![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/don_kihote_ii_mastoglavi_vitez_don_kihote_od_mance-migel_de_servantes_saavedra_v-309x232.jpg)
Preporuka
Don Kihote, maštoglavi idalgo
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Priznavanje nezavisnosti Kosova dovelo je u prvi plan jednu poznatu osobinu domaćih tv-kanala – višegodišnji autizam. Bilo da se radi o javnom servisu ili komercijalnim kanalima, televizija je kod nas u informativnom sektoru toliko okrenuta međupartijskim odnosima, što nas je paradoksalno dovelo na istu onu tačku na kojoj smo bili u eri Slobodana Miloševića.
Pokazuje se da imamo neobičnu sposobnost da svet prilagođavamo sebi umesto da pokušamo da učinimo promenu i u suprotnom pravcu. Međunarodni sud je postao domaći program namenjen glasačima i simpatizerima SRS-a i poštovaocima alternativne medicine, Fijat je danas podružnica kragujevačke Zastave, Nobelova nagrada se dodeljuje na naš račun, a UN je mesto naše pobede nad svetskom nepravdom. U Srbiji Gospodin Dinar pobeđuje Evro (sam ili uz pomoć NBS-a) a svetska ekonomska kriza na nas ne utiče.
Na nesreću, televizija je veoma zgodna za ovu mentalnu piruetu, gde svet prekrajate po sopstvenoj meri, ali vas realnost onda neprekidno iznenađuje i demantuje. Ne želim da kažem kako smo kao gledaoci žrtve nekakve kolektivne medijske manipulacije, već naprosto više ne umemo da sopstvene potrebe sagledamo u širem kontekstu.
Ovakav mentalni stav dovodi nas u situaciju začuđenosti – gde je reakcija auditorijuma uvek čuđenje. Sa stanovišta televizije – to je idealna dramatizacija realnosti gde je svaki događaj postao neverovatno dramatičan. Svojevrsni auto realiti gde se bavimo isključivo sobom iz sopstvenog ugla.
Da pojasnim. Mesecima nemamo ama baš nikakve vesti o životu i prilikama u Crnoj Gori, a o Makedoniji i da ne govorimo. Onda Milo Đukanović prizna nezavisnost Kosova, što je bilo veoma očekivano, i istog trenutka počinje kolektivno televizijsko zgražavanje. Usledilo je ritualno proterivanje ambasadora Crne Gore i Makedonije, kao u igri „zaleđenog čike“. Ambasadori ostalih zemalja u međuvremenu su se odledili i normalno rade u Srbiji. Igra se dakle nastavlja, a na ulicama nema više onih famoznih bilborda na kojima smo imali aktuelni rezultat ZA i PROTIV priznavanja Kosova.
Pokazuje se da ovaj sportski model prema kojem funkcioniše Srbija u odnosu sa svetom, postaje noćna mora bar u mom slučaju, utakmica bez kraja, agonija produžetaka i tajmbrejka.
U takvoj tv-atmosferi – ostaju uverljiva samo dva žanra. Prvi su realiti programi koji glorifikuju dramatiku trenutka ili vesti o komunalnim temama (beogradski program, lokalni tv-programi, tv-palma, tv-žirafa…) ili kombinacija sa crnom hronikom.
Šta će nam beli svet kad kod nas odbojkašice kluba Stampedo, gle paradoksa, na treningu napada stampedo huligana i letvama lomi ruke. Građevinski preduzimači umesto cunamija i zemljotresa izazivaju rušenje kuća širom Srbije, a kada želimo da se bavimo Istorijom, na javnom servisu u istom studiju polemišu fašisti i antifašisti.
Ukidanje viza očigledno nije osnovni problem našeg tv-autizma, sve više verujem da je problem u tome što nam je televizija postala surogat sveta. Jednostavno nemamo više repere za poređenje, eto više ne možemo da se uporedimo ni sa Crnom Gorom niti sa Makedonijom. Možda smo bolji, možda lošiji, ne znam. To vam je kao kada premijer posle 100 dana Vlade sam sebi da čistu peticu. Možda ju je zaista zaslužio, možda nije, ali bojim se da uskoro nećemo imati od koga da čujemo da li sebe vidimo dovoljno realno.
Zar nije bizarno da je jedina spoljno politička tv-emisija u Srbiji u ovom trenutku „Operacija trijumf“, gde su klinci sa ex-Yu prostora izolovani i gde pred međunarodnim žirijem pokušavaju da postanu estradne zvezde. Takođe, pokazuje se da su „naši“ neofašisti integralni deo svetskih organizacija, pa su time za prosečnog tv-gledaoca možda i „njihovi“. Na svim ostalim kanalima pevaju samo naši, samo naše pesme, za nas i naše širom sveta. Kada nemamo nesporazume sa strancima, onda se naši zakače sa našima, ili se od naših odvoji deo naših i osnuje samostalne naše. Obrni, okreni, na televiziji sve naši!
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Na upravo raspisanom tenderu nije naznačena procenjena vrednost rekonstrukcije, adaptacije i sanacije stare zgrade Glavne železničke stanice u Beogradu i promene namene u muzejski objekat. Sve treba da bude završeno za Expo
Gojko Božović je ovogodišnji dobitnik nagrade Velika bazjaška povelja koju dodeljuje Savez Srba u Rumuniji. Ta vest je skrenula pažnju i na veliko nastojanje srpske manjine u Rumuniji da ostanu povezani sa maticom
Nakon četvorogodišnjeg renoviranja opet je otvorena Biblioteka Foldžer u Vašingtonu, pa su sada prvi put izloženi njihovi najvredniji eksponati – retke knjige
Retrospektivna izložba Mire Brtke u Rimu ocenjena je kao događaj kulturne diplomatije. U Pekingu gostuje Muzej savremene umetnosti sa izložbom konceptualne umetnosti, a u Parizu, pred početak Olimpijdkih igara, predstavljena je arhivska građa o srpskim Olimpijcima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve