
Najmlađi
„Zora i San“ prva predstava „Kolevke teatra“, prve scene za bebe
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Žene i muškarci
Režija: Rodžer Kambl; Uloge: Kameron Dijaz, Kristina Eplgejt, Selma Bler, Parker Pouzi, Tomas Džejn
Okej. Znam koliko je nepopularno proturati mutant-formule ovog tipa, ali, kako bi rekao Džon Malkovič u znate kom filmu, „It’s beyond my control„. Dakle: Nešto najslađe je kao Seks i grad u režiji braće Fareli. Samo sa Kameron, Kristinom i Selmom. Onda opet, i Porodično blago sa Kameron, Kristinom i Selmom bilo bi remek-delo našeg doba. Pa makar i u režiji Zorana Čalića. Dobro, možda…ne…baš.
Kambl, međutim, nije Čalić. Ali – nije ni Fareli. Mada jeste najbolji prijatelj. Farelijevima, to jest. Iz čega, prisetimo li se i njegovog stilski sumnjivog rediteljskog debija Cruel intentions, slede ne preterano veseli fakti: u nedostatku svežeg, ne recimo „originalnog“, ali recimo „specifičnog“ pogleda na svet i film, Kambl kopa po tuđim baštama. Budući valjda lenj po prirodi, ne da mu se nešto ni da pruži korak, nego mu dobro preko komšijskog plota. Sad jeste, voleli bi još poneki da su im baš braća F. komšije. Te, na kraju, ne ispade ni loše. Čijom god krivicom.
A jedna od optuženih svakako je Nensi Pajmental, scenaristkinja hilarične serije South Park, koja, za razliku od Kambla, ima dugu istoriju bolesti, pardon… – bavljenja – temama, motivima i strahotama o kojima je reč. Kao što je nečija sperma na nečijoj pozajmljenoj haljini odneta na čišćenje kod nečijeg porodičnog prijatelja /!/. Kao što je masovno ispipavanje nečijih silikona u ženskom toaletu /?/. Kao što je nečiji pirsing sa sve inkriminisanim komadom tela, zaglavljen u nečijem grlu /!?/. Kao što je nečija modrica na oku, kao rezultat nečijeg zavirivanja kroz rupu na zidu muškog toaleta/!?!/. O čemu je reč, znaju, međutim, dosta dobro ljubitelji sick–flick hitova There’s something about Mary ili Me, myself and Irene. I, ukoliko im, s tim u vezi, neka od navedenih epizoda zvuči kao replika dragih im scena iz Marije, odnosno Irene, to je samo zato što to i jeste.
Ali, koliko god se Kambl družio s Farelijevima, najbitnija ličnost iza kamere u ovom slučaju nije on. A koliko god ONA bila manijak koji stoji iza jedne od najbolesnijih i najbolesnije divnih tvorevina našeg vremena kao što je, bez sumnje, Južni park, Nensi Pajmental je pre svega žena. A kao žena, ona je u bizarno-vulgarni okean zaronila u najnovijem modelu haute–couture bikinija sa srcastim dezenom. Drugim rečima, nije propustila da „otprati“ Seks i grad s tugom u srcu. I napisala je sequel. S boljim nogama, s luđim ženama i s boljim glumicama. Koje, redom, imaju svoje „prethodnice“ u pomenutoj seriji. Pa je Dijaz u stvari savršena Keri. Eplgejt je izbezumljujuća Samanta. A Bler je najslađa Šarlot. Miranda doduše nedostaje, ali nije je nemoguće prepoznati kao pohisterisalu mladu, u tumačenju još jedne bolesno talentovane osobe u ovom filmu, imenom Parker Pouzi.
Logično: kao posledica jedne od najboljih ženskih skupina na filmu ikad, u sklopu s ljubavnom temetikom u kontekstu podžanra „drugarice“, za filmom Nešto najslađe vuče se chick–flick rep. Zanimljivo: autori od toga ne samo da nisu bežali već su, suprotno, naslovom naglasili upravo taj aspekt filma. Neočekivano: muškarci su se navukli. I, rastrzani starom željom da otkriju šta to žene rade kad nisu s njima, kupili su OVO kao odgovor.
I koliko su se samo žene smejale shvativši šta sada o njihovim šopinzima, pidžama-partijima i putovanjima s drugaricama misle njihovi muškarci.
Koji se pitaju kako to da im se dopao ženski film. Dok je ženama, normalno, bezveze da im otkriju da je to zato što je u pitanju muški film. Zgodno.
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Kad sam na jednom koncertu razbio glavu pivskom flašom, hirurg me je pitao “zašto?”. “Zbog loše situacije u društvu”, odgovorio sam
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve