreme“ br. 1116) odigrala se doslovno poslednjih dana petooktobarske republike, a u Ateljeu 212 okupio se te večeri nemali deo njene političke i intelektualne kreme (sa šlagom i bez). U predstavi su izgovarana izvesna imena, ili pak jasne aluzije na njih, a u gledalištu – jarko osvetljenom – bili su ti isti ljudi, oni ovako ili onako „prozivani“ sa scene: čeoni sraz lika i predloška. Nedostajao je jedino glavnooptuženi Vojislav Koštunica, koji je po popularnom verovanju (koje vas takorekuć kvalifikuje za dostojnog pripadnika „druge Srbije“) neka vrsta političkog zloduha koji nekako spiritualno stoji iza atentata na premijera. Ne bih vam savetovao da glasno sumnjate u to.

Premijera predstave Ubiti Zorana Đinđića režisera Zlatka Pakovića, rađena po motivima iz dramskog teksta Pakovića i Rajka Đurića, odvija se u sasvim drugačijem ambijentu, vremenski, prostorno i uopšte „kontekstualno“: jesen, sumorni oktobar, usred pustinje realnog postdemokratske Srbije (koja tek dobija svoje grube konture); glamurozni teatar u centru Beograda – idealno pozicioniran za svakojake after partyje smaračke prestoničke eliterde – zamenjen je derutnom i bezličnom salom bivše fabrike „Petar Drapšin“, danas svenamenskim programskim prostorom Studentskog kulturnog centra Novi Sad, smeštenom u priobalnoj periferiji Novog Sada. Uglavnom ni taksisti ne znaju gde je to, pa vi vidite.

Publika, dakle, stoji pred ulazom u salu, tmurno je, kiša hoće-neće; onda iz zvučnika, odnekud iz dubine sale, sa beskrajne trake krene repetitivni, uspa(v)ljujući glas govornika koji nevidljivoj publici dovikuje da, „ako sretnu Zorana Đinđića ovih dana, da mu poruče da je i Tito pred smrt imao problema s nogom“. I tako valjda nekih stotinak puta. Za to vreme ulazimo, sedamo, govornik i dalje deklamuje jedno te isto. I baš kao i Koštunica, i taj je govornik fizički odsutan, mada je u međuvremenu prilično avanzovao: postao je predsednik Republike Srbije. Pa mu nekako u prošireni opis posla spada i slikavanje po pozorišnim premijerama. No, na ovoj premijeri nije bio, a bogme ni na drugoj reprizi kojoj sam prisustvovao. A zašto pa i da bude? On je sada svugde, ne mora baš lično da se pojavi da bi bio tu. I nema problema ni sa nogom ni sa dušom, koliko je poznato.

Kada glas T. N. napokon utihne, uslediće jednočasovni brehtijanski dramski igrokaz na sasvim golom proscenijumu, izdignutom možda metar iznad tla, okruženom publikom sa tri strane. Gore je stakleni krov sale; u jednom će momentu početi kiša i pretvoriće se u snažan pljusak, gotovo nadjačavajući glas glumaca. U prvi mah pomislićemo da je i to ritmičko dobovanje „scenski efekat“; ne, to je Stvarnost koja odozgo, a simbolički sasvim adekvatno, interveniše u predstavu.

Paković je mudro učinio što je od istoimenog komada, neperspektivnog za bilo kakvo zahtevnije izvođenje, ostavio samo ljušturu, i prepustio glavnu reč svim drugim teatarskim elementima koji su od Ubiti Zorana Đinđića mogli napraviti uspelu predstavu – i napravili su je. Barem kada se radi o specifičnom žanru srčanog pozorišnog pamfleta, rekosmo već, na tragu brehtovskih angažmana. Najpre, tu je zaista izvanredna glumačka ekipa (Emina Elor, Nikola Đuričko, Bojan Dimitrijević, Jovana Stipić, Milijana Makević, Igor Filipović) za koju svakog prokletog trenutka vidite i osećate kako bespogovorno i zanatski i ljudski stoji iza ovog projekta, tačnije, koja zapravo jeste ovaj projekt, udahnjujući mu teatarske heart & soul, ubijajući gde god je to bilo moguće zametke naporne i neduhovite filipike u koju bi se – to takođe prejasno osećate! – ama baš svakog trenutka mogao pretvoriti: i kada u liku Z. Đ. deklamuju delove njegovih intervjua, i kada igraju zlikovce koji će komplotirati da ga ubiju i da potom preoblikuju Srbiju po meri njegovog nametnutog odsustva, a sve izgovarajući replike iz Šekspira, i kada se sjajno razigravaju u izvanrednim maskama Nikole Džafa, i kada persifliraju direktne i indirektne profitere jedne tragične smrti, i kada izvode songove na stihove Tome Markovića, nastale posebno za ovu predstavu; stihove koji bi, uzgred, na papiru možda, čak verovatno, delovali kao još jedna stereotipna i odlikaška „politički korektna“ satira betonističkog štiha, ali su u ovoj predstavi izvanredno upotrebljeni, efektni, sočni i tačni bez ostatka. Biće da je to, osim rediteljske, pre svega zasluga kompozitora Božidara Obradinovića, čija se uloga u svemu što je u ovoj predstavi vredno takođe ne može preceniti.

Poređenja Frljićeve i Pakovićeve predstave sa imenom Zorana Đinđića u naslovu bilo je i biće ih još, i ona su besmislena baš koliko i negde neizbežna. Meni se, pak, čini da je važnije nešto drugo. Rekao bih da je ovim dvama pozorišnim događajima zatvoren jedan krug, i sada bi bilo strašno zanimljivo videti nešto sasvim treće, na primer komad i predstavu ne o „antiđinđićevcima“ nego o sumnjivo i neubedljivo namnoženim „đinđićevcima“ za koje imaš utisak da bi ih Zoran Đinđić, da ga se pita i da može da bira svoju posthumnu sudbinu, radije imao za neprijatelje nego za sledbenike. Ali, ko to da napiše?! Možda bi jedan Jonesko bio najdorasliji tom zadatku, ali odakle nam Jonesko na ovu skupoću… Imamo samo njegove likove, naročito one iz Nosoroga. One što, rekosmo, nemaju nikakve probleme s nogom, zapravo, nemaju nikakvih problema uopšte: svi njihovi problemi sada su kod nas.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Kultura

17.novembar 2026. S. Ć.

Niš ne voli da menja direktore ustanova kulture

Direktorki biblioteke „Stevan Sremac“ istekao mandat pre sedam godina, a na čelu ostalih ustanova kulture u Nišu su ili v.d. ili direktori isteklih mandata

Kultura

16.novembar 2026. Sonja Ćirić

Prilog spisku razloga za ostavku Jasmine Ninkov

Premeštanje zaposlenih bez razloga, i otkup knjige Čedomira Antića zbog interesne podrške, novi su razlozi koje navodi Slobodni sindikat Narodne biblioteke Srbije za ostavku upravnice Jasmine Ninkov

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure