![](https://vreme.com/wp-content/uploads/2024/07/don_kihote_ii_mastoglavi_vitez_don_kihote_od_mance-migel_de_servantes_saavedra_v-309x232.jpg)
Preporuka
Don Kihote, maštoglavi idalgo
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Neumitnost emancipacije bi, između svega ostalog, mogao da bude ako ne krunski, a ono barem zbirni imenitelj na planu motiva nekoliko međusobno posve raznorodnih filmova iz različitih programskih segmenata ovogodišnjeg 29. Festivala autorskog filma u Beogradu
Za početak pratimo trag vazda mudre autorke Ingeborg Bahman koja je u svojoj čuvenoj Malini ispisala i sledeće redove: “Jedna suza se oblikovala u samom uglu moga oka, ali nije krenula niz moje obraze; ona se samo kristalizovala na hladnom vazduhu, ona narasta i narasta u još jednu gigantsku kuglu koja ne želi da kruži orbitom sa ovim svetom – ona raskida okove koji je vezuju za ovaj svet i baca se u beskonačnost”. Upravo i ova rečenica ukazuje na neumitnost emancipacije, a to bi, između svega ostalog, mogao da bude ako ne krunski, a ono barem zbirni imenitelj na planu motiva nekoliko, naravno, međusobno posve raznorodnih filmova iz različitih programskih segmenata ovogodišnjeg 29. Festivala autorskog filma u Beogradu.
Nužnost emacipacije jedan je od najprominentnijih motiva u priči i idejnoj arhitektonici i najnovijeg filma grčkog, a već neko vreme i međunarodnog sineaste (i jednako važno!) filmskog pripovedača, Jorgosa Lantimosa. On je svoja Jadna stvorenja (Poor Things), još jednu sočnu i krajne osobenu filmsku ekstravagancu, uradio u irsko-britansko-američkoj koprodukciji (i, naravno, na engleskom jeziku), po istoimenom i kod nas prevedenom romanu škotskog pisca Alasdira Greja (1934–2019). I sam je roman u značajnoj meri ekstravaganca – postavljen kao frojdistička varijacija na ono što je planetarno poznato iz Frankenštajna nikada dovoljno vrednovane Meri Šeli. Lantimos zadržava tu snažno postavljenu i utemeljenu narativnu i motivsku potku – mlada žena koja je izvršila samoubistvo, a koju je neshvaćeni lekar i naučnik oživeo presadivši joj mozak njenog nerođenog deteta/ploda, uz vidan motorički, umni i govorni zaostatak uči kako biti isprva marioneta na ovom svetu, a onda kreće u opasnu, panevropsku avanturu, koja će predstavljati nužnu rutu preko potrebne samospoznaje i suštinske i sveobuhvatne emancipacije. Pomalo iznenađujuće (imajući u vidu ono što je nudio pomenuti književni predložak, a opet i sasvim očekivano ne smetnuvši s uma “minuli rad” autora filmova Očnjak, Alpi, Losos, Ubistvo svetog jelena, Ljubimica), Lantimos Jadna stvorenja konstruiše i struktuira kao neprikrivenu apsurdističku komediju bezmalo vodviljskog poleta i razmahanosti, te film dosta brzo zadobije jasne i upečatljive konture duhovitog i zabavnog dela na koje publika hitro zdušno reaguje, te se može otići i nekoliko koraka dalje i zaključiti da je Jorgos Lantimos prilično šokirao publiku iznevši pred nju ostvarenje koje se bez iole premišljanja može predočiti i kao, doduše, izrazito atipičan primer filmova feel–good podsorte (feel–good filmovi su obično dela lahorastog opšteg tona, koji u gledateljstvu pobuđuju primetne nalete dobrog raspoloženja, a što, dabome, nimalo nije meta koja se lako ili tek tako doseže). Publika na FAF-u se očigledno dobro zabavljala uz Jadna stvorenja, što je praćeno i dokazivano salvama grlenog smeha, a što je u koliziji sa mahom egzistencijalnim i drugim čemerom koji obično stiže pod okriljem (i katkad tek izgovorom da se kaže nešto atipičnije u tom svetu) arthaus ostvarenja iole novijeg kova; međutim, ne bi bilo ni pošteno ni celishodno svoditi Jadna stvorenja samo na dimenziju zabavnog i duhovitog filma, što ona svakako jesu, a nije upitan ni sud da Lantimos povrh koloritno raspojasanog dizajna, takođe na jasnom tragu apsurdističkog otklona u odnosu na očekivani viktorijanski šik (a što je najprimetnije u slučaju kostima koje nosi Ema Stoun, koja tumači glavni lik Belu Bakster, a koji bude asocijaciju na ono što ovde godinama unazad radi Ana Ljubinković), zapravo potura turobnu dramu o nelagodi istinske emancipacije koja nipošto i nikada nije tek sama sebi svrha.
Premda ubeđena u dobre namere svog “stvoritelja” doktora Godvina (koga uporno naziva Bog/God) i premda na pragu romanse i, istina, ishitrenog braka sa mladim muškarcem kome se zbilja dopada i kome je očito stalo do njene dobrobiti, Bela Bakster kreće u avanturu osvešćivanja ponajpre onoga iz domena karnalnog, čime nas podseća na onu uvreženu inverziju erotskog i telesnog sa jedne, i onoga što se tiče esencije međuljudskih odnosa sa druge strane, i što je karakteristično za naše današnje i dominantne naravi. Pritom, Bela Bakster je (ne tako, zapravo, nimalo tiha) sila; njena iskrenost i njen instinkt za samoodržanje, čak i u okolnostima čiju usložnjenost tek treba da pojmi, kadri su da slome i osvedočenog bonvivana, ženskaroša i okrutnika u liku advokata koji je povede na put, gle čuda, dekadentnom, neostrvskom Evropom (na toj tački zatičemo Marka Rafala, glumca koji evidentno može da glumi ama baš sve, a koji je u Jadnim stvorenjima ostvario daleko najbolju i najozbiljniju komičarsku kreaciju na filmu ako se kao uzorak uzme čitav dosadašnji tok njegove glumačke karijere). Naprosto, Lantimos se ovde poigrava sa onim, i na filmu i u književnosti često rabljenim konradovskim dihotomijskim konceptom plemenitog divljaka i divljeg plemića, sa snažnim simpatijama na strani glavne akterke priče, tlačene i sputavane Bele, koja je i u mikrouniverzumu romantičnih odnosa saterivana u ćošak određen za one pasivizirane, primoravane na defanzivu i ovakvu ili onakvu borbu za vlastitu samobitnost. U tom domenu, uostalom, baš kao i svi valjaniji i umniji filmovi, Lantimosova Jadna stvorenja pružaju čitav niz mogućnosti za interpretaciju značenja i odaslatih nam poruka na planu tretmana motiva i fenomena individualnosti, koja kanda zauvek ostaje na meti represivnog faktora oličenog u ovom ili onom našem saputniku. Nasuprot tome, Jadna stvorenja bivaju ubedljivo najvedriji Lantimosov film do ovog trenutka, a ono što nam je pružio u tih oko 140 minuta vrhunske zabave i jednako vrhunskog sinematskog užitka uz dodatak nepobitnog autorskog pečata i dokaza vanserijskih veština, nanovo u um dovodi onu dobro poznatu pitalicu – čemu se mi smejemo danas i zašto je to tako?
Nedavno izdanje priče o Servantesovom plemiću iz Mačve, osim o ovom braniocu potčinjenih i slobodne volje, govori i o veštini prevođenja klasičnog dela svetske literature. Prevodilac je Alreksandra Mančić
Na upravo raspisanom tenderu nije naznačena procenjena vrednost rekonstrukcije, adaptacije i sanacije stare zgrade Glavne železničke stanice u Beogradu i promene namene u muzejski objekat. Sve treba da bude završeno za Expo
Gojko Božović je ovogodišnji dobitnik nagrade Velika bazjaška povelja koju dodeljuje Savez Srba u Rumuniji. Ta vest je skrenula pažnju i na veliko nastojanje srpske manjine u Rumuniji da ostanu povezani sa maticom
Nakon četvorogodišnjeg renoviranja opet je otvorena Biblioteka Foldžer u Vašingtonu, pa su sada prvi put izloženi njihovi najvredniji eksponati – retke knjige
Retrospektivna izložba Mire Brtke u Rimu ocenjena je kao događaj kulturne diplomatije. U Pekingu gostuje Muzej savremene umetnosti sa izložbom konceptualne umetnosti, a u Parizu, pred početak Olimpijdkih igara, predstavljena je arhivska građa o srpskim Olimpijcima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve