Niti kome ostati, niti kome otići

Čedomir Višnjić danas je nesumnjivo jedan od najboljih i najkompetentnijih poznavatelja ne samo aktualnih hrvatsko-srpskih odnosa i veza u RH, već i u širem povijesnom kontekstu tzv. hrvatsko-srpskog spor(enj)a unutar Jugoslavije, kao nekada zajedničke države i političkog okvira koji se Hrvatima (u)činio preširok, a Srbima preuzak, tako da su međusobni, međuetnički konflikti, uz već stare, „naslijeđene“ omraze bili neminovni. Dakako, ne treba pri tomu zanemariti niti brojne „dušebrižnike“ i(li) emisare iz redova međunarodne zajednice i njihovu ulogu u svim tim nesretnim, (pre)često tragičnim događanjima, ali ako želimo biti pošteni i objektivni do kraja, moramo priznati: glavni, gotovo isključivi krivci i vinovnici vlastite nesreće bili smo ipak mi sami. Naprosto ni Hrvati, a niti Srbi – uostalom zar to povijest u posljednjih stotinjak godina (da ne idemo dalje u prošlost) evidentno ne pokazuje i ne potvrđuje – nisu bili na visini zajedničkih povijesnih ciljeva koje su si postavili, a još manje odgovornosti, jer kako danas ispada, u taj zajednički „južnoslavenski“ projekt ušli su obostrano s „figama u džepu“, sa isuvše međusobnih sumnjičenja, a još više nepovjerenja, tako da u konačnici nisu ni mogli polučiti neke bolje rezultate. Za projekt koji je imao punog povijesnog, kulturološkog, socijalnog, ekonomskog, političkog i svakog drugog smisla, pokazali smo se nedoraslim, i zar se onda uopće imamo pravo čuditi zlu u kojem smo se našli, a koje smo si uglavnom sami „zakuhali“. U svojim ranijim knjigama, koje nesporno svjedoče veliku autorovu akribiju, a koje su u Hrvatskoj (nažalost očekivano!?) prošle gotovo nezapaženo, Višnjić se dokazao kao kvalificiran istraživač osjetljivih hrvatsko-srpskih tema i dilema, istraživač bez dlake na jeziku, koji se ne plaši otvoreno napisati što misli i o najprovokativnijim pitanjima, a potom svim tim brojnim predrasudama, mitovima, političkim tabuima i laži(ma) izravno pogledati u lice, prozvati ih bez obzira dolazile one s hrvatske ili srpske strane, kako bi do kraja i bez ostatka, et(n)ički nepristrasno „razložio“ probleme o kojim želi iznijeti svoje (samo)kritičko mišljenje. S takvim „okusima i mirisima subverzivnosti“ napisana je i ova nova Višnjićeva knjiga Glas sa granice (SKD „Posvjeta“, Zagreb 2020); a kakva će biti stručna, ali i uopće javna percepcija u RH mogu pretpostaviti, ali hajde, budimo optimisti pa pričekajmo. No, nesporno komentari neće izostati, samo se treba nadati kako će udaraca „ispod pojasa“ biti manje nego ranije, da se neće unaprijed, a da se knjiga čak nije ni pročitala, Višnjićevo štivo u startu (dis)kvalificirati kao „antihrvatsko“, kao zlonamjerni uradak kojim se želi naškoditi „mladoj hrvatskoj državi i demokraciji“ i tomu slično, iz već uobičajnog nacionalističkog retoričko-demagoškog bestijarija. Uistinu, Višnjić nije ni malo nježan prema većinskom narodu u Republici Hrvatskoj, ali u svojim lucidnim analizama i opservacijama svih tih silnih deformacija nacionalističke provenijencije nikada ne podliježe zabludi „prišivanja“ kolektivne krivice Hrvatima kao narodu i jasno se suprotstavlja svim primitivnim i zlonamjernim velikosrpskim bajanjima o nekakvom njihovom genocidnom karakteru, urođenom ustašluku itd. Ali, jednako je tako oštar i prema vlastitoj, srpskoj, „prečanskoj“ manjinskoj zajednici, jer je itekako svjestan svih njenih zabluda, ludosti, nedostataka i nedosljednosti koje su na koncu uveliko i doprinijele nezavidnom položaju u kojem se danas Srbi u Republici Hrvatskoj nalaze. A upravo je položaj ta zajednice u Hrvatskoj jučer, danas, sutra, predmet Višnjićeve knjige; tema je iznimno važna i inspirativna i bila bi prava šteta da se oko ovih važnih pitanja ne otvori široka javna rasprava, jer bi upravo sada i ovdje mogla djelovati ljekovito, mogla bi „ohladiti“ usijane glave i na hrvatskoj, kao i na srpskoj strani i kada bi bilo volje i pameti, mogla bi posta(vi)ti temelj(e) toliko potrebne relaksacije i normalizacije teško narušenog međuetničkog povjerenja.

Glas sa granice je knjiga, tvrdi pisac predgovora Đorđe Nešić, kojom je autor želio „zabilježiti i posvjedočiti o životu prečanskih Srba, marginalizirane etničke zajednice u Republici Hrvatskoj… potonulog svijeta koji nestaje pred očima savremenika“. Političko i ekonomsko propadanje Srba 90-ih godina minulog stoljeća odvijalo se u dramatičnim (po)ratnim okolnostima krvavog raspada Jugoslavije, pri čemu su Srbi kao manjina svedeni na statističku grešku unutar cijeline hrvatske zajednice. Dakle, oni više nisu potencijal koji bi mogao „unositi“ svježu krv u hrvatsko društvo, a posebice su (p)ostali nepoželjni nakon svog „pogrešnog“ odabira tijekom tzv. Domovinskog rata, za koji su „debelo“ platili ceh. Prije raspada bivše države u Hrvatskoj živjelo je oko pola milijuna Srba; a nakon „Oluje“ 1995. godine njihov se broj drastično smanjio s 12% na 4,3%, uz napomenu da se predviđa kako će do sredine ovog stoljeća pasti na 2% svekolike populacije u Republici Hrvatskoj. Tako će Hrvatska praktički postati „čista“ etnička država i time će se konačno (p)ostvariti san generacija hrvatskih nacionalista, ali veliko je pitanje koliko će nas ostvarenje tog ideala uistinu (u)činiti sretnim. Polako, ali sigurno jedna shizoidna situacija u Republici Hrvatskoj se, nažalost, normalizira, a s njome i pogubna teza Pala Lendvaija o „antisemitizmu bez Židova“. Kao što u Poljskoj danas praktički više nema Židova, ali time antisemitizam nije nestao; upravo obrnuto, tako i u Republici Hrvatskoj, iako su Srbi svedeni na fusnotu, antisrpska retorika je jednako živa kao i prije „Oluje“, odnosno njihovog masovnog egzodusa. Višnjić tvrdi: Srbi u RH su nacija u nestajanju, u identitetskoj ilegali, narod koji javno nerado ističe vlastitu etničku pripadnost. Istina, srpsko je pitanje za većinu Hrvata nepresušni izvor frustracija, ali to je ujedno „efikasan“ način kojim „ljuta“ desnica čitav hrvatski narod drži taocima svojih politikantskih interesa i šovinističkih predrasuda; upire prstom u Srbe kao isključive krivce novodobne hrvatske kalvarije, a pri tomu spretno skida svaku odgovornost za zločine koje je sama počinila.

U Hrvatskoj je problem što je mržnja prema Srbima uključena u HDZ-ovo i uopće desničarsko poimanje hrvatstva i što je Hrvatska svoj Domovinski rat „nacionalizirala“, a pri tomu je i iz(g)radila retuširanu verziju Drugog svjetskog rata u kojoj su revidirane i zamijenjene uloge; ustaški su zločinci povijesnom ekvilibristikom pretvoreni u „borce za slobodu“, a partizani kao borci za slobodu degradirani u rang zločinaca. Svako kritičko propitivanje svih ovih laži i paralaži, uključujući one vezane za Domovinski rat, posebice ako dolaze sa srpske strane, doživljavaju se kao atak na vlastitu državotvornu opstojnost. I time se, kako piše Višnjić, želi na jeftin način „oprati“ vlastita savjest, ali i povijest i tako definitivno zatvoriti vladajući model nacionalističke svijesti.

Suprotno uvriježenom mišljenju u prosječnog Hrvata kako prečanski Srbi žale za Jugoslavijom kao zajednicom u kojoj su bili obilato privilegirani, Višnjić upozorava kako se tu radi o čistim predrasudama i da istina bitno odudara od dominirajućih stereotipa. Piše: „Smrt Jugoslavije, bez obzira na sav polupan namještaj, povoljna je za Srbe prečane. Tako je naše vrijeme donijelo konačnu likvidaciju dvojnosti u osjećajima i mislima ovdašnjih Srba, sada je bitno ne dozvoliti ono što jedna od zaraćenih strana želi – to je potpuna likvidacija „remetilačkog faktora“ i to bez ostatka… Ono što smo znali kao Srbe iz Krajine i Hrvatske, a što je predstavljalo historijsku i prirodnu cjelinu, na što se često zaboravlja, više ne postoji… Mi preostali možemo sami sebi postaviti pitanje: jesmo li ostali ili smo ostavljeni? Ostali smo onoliko koliko smo vjerovali da je normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa u interesu budućnosti oba naroda. Tom političkom postulatu čak i danas nema se što dodati ni oduzeti. A ljudski gledano: niti imamo kome ostati, niti kome otići“. Položaj Srba u RH može se u onoj mjeri popraviti, a na tomu Višnjić inzistira, ukoliko budu radili u korist cjeline hrvatsko-srpskog govornog područja. Jer, tvrdi autor: „Četiri stotine godina služenja tuđem interesu: austrijskom, ugarskom, jugoslavenskom, hrvatskom, srbijanskom, dalo je svoj završni, valjda neminovni rezultat… Ako se čitavo vrijeme služilo drugome, onda to svakako nije samo pitanje loše sreće, onda ni taj drugi, ma ko on bio, nije jedini krvac…“ Za nesreću prečanskih Srba odgovornost snose i oni sami, ili barem u onoj mjeri kojom su dopustili da postanu objektima manipulacija, što ih je na koncu dovelo da moraju birati između planske evakuacije i(li) pokolja. Svi Srbi koji su ostali u RH moraju nažalost shvatiti kako je vrijeme za njih stalo, tako da ni u Srbiji, a niti u Hrvatskoj, „ni onda, ni sada“ ono što su smatrali svojim nije bilo dovoljno za o(p)stanak. I to je ona tragična istina od koje prečanski Srbi moraju krenuti u nepoznato, kako ne bi poput maratonaca Dušana Kovačevića „trčali svoj posljednji krug“.