Odgovor Pančiću

Kad sam davao intervju zagrebačkom listu za kulturu „Vijenac“, doista nisam imao na umu da bi on mogao izazvati toliku buku u cijeloj nekadašnjoj zajedničkoj državi. Miljenka Jergovića spomenuo sam uzgred, ironično, posvetivši mu jedva pola kartice u razgovoru koji obaseže dvadesetak standardnih novinskih kartica (oko 35.000 znakova). Pretpostavljao sam da bi se eventualno on sam mogao javiti, napisati kakvu paskvilu, kakve on obično piše kad je ljut, da bi mi mogao spominjati mater, oca, sestru, ženu, djecu… kako to on već radi kad polemizira i zbog čega ga se normalni ljudi pribojavaju. Ali, ja već imam iskustva s njim, na desetke njegovih napada odgovorio sam samo dvaput (jednom i u „Vremenu“) i očito me dobro upamtio. Jer Miljenko Jergović je velika kukavica, ako mu uzvratite, on se uzvrpolji, počinje prenemagati, zapomagati, tražeći da ga brane prijatelji i razni klijentelistički ovisnici o njemu i novinskom koncernu u kojemu je Miljenko „gazdin čovjek za specijalne zadatke“.

Da su Pančić i Jergović prijatelji, odavno mi je poznato, i drago mi je da je tako, kao što mi je iskreno drago da se Miljenko nakon ne baš tako kratke faze u kojoj je sve Srbe proglašavao ontološkim zločincima tako lijepo približio Beogradu. Premda, kad je već tako dobar pisac, doista ne vidim nikakve potrebe da se Beogradu ulaguje govoreći kako on lijepo misli o Draži, ili da priča o tome kako on navija protiv hrvatskih sportaša i reprezentacije (što to nije rekao u Zagrebu?), pa – vidim – neki dan i otvoreno se nudi srpskoj javnosti kao potencijalni srpski pisac („Politika“, 4. II 2011). Notornu činjenicu, bar za nas u Hrvatskoj, da je Miljenko Jergović bio sve do sredine devedesetih jedan od glavnih ratnohuškačkih pisaca u glasilima omiljenog Tuđmanova tajkuna Miroslava Kutle, neću posebno isticati jer sam se njome bavio prije skoro dvije godine u „Vremenu“, citirajući samo neke od tih tekstova. A bilo ih je toliko da bi se moglo ispuniti nekoliko kompletnih brojeva ovoga magazina. Treba doista imati obraza da se nakon tekstova u kojima je prokazivao i „Vreme“ kao sastavni dio Miloševićeva „zlosilja“ pojavi na stranicama tog istog „Vremena“; dakako, sada s potpuno izmijenjenom retorikom, u kojoj će se naći lijepe riječi i za Dražu Mihailovića.

Ne, ja ne vjerujem da je Miljenko Jergović postao četnik, da on iskreno misli kad patetično govori o Mihailovićevu tragizmu; nisam to mislio ni kad sam ga uzgred spomenuo u „Vijencu“. Ja, naime, ne mislim da on ima ikakve trajne političke stavove; političke ideje su njemu samo potrošna roba koju on prilagođava potrebama tržišta. U osnovi su njegova karaktera isključivo beskrajna egomanija i narcizam: i ljude i pojave on dijeli isključivo prema tome jesu li za njega ili protiv njega, jesu li mu korisni ili ne. Uostalom, nedavno je jedan njegov redakcijski kolega govorio o „njegovoj pubertetskoj jarosti“, o njegovu „enciklopedijskom zlopamćenju kojim katalogizira svakoga tko mu je makar što kad prigovorio“. Spomenuo je i „njegov polemički stil koji redovito otklizne u vulgarnu privatnost, zapuhano vrijeđanje i nekontrolirani bijes“.

Kad ga polemička jarost ponese, on će progovoriti i kao najžešći hrvatski šovinist; tako je u polemici s Draženom Katunarićem ne tako daleke 2006. godine kao „argument protiv Katunarića“ spominjao njegov brak sa Srpkinjom, rugao se njegovu djetetu rođenom u tom braku s alienom, rugao se njegovu ocu, uglednom profesoru medicine, kao „udbašu“, pa ismijavao biografsku činjenicu da je Katunarić, dok je živio u Beogradu, kao znalac stranih jezika radio na Radio Jugoslaviji nazivajući ga jednim od „crvenih dječaka“ s Radio Jugoslavije u kojem su se zapošljavala „zaostalija djeca jugoslavenskih diplomata, udbaških ubojica i raznih dužnosnika, dedinjskih čuvara poretka i ostarjelih revolucionarnih prvaka, koji ne bi znali što će sa svojim razmaženim podmlatkom“. Takvog jarosnog rječnika ne bi se posramili ni zadrti neoustaše.

Nisam nikad vjerovao da je Jergović pravi ustaša, pa ne vjerujem ni u iskrenost njegova četništva; on je razmaženo, neodgovorno derište koje mami pažnju svojim radikalnim političkim egzaltacijama, ali zapravo ni u što konkretno ne vjeruje.

Zato sad i izmišlja vijesti o tome kako ja njega „proganjam“. Nakon polemičkih iskustava sa mnom boji se ponovo sam ući u okršaj pa je alarmirao sve svoje prijatelje i klijente ne bi li ga obranili od strašnih Viskovićevih optužbi izrečenih u jednoj ironičnoj polurečenici u niskotiražnom glasilu za kulturu. Desetak dana nakon objavljivanja teksta nitko se nije javljao ni komentirao tu napomenu o Jergoviću. A onda je počela organizirana kanonada, za koju se vidjelo da njome dirigira sam Jergović. Najprije preko medijskoga koncerna EPH koji kontrolira dvije trećine novina u Hrvatskoj, a onda su uslijedili tekstovi Jergovićevih jataka u glasilima i na portalima diljem bivše Jugoslavije. Njegov matični „Jutarnji list“ iz dana u dan je objavljivao plahte tekstova protiv mene, izredali se na meni sva novinarska sitnež, pa redakcijski kolumnisti, pa urednik kulturne rubrike, pa i sam glavni urednik. A meni su objavili jedan-jedini odgovor, uz još jedan u EPH-ovoj „Slobodnoj Dalmaciji“, te potom odbili daljnje objavljivanje i stavljanje na internet mojih odgovora. Pa tko je tu lud i tko tu koga proganja?

Istodobno je organizirana hajka na članove Hrvatskog društva pisaca kojeg sam predsjednik da se iščlanjuju iz Društva solidarizirajući se s Jergovićem; koliko vidim zasad su se od preko dvije stotine članova solidarizirala ukupno dva, možda tri Jergovićeva intimusa. „Jutarnji“ još uvijek, dva tjedna nakon početka harange, objavljuje napade na mene, ali već su se i u redakciji počeli javljati disonantni glasovi jer je apsurdno da se čitav list pojavljuje kao talac jednog beskrajno razmaženog derišta, pa makar i gazdina miljenika.

Strategija frontalnog napada na Viskovića iz svih oružja pokazala se, upravo zbog svoje pretjeranosti, apsurdnom i smiješnom. Umjesto da gazda EPH svojem miljeniku kaže da ga ne gnjavi glupostima i da Viskoviću odgovori „jedan na jedan“, dopustio je da se oko banalnosti iskompromitira cijeli koncern. Smiješan je njihov pokušaj da od Viskovića naprave ustašu, jer Visković nema u svojoj bibliografiji nikakav ni neoustaški ni šovinistički tekst; nije to želio napisati ni kad je to bilo probitačno, kad se na tome mogla praviti karijera, pa nema razloga da tako piše danas kad su se ustaša odrekli čak i hrvatski pravaši. Točno je, što Pančić dobro primjećuje, da devedesetih Viskovića nije puno bilo u novinama; pa nije me doista bilo u državotvornim medijima u kojima je njegov Miljenko bio glavni kolumnist jer nisam smatran podobnim. Ja sam u to doba surađivao uglavnom u „Arkzinu“ i „Feral Tribuneu“, i to najčešće intervjuima, i radio na svojoj enciklopediji Krležijani, koja je mogla svaki tren biti obustavljena s obzirom na to koliko su ranih devedesetih bili omiljeni i veliki Krleža i moja malenkost.

Žao mi je što sam došao u situaciju da polemiziram s Teofilom Pančićem, volim njegovo pisanje, uglavnom se slažem s njegovim političkim pogledima, s literarnim ne baš tako često, ali ih poštujem. Beskrajno cijenim činjenicu što odlaskom iz Zagreba početkom devedesetih nije zamrzio taj grad, već o njemu, njegovim piscima i umjetnicima piše s ljubavlju i uvažavanjem. Mislim da je i njegova ljubav prema Miljenku Jergoviću iskrena i da on doista cijeni njegovu literaturu. Ja o njoj ne mislim tako: davao sam mu u počecima podstrek nadajući se da će se razviti u velikog pisca; nažalost primitivizam, prostakluk i kalkulantstvo iz njegovih novinskih tekstova sve više prodiru i u njegovu literaturu, ozbiljno limitirajući njegov dar. Fascinantna je Jergovićeva sposobnost da manipulira svojim prijateljima, svi oni se oglašavaju ovih dana jer ih je on stavio pred ultimativni zahtjev; pišu tekstove u koje zapravo dokraja ne vjeruju pa mi se neki od njih izravno ili posredno ispričavaju: znaju oni da Miljenko baš nije moralno čist, ali darovit je dečko i treba ga podržati.

Žao mi je što se Teofil Pančić, kojega je njegov prijatelj Jergović postavio u žiri Nagrade „Jutarnjeg lista“, nije zapitao je li baš posve moralno da taj isti Jergović dobije nagradu „Jutarnjeg lista“? Nije li se osjetio nelagodno kad je njegov prijatelj Miljenko zahvaljivao na nagradi novina u kojima radi riječima kako je ranije odbijao biti u konkurenciji za tu nagradu, a sad je prihvatio jer su u žiriju ljudi od njegova povjerenja? Ja vjerujem da je Pančić doista fasciniran Miljenkovim talentom i da misli da je Volga, Volga sjajan roman, ali mora znati da se toj odluci Jergovićeva žirija podsmjehivao cijeli Zagreb. I ne bi bilo loše da malo porazmisli kad svoj neprijeporni novinarski talent tako bezrezervno zalaže za osobu koja to svojim karakternim osobinama ne zaslužuje.