

Festival
Umiveni program Martovskog festivala
Počeo je Martovski festival koji treba da predstavi dvogodišnju selekciju dokumentarnih i kratkometražnih filmova. Na programu nema filmova koji komentarišu stvarnost Srbije
Perverzija filmske legende
Režija: Džej Rouč; Uloge: Majk Majers, Bejonse Nauls, Majkl Jork, Majkl Kejn, Robert Vagner, Vern Trojer


Ukoliko niste pitali internet ili niste u toku s prethodnim delovima serijala o Ostinu Pauersu, kako da prepoznate Majka Majersa pod maskom u nekoj od mnogih glavnih uloga? Po šmiri. Da, ali u filmovima u kojima igra Majk Majers manje-više svi šmiraju, reći ćete vi. I to je istina, ali niko, ah niko se ne usuđuje da ga prati do onih dubina. Ako primetite da je baš to ono zbog čega smo ga jednom toliko voleli, opet tačno. Ali upravo isto to je ono zbog čega ćemo ga uskoro veoma, veoma mrzeti. Ako, naime, hitno ne odustane od ćoravog špijuna i ekipe. Dosta je.
A kada je postalo jasno da je dosta? Kada smo u uvodnoj sceni videli film o filmu. Preciznije, jedan ugledni holivudski gospodin navodno snima film o Pauersu i drugarima. U glavnim ulogama ugledni holivudski performing artisti. Muzika obećava bolesnu avanturu, heroji nam se smeškaju u istom stilu, slova uklizavaju i predstavljaju ih: Tom Kruz s ludačkom perikom kao Ostin Pauers, Gvinet Paltrou na platformama kao cica-maca, Kevin Spejsi s prstićem u uglu usana kao Doktor Zli i razobadani Deni de Vito kao Mini-Ja. Ugledni gospodin reditelj je, naravno, Spilberg. Dok publika vrišti od sreće i šoka, pojavljuje se i original, tj. Majers u funkciji Spilbergovog savetnika. Za tri do pet sekundi, smeh u sali se stišava i gotovo je rukama opipljiv lepljivi oblak razočaranja, koji sadrži ono večno: „Bilo je previše dobro da bi trajalo“. Tako je još jedna u nizu Majersovih opsesija originalima i imitacijama napravila salto mortale s tužnim ishodom po njega samog, ali ne i po mit o Ostinu Pauersu: Pauers je, znamo, nastao kao perverzija filmske legende o Bondu i njemu sličnima, koga su igrali isključivo šarmantni lepotani s holivudske A-liste. Produžujući lanac, te zamišljajući sada Pauersa kao inspiraciju za Kruzov novi projekat, Majers ne pravi samo zanimljivu šalu već pokazuje i mogući pravi put za dalju eksploataciju zubatog junaka koga je stvorio. Pošto ga u njegovom sopstvenom izvođenju naprosto više neće biti moguće gledati bez žaljenja.
Dokaz – sastojci „Zlatoudog“ prividno se ni po čemu ne razlikuju od onih koji su smutili uspeh iz 1997. i reprizu iz 1999. Samo je mađija omanula. Tu je, pre svega, multiplicirani šmirant decenije – ovog puta u četiri uloge (kao Pauers, Dr Ivl, Fet Bastard i Goldmember). Tu je lepotica, tu je zlikovac, tu je katastrofa na pomolu, tu je put kroz vreme, tu je sukob na relaciji otac–sin, tu su gegovi iz opet iste edicije. A tu su i Majkl Jork i Robert Vagner, ali koga briga. Elem, Pauers se malo previše opustio u svojoj nelepoj koži, pa je počeo da veruje da je njegov šarm aprioran i nezavisan od replika i gegova. Posle samo nekoliko loših primeraka od oba, postaje jasno koliko nije bio u pravu. Dr Ivl se bacio u improvizaciju s beskrajnim ponavljanjem, tako karakterističnu za srpske pozorišne tezge, da je gotovo neverovatno da se nije ovde inspirisao. Fet Bastard je valjda najidiotskiji lik koji je ikad prodefilovao kroz jednu iole uspešniju komediju, a ovde ga gledamo mnogo dugih minuta. Što se tiče novog lika, Zlatoudog, Holanđanina sa… hm… zlatnim udom… koji voli da jede sopstvenu kožu koja se ljušti… mnogo je gore nego što zvuči. Lepotica, imenom Foksi Kleopatra, ovog puta je pevačica grupe Destiny’s child, i zaista nije Heder Grejem, a još manje Elizabet Harli. Snaga prisustva na platnu gospođice Nauls direktan je ekvivalent snazi muzike koju nekažnjeno propagira. Početna ideja s njenim angažovanjem bila je, valjda, aluzija na bleksploatejšn filmove sedamdesetih s Pem Grir ili Tamarom Dobson. Rezultat je pun kadar afro-lokni i puna sala fanova Destiny’s child. Kojima je, s druge strane, film sigurno bio previše intelektualan. Ali su se smejali da ne ispadnu glupi.
A ostali su kukajući mislili sve ono što su bili sigurni da nikad neće pomisliti: Vratite nam Kruza. I Spejsija. I De Vita. Pa dobro, primićemo i Gvinet. Ako baš mora.


Počeo je Martovski festival koji treba da predstavi dvogodišnju selekciju dokumentarnih i kratkometražnih filmova. Na programu nema filmova koji komentarišu stvarnost Srbije


Završen je 59. Bitef, odigrano je šest predstava, dodeljene su nagrade, dovoljno da se kaže da je festival održan


Na četvrtom ročištu u slučaju Generalštab svedočio je Aleksandar Ivanović. Kao i okrivljeni koji su već izneli svoje odbrane, i on tvrdi da je nevin, da tužilaštvo nema ni jedan valjan dokaz protiv njega


Predstava Tanje Šljivar, u režiji Đorđa Nešovića, nagrađena je na 25. festivalu bosanskohercegovačke drame Zenica 2026.


U nadi da neće biti potrebe za sledećim, završen je drugi ne:Bitef. U današnjem Beogradu, ovaj gerilski festival bio je jedini pravi način da Bitef proslavi svoj 60. rođendan. Ovo su utisci
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve