
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Deseti album škotske alternativne pop-rok grupe Belle and Sebastian slavi život kao fenomen kome se treba punim srcem radovati, možda i više nego ranije
We are young
Running through the fields of life
Playing all the games that people play
When you see them in the films from yesterday
(Belle and Sebastian, Come On Home)
Škotski sastav Belle and Sebastian jedno je od nepokolebljivo pouzdanih uporišta alternativnog pogleda na svet već tridesetak godina. Mimo svih pravila industrije, radeći stalno sa malim izdavačkim firmama, oni su napravili kult što ima svoje poklonike širom planete – jednu vrstu usko povezane zajednice, uporedive jedino sa onom koju su kreirali The Smiths, njihova velika inspiracija. Ništa ovo ne bi bilo neobično da nije u pitanju bend koji je uspeo da čist autorski pop pretvori u nešto u šta ljudi skoro religiozno veruju. Njihove melodije zvuče krajnje neobavezno, njihovi stihovi su o životima običnih ljudi, pa ipak – taj zarazni pozitivizam iskovan u sudaru sa glupošću svakodnevnice, nešto je što svi prepoznajemo kao herojski čin i zato oduševljava već treću generaciju “drugačije” publike.
Stuart Murdoch, glavni član benda, kao mlad je bolovao od neobične i nedovoljno istražene bolesti Sindrom hroničnog umora (Chronic fatigue syndrome), koja ga je vezala za kuću. Pokušavajući da se snađe u tom čemeru, samostalno je učio da sklapa melodije na klaviru. Jasno je da se zato radost življenja u njegovim pesmama vrlo dobro čuje, te je Murdoch s vremenom razvio oduševljenje za najobičnije stvari oko sebe, a svakodnevne odnose među ljudima doživljava kao čuda obojena vatrometima mogućnosti. Sve ovo sa retkom elegancijom pretače u poetske zapise koji opisuju stvarne ljude kakvi jesu, sa svim svojim stalnim ludilima, što tako često ostaju neuhvaćena u pop muzici. Bacivši njeno milosrdno svetlo na komšije, rođake, prijatelje i sebe samog, Stuart je sve “obične” smestio u panteon večnosti. Na vrhuncu, Belle and Sebastian bili su uvek puni poverenja u ljude, dirljivi i slatki kao devojačko poveravanje.
Fenomen kao što su oni možda ne bi došao do takvog izražaja da se nije poklopio sa promenom koja je nastupila kroz pojavu interneta i digitalizacije od 1995, prvo preoblikujući, a onda polako preuzimajući kompletnu distribuciju muzike. Sastavi koji su kreirali intimnost u pesmama – kao Belle and Sebastian, baš tad na početku karijere – davali su preko potrebnu toplinu atomizovanom društvu u kome je odjednom svako bio sam u kući i u svom svetu, za svojim kompjuterom. Znati za bend kome je važno da se zove po dragoj francuskoj TV seriji iz šezdesetih, o prijateljstvu dečaka i njegovog psa, dok na omote kači fotografije iz starih foto-albuma nepoznatih ljudi i plakate zaboravljenih filmova, te funkcioniše kao mala zajednica od dvadesetak ljudi – bilo je bogatstvo što priziva nostalgično sanjarenje o nekom nedoživljenom, lepšem univerzumu iz školske lektire, u kome svi možemo biti prihvaćeni tačno onakvi kakvi smo. Belle and Sebastian su tako mnogima postali omiljeni izmišljeni prijatelji.
Njihova karijera može se podeliti na tri dela: tokom devedesetih su kao pošteni nezavisni bend pripadali glazgovskom krugu, u kome su se isticali još i Mogwai (vidi “Vreme” 1577) i Arab Strap (vidi “Vreme” 1578), probivši se albumima If You’re Feeling Sinister (1996) i The Boy with the Arab Strap (1998), koji se danas smatraju čistim klasicima svog doba; nametnuvši se kao generacijski važan bend, period od 2000. do 2010. proveli su objavljujući konzistentne ploče u sličnom stilu, koje su im obezbedile vredne industrijske nagrade i mnoštvo sjajnih kritika, ali nikad ne naročitu prodaju; konačno, od 2010. do 2020. više nisu toliko ni izdavali koliko su bili prihvaćeni kao zaslužni alternativni građani sveta, pre svega na traženim solo koncertima i festivalskim nastupima. Današnji Belle and Sebastian su toliko svoji da ništa više ne moraju da dokazuju, poštovani su kao standard i živi dokaz kako se može ostati veran sebi i praviti čoveka dostojna pop-rok muzika, koja ne podleže ni rokenrol mitovima, ni sezonskim promenama elektronskih žanrova.
NAJOPTIMISTIČNIJI BEND NA SVETU
Rešeni da novi album A Bit of Previous (Matador) snime kao neku vrstu povratka vlastitim korenima, Belle and Sebastian su ostali u Glazgovu, prvi put još od 1999. Zato tu ima “nečeg starog”, kako kaže naslov, uz evidentno nadahnuće da zvuče naivno i oduševljeno kao nekad, dok ponovo istražuju ulice rodnog grada. Ali kontekst se drastično promenio: umesto globalne neoliberalne ekonomske ekspanzije iz devedesetih, u kojoj je ova neposrednost delovala subverzivno, kontra potrošačke euforije i posvemašnjeg otuđenja – sad je u toku tekuća drastična civilizacijska katastrofa, koja preti velikim ratnim sukobima i klimatskim raspadom. Pandemija koja je doprinela njihovoj odluci da ostanu kod kuće danas nam izgleda samo kao metafora za predstojeću propast.
Šta tim povodom može da uradi jedan mali bend? Belle and Sebastian imaju odgovor čiji izvor je u njihovoj poeziji, u kojoj se svi uvek trude da na kraju budu dobri jedni prema drugima. Nema ničeg lošeg u tome, kažu oni, i mi znamo da su u suštini u pravu, te da nas samo cinizam koji smo u međuvremenu dobro navežbali misleći da tako odrastamo, sprečava da poverujemo kako dobro ipak stanuje pored nas.
Stuart Murdoch je postavio celu estetiku grupe tako da govori o osećajnosti nezaboravnih godina tinejdžerske ozbiljnosti, kad još maštamo šta to znači stvarno živeti život sa svim rizicima. To su oni dragoceni momenti na prelasku u dvadesete godine u kojima prvi put grabimo svoj identitet i određujemo se ko ćemo biti do kraja. Ta radost samootkrivanja duboko je opevana u najboljim pesmama Belle and Sebastian, sa porukom da možemo sebe uvek iznova otkrivati, zauvek. Nije li to ključna radost života?
Na A Bit of Previous zatičemo grupu na onoj tački u karijeri u kojoj, preispitavši se, zaokružuje ovu stalnu samospoznaju, poredeći oduševljenje življenjem nekad i sad. Young and Stupid otvara album upravo paralelom između onog kakvi smo bili kao mladi (i glupi) i kakvi smo sad, kao stari (i glupi), sa saučesničkim humorom, koji ne ostavlja mesta nikakvom razočaranju što se sve pretvorilo u to u šta se pretvorilo. Najveći deo naracije se i dalje bavi neugašenim ljubavnim entuzijazmom (Talk to Me, Talk to Me, A World Without You), stvarnim ili izmaštanim romansama (Prophets on Hold), sve boreći se sa neizbežnim kovitlacima sentimentalnih afera (Reclaim the Night, Unnecessary Drama, Come on Home), hrabreći usput sebe i druge da opstanu, ne odustajući od snova (If They’re Shooting at You, Do It for Your Country, Working Boy in New York City), probijajući se kroz konfuzije koje izazivaju teške reči (Sea of Sorrow), te konačno sažeto rekapitulirajući sve svoje zaljubljenosti, kao u kakvom kratkom dnevničkom zapisu (Deathbed of My Dreams). Čarobno je otkriti kako se i naknadno objavljeni singl koga nema na albumu, ali se isto zove A Bit of Previous, u formi post scriptuma bavi istom tematikom svođenja najličnijih osećajnih računa sa sobom i dalje se tiho radujući životu kao takvom. Teško da ćemo ove godine čuti optimističniju ploču od ove, sa koje se preliva vera da osoba ne samo može, nego i mora da izdrži da bude to što jeste, zbog drugih, koliko i zbog sebe, i to u svim okolnostima.
Svega lošeg oko nas svesni su i sami Belle and Sebastian, ali ne odustaju od toga da na A Bit of Previous neštedimice dele nadu, sad kad je možda više nego ikad potrebna. A najveću nadu da će jednom biti bolje uvek imaju oni koji su najviše pogođeni – obični ljudi, kao što smo mi.
Nema ničeg uzbudljivijeg od života običnih ljudi.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve