Orkanski visovi erosa

Za „Vreme“ iz Rima

Kad god vidim jednu od onih Baltusovih staračkih fotografija sa vječnom cigaretom, padne mi na pamet dosjetka koju bi mogli da iskoriste silni marketinški magovi što ulažu ogromnu energiju da ljudima ogade pušenje i ubijede ih u smrtonosnu štetnost te navike. Na fotografiji je, dakle, starac izboranog visokog čela, uvučenih obraza, ponešto ugaslog pogleda, s cigaretom među usnama, starac za koga bi objektivan posmatrač po svoj prilici procijenio da ima minimalno osamdeset godina. Ispod slike bi mogao da stoji natpis: Ovako je izgledao slikar, strastveni pušač, nedugo uoči svog dvadeset trećeg rođendana. Ako bismo tu rečenicu čitali doslovno, držeći se semantike ko pijan plota, u njoj ne bismo našli ništa lažno. Taj slikar koji je odživio praktično cijelo XX stoljeće, nije dočekao ni onoliko rođendana koliko dočeka prosječan student likovne akademije do godine u kojoj će primiti diplomu. Umro je u februaru 2001. godine, nepunu godinu dana nakon svog dvadeset trećeg rođendana. I rodio se, dakle, u februaru, 1908. Datum je bio dvadeset deveti, godina je bila prestupna.

PRESTUPNI(K): Čuven je telegram koji je Baltus uputio londonskoj galeriji Tejt kad je u njoj 1968. godine organizovana njegova velika retrospektiva: „BEZ BIOGRAFSKIH DETALJA. POČNITE OVAKO: BALTUS JE SLIKAR O KOME SE NIŠTA NE ZNA. SAD POGLEDAJMO NJEGOVE SLIKE. POZDRAV. B.“ Ipak, on koji je bježao od mogućnosti da njegove slike posmatrači gledaju kroz biografski filter, imao je život kao stvoren za mistifikaciju. Uostalom, teško da ima bolje rođendanske mistifikacije od činjenice da si rođen 29. februara.

U engleskom jeziku postoji i termin za osobe rođene na taj dan, pa se kaže leapling ili leaper. Na našem bismo jeziku, barem u nekoj igri riječi, Baltusa mogli prozvati prestupnikom. Skoro sav kontekst njegovog porijekla podatan je za mistifikaciju, od imena Baltazar Klosovski de Rola, njemačko-poljsko-ruskog porijekla, preko rodnog mjesta (Pariz) i umjetnički nastrojene porodice, do činjenice da je rodbinski povezan s Bajronom. Mislim o tom linku s Bajronom dok se strmom ulicom uspinjem ka galeriji Kvirinale gdje je u toku velika Baltusova izložba. Ovdje u Rimu gdje je Baltus proveo značajan dio života počivaju Šeli i Kits, dva Bajronova romantičarska sudruga, dvojica, barem iz današnje perspektive, njemu najbližih pjesnika. Ova postavka, iza koje stoji pariška kustoskinja Sesil Debre, izložena je u Rimu od 24. oktobra 2015. do kraja januara 2016. U februaru se seli u Beč i tamošnja izložba (u Kunstformu) trajaće od 24. februara do 19. juna. Vrlo slična postavka bila je izložena u Njujorku prije nekoliko godina, kad su mediji jedva dočekali da Baltusa proglase pedofilom. Uostalom, i prilikom jednog od njegovih posljednjih susreta s novinarima, Majkl Kimelman ga je pitao šta misli o Loliti, a on je lakonski odgovorio da je „vrlo ruska“.

Ulazim u galeriju po podne, dok je Rim još uveliko obasjan decembarskim suncem. Kad iziđem, ulična rasvjeta biće upaljena. Iritira me buka saobraćaja i huka šetača u šoping groznici. Sati pred Baltusovim slikama bili su tihi, osim što se dva ili tri puta oglasio alarm. Na patosu, na možda pola metra udaljenosti od zidova na kojima vise eksponati, vidno je označena linija koju nije dozvoljeno prelaziti. Ako neko i slučajno stane na nju ili je prekorači, odjekne zvono alarma. Kad smo kao klinci, u dobi djevojčica i djevojaka koje je Baltus najviše volio da slika, igrali basket, pa bi neko pucao trojku nagazivši nehotice liniju govorili smo da je prestupio.

KLOPKA ZA NEŽNOST: Znam ove slike sa reprodukcija, ali osjećanje kad gledaš originale je drukčije i posebno. Onaj čuveni portret Lelije Kaetani, recimo, iz 1935. godine; gledam ga pa mi ona kupola iznad djevojčine glave liči, makar i malo, na kupolu savezne skupštine. Imao je dvadeset sedam godina kad ju je naslikao, njoj su bile dvadeset dvije. Na slici, međutim, izgleda starije. Bila je viša od Baltusa, pa je i na slici visoka, na način na koji su visoke odrasle osobe na dječijim crtežima. Džemper joj je drečavije crven, nego džemper koji nosi Frederika na slici iz 1955. (Frederika u crvenom džemperu), a ipak je eros na toj, kasnijoj, slici mnogo razuzdaniji. Kad ju je naslikao, Baltus je imao četrdeset sedam godina, a Frederika, usvojena kćerka njegovog brata, koja mu je bila model, imala je šesnaest. Gledam tu sliku i mislim na Baltusov autopoetički zapis: „Ne verujem da postoji zahtevnija disciplina od tih varijacija na temu lica, tih poza mojih mladih devojaka koje sanjare, jer se tu radi baš o tome kako cizeliranjem crteža pronaći draž detinjstva koje tako brzo nestaje i na koje zauvek čuvamo neutešno sećanje. Treba, dakle, u klopku uhvatiti tu nežnost, učiniti da mina grafitne olovke na listu papira pronađe još neiskusan oval jednog lica, tu formu srodnu licima anđela. Uvek sam imao jednu prirodnu, prostodušnu saradnju sa tim mladim devojkama, sa Natali de Noaj, Mišelinom, Katjom, Sabinom, Frederikom ili, nedavno, sa Anom. Tokom dugih poziranja igraju se igre sa dušom kao zalogom, a tu je reč o tome da se prvo pomoli duša, nežnost duše, ta nevinost duha, onoga što još nije dosegnuto, onoga što dolazi sa početaka svih vremena i što po svaku cenu treba sačuvati. U tom pristupu ima nečeg muzičkog, treba doseći težinu tišine, pauza u jednoj partituri, koja se oseća, na primer, kod Šuberta ili kada Mocart napusti maštu kako bi postao grub, i tako dotakne tajnu, ‘raj nestalih divota’ o kome govori Luis Kerol u Alisi u svetu sa druge strane ogledala. Ne postoji ništa riskantnije za realizaciju, a ne postoji ni ništa teže, od prenošenja jasnoće jednog pogleda, jedva primetnih malja na jednom obrazu, prisustva vidljive emocije koja se neki put može osetiti u težini ili lakoći usana. Čudesna muzička ravnoteža mojih mladih modela je ono što bih želeo da dosegnem.“

S LJUBAVLJU I MUČNINOM: Dobro je poznata Baltusova fascinacija Luisom Kerolom, ali na stranu to, nema zaista u njegovim slikama mladih djevojaka nikakve nabokovštine. Ako treba tražiti neku literarnu referencu, Baltusu je puno bliži način na koji o djevojčicama i djevojkama na kapiji prve mladosti piše Selindžer. Te mlade djevojke sa njegovih slika – Katja, Sabina, Frederika – sklone maštarijama i čitanju, podsjećaju na Selindžerovu Esme. Koliko god da se Nabokov ograđivao od Dostojevskog, ima nečeg u Loliti što se naslanja na onu famoznu ispovijed Stavrogina iz poglavlja Kod Tihona koje je onomad zabranila ruska cenzura. U Loliti postoji potreba za fizičkim prestupom. Baltus i Selindžer znaju – ili slute – da to dokida čaroliju. Zato gledaju, sa strašnom koncentracijom i intenzitetom. Pa Selindžer vidi da je kosa devojčice „ravna, pepeljastoplava, podrezana do ispod ušiju“, fiksira „lukove njenih nozdrva“, primjećuje „lak, diskretan, značajan osmijeh ispunjen nekim neobičnim značenjem“, obraća pažnju kad položi „dlanove i podlakticu više naprijed na sto“.

Mislim na Selindžerovu Esme dok gledam Baltusovu sliku Pasijans. Slika je iz 1943. godine, iz vremena kad bjesni Drugi svjetski rat, kada se i susreću Selindžerov narator i trinaestogodišnjakinja sa nezaboravnim imenom. Način na koji se djevojčica sa slika naginje nad karte, način na koji su joj dlanovi i podlaktica naslonjeni na sto kao da su citirani iz Selindžerove još nenapisane priče. („Baltusovo dete-žena skreće pažnju i na svoje sopstveno telo, i to pre svega na svoje ruke, naizgled mirne, ali u kojima se naslućuje strah od sutrašnjice…“, piše Florijan Rodari.)

IZGARANJE U NOSTALGIJI: Ta slika (La patience) zaštitni je znak ove izložbe. Ona se nalazi na plakatima i na naslovnici velikog kataloga. Pasijans je, naravno, i strpljivost pa se prisjećam kratkog, poetičnog i karakteristično pronicljivog Kamijevog teksta o Baltusu. Naslovljen je po svojim prvim riječima, onako kako se nekada i pjesmama daje naslov: Nekada strpljiv. Ovako počinje tekst: „Nekada strpljiv i jasnovid, umetnik vraća čudne reke ka njihovim zaboravljenim izvorima.“ Nešto kasnije Kami se koncentriše na Baltusov ciklus ilustracija za Orkanske visove Emili Bronte: „Ilustracije koje je načinio za Orkanske visove ponekad bi mogle odgovarati Velikom Monu. Baltus je shvatio da jedan od ključeva ove knjige o ljubavi urla u besu odraslog, a to je uspomena na detinju ljubav između Keti i Hitklifa i užasna nostalgija koju su ta dva bića nosila u sebi sve do trenutka konačnog rastanka. Oni izgaraju – i to doslovno – u nostalgiji, i ona patnja za koju zamišljamo da je toliko otmena tada pokazuje svoje pravo lice, slepo i izmučeno, lice same ljudske bede u iscrpljujućem naporu da se uspne do izvora nevinosti i radosti.“

Gledam Baltusove ilustracije za Orkanske visove i dolazim naposljetku do velikog ulja na platnu Keti se dotjeruje. Nevjerovatna je sugestivnost Kamijevog teksta. Ne mogu se pred tim platnom ne sjetiti Velikog Mona i čarobnjačkog trika s kojim je Baltus u Kamijevom umu isprepleo Emili Bronte i Alena Furnijea. Gipkost i elastičnost koljena u mladićevoj i djevojčinoj pozi sjećanje su na sve one silne neobične položaje tijela koje zauzimaju djeca na Baltusovim slikama i u životu i fizički trag nostalgije u kojoj će da izgore zajedno sa svojom ljubavlju.

KRALJ MAČAKA: Tu su, naravno, i sve one Baltusove mačke za koje nam ono nešto najdublje u nama uvjerljivo govori da su sve one zapravo jedna ista mačka. Vrti mi se po glavi kao refren ona Šopenhauerova rečenica koju je citirao Borhes u svom eseju o Kitsu, onom Kitsu koji je umro u ovom Rimu i koji je ne znajući za Šopenhauera u svojoj pjesmi o slavuju naslutio suštinski istu stvar: „Ko god me čuje kako tvrdim da je ova mačka koja se ovde igra ista ona koja je ovde skakala i trčkarala ovuda i pre tri stotine godina, ko zna šta će pomisliti o meni, ali je najneverovatnija ludost pomisliti da je ona suštinski neka druga mačka.“

Branko Kukić je lijepo primijetio da je mačka na Baltusovim slikama „dovedena u suptilnu vezu sa požudom i bezvremenošću“. Kaže se to u tekstu Listić o Baltusu, predgovoru dvobroju „Gradca“ posvećenog ovom slikaru. Evo, preda mnom je i Soba, platno čija je reprodukcija na naslovnici tog „Gradca“. Mačka na stoliću djeluje poznato.

Izložba u galeriji Kvirinale je postavljena tako da se prateći je postepeno i gotovo neprimijetno penješ. Satima kasnije si na vrhu i čini ti se da nema smisla da silaziš niz stepenice. Lift će bolje i pouzdanije da te spusti iz Baltusovog svemira u rimsku noć. A prije oštrog zraka vanjskog svijeta i prije cigarete, kratka posjeta pripadajućoj knjižari i suvenirnici. Na policama Baltusova Sjećanja, francuski original i italijanski prevod. Postoji taj tekst već i na srpskom, u prevodu Aleksandre Grubor, a inkorporiran je u pomenuti (po običaju) izvrsni dvobroj „Gradca“ iz 2004. godine. Listam francusko izdanje i tražim onaj dio pred završetak 57. odjeljka: „Slikarstvo je nešto veoma otelovljeno i, istovremeno, veoma produhovljeno. To je dosezanje duše pomoću tela.“ Pa onda početak idućeg fragmenta: „Slikarstvo je jezik koji sam ja tokom mog života koristio, a to nije bila moja sopstvena odluka, i to zato jer mi je odgovaralo mnogo više nego, na primer, pisanje kojim se teži prevelikoj izričitosti i previše se direktno ‘udara’ na čula.“ Teško, međutim, da je bilo slikara koji je izričitost i direktnost pisanja znao toliko snovito i suptilno prenijeti u slike.

Napolju sam već i mislim kako je čudan bio taj prestupni petak 1908. godine, kad je rođen Baltus. Istog tog dana umro je Pet Geret, čovjek koji je ubio dvadesetjednogodišnjeg Bilija D Kida. Potrebna bi bila pjesma ili neka onirička slika da sažme svu tu simboliku nasilja, mladosti i prestupa, sav taj umjetnički svemir koji može da se rasprsne iz asocijacija na taj dan od Boba Dilana do Dejvida Bouvija. Prolazniku zvoni mobilni telefon. Znam tu melodiju, najveći hit sa albuma koji se zove kao Pekinpoov film. Tip se javlja, govori engleski, sa američkim akcentom. Ne razumijem šta tačno kaže, melodija ionako vuče na stihove.

It’s getting dark, too dark to see.

Lelija Kaetani, 1935.

Frederika u crvenom džemperu, 1955.

Keti se doteruje, 1935.