Sakupljač duša je funkcionalan žanrovski i repertoarski uradak, ali, nažalost, i ne mnogo više od toga
Oko faktografije i udarnog autorstva filma Sakupljač duša (Longlegs), nedavnog noviteta i u srpskoj bioskopskoj ponudi, svakako nema niti može biti spora ili dvosmislenosti; dakle, taj film (i to po vlastitom scenariju) jeste režirao Oz Perkins, koji, doduše, povremeno ima javno ispoljavan poriv da ga znaju i kao Osguda Perkinsa. I on, pritom, jeste jedan od onih uz čije ime uz prstohvat sitne zlobe možemo pridodati sinagmu “beba nepotizma” (nepo baby), pošto je sin nekada glumačkog superstara Entonija Perkinsa, na onih prvih nekoliko mitskih lopti najprepoznatljivijeg po ulozi Normana Bejtsa u Hičkokovom klasiku Psiho (Psycho). To dakle nije ni najmanje upitno, ali i pored toga, slučaj (i) ovog autorskog rada Oza Perkinsa možda se može još slikovitije pojasniti kroz prizmu nešto starijeg i par decenija prisutnog fenomena u čijoj je značenjskoj žiži kolega mlađeg Perkinsa – filmski reditelj Džo Karnahan. Pojašnjenje će ovde razrešiti sve: Karnahan je pažnju filmskih sladokusaca i kritike (a onda i producenata, tih osvedočenih lovaca na hajpove, ovog ili onog intenziteta i dometa) privukao odličnom kriminalističkom dramom Cinkaroš (Narc) iz poodavne 2002. godine, a sa Džejsonom Patrikom i Rejom Ljotom u glavnim rolama. Od tada, evo, već dve decenije i kusur njegovi srčani poštovaoci i poklonici iz tih dana poveliku muku muče da održe taj plamen očekivanja nove izvrsnosti koja samo što nam nije stigla od Džoa Karnahana, a on pak nepogrešivo zastaje nekoliko ili podosta koraka od pogotka pravo u metu i kote koju je onomad u danima Cinkaroša s lakoćom osvojio. Nižu se Karnaharanovi filmovi, a svaki novi kod ljubitelja budi onaj isti, nekim čudom i dalje neugasli žar. Uskoro će nam stići čak tri njegova rediteljska rada, manje ili više sličnog žanrovskog usmerenja kao i taj prvi uspeh za duže pamćenje, a među najavljenima je i krimi-triler u kome će ponovo zajedno zaigrati Met Dejmon i stariji brat Aflek, ali Cinkaroš ipak ostalje nedostižni poredbeni faktor, a preostali fanovi nekim čudom nikako da izgube žilavu nadu da će Karnahan snažno poentirati, jer, najposle, jednom mu je to nesporno pošlo za rukom, a zalog dat tih dana i dalje ne gubi na uverljivosti.
...…
U neku ruku slično važi i za Oza Perkinsa, ali uz krupnu i neizbežnu ogradu – on nije očarao na početku rediteljske karijere na način na koji je to učinio Karnahan, ali je ipak uspeo da ubedi dobar deo bespogovornih ljubitelja žanra da je baš on, nekada glumac, a sada, reklo bi se, reditelj i tvrdokorni vernik spoja čistijeg horor izraza i arthaus pristupa kanonima, datostima i uslovnostima. Longlegs / Sakupljač duša njegov je četvrti celovečernji rediteljski rad (još dva ostvarenja tog tipa su u postprodukciji) i pratila ga je zaista opsežna medijska kampanja koja nam je jasno sugerisala preporod horora po ambiciji i meri bioskopskih repertoara, što je dodatno razdražilo one nepopravljivo uverene u njegovu autorsku osobenost i dar koji samo što nije “eksplodirao” pred filmofilskim očima.
Ali, avaj, nije problem samo u nerezonski velikim očekivanjima i možda i preambicioznim apetitima onih koji jednostavno priželjkuju previše ne samo od tog dobrano izmrcvarenog žanra uglavnom na izdisaju (kreativnih) snaga, a ni u poredbenom kontekstu, jer, ako ćemo i pošteno i neostrašćeno, Perkinsov Sakupljač duša, premda najkvalitetniji u čitavom njegovom dosadašnjem opusu, nije doneo ništa niti prevratničko niti sveže, a Perkins će i posle njega (koji je vrlo dobro, ako ne i odlično prošao u američkim bioskopima – sa zasad nešto više od sedamdeset miliona dolara naspram budžeta od oko deset miliona istih) u kvalitativnom i autorskom pogledu ostati na istom mestu, to jest na poziciji onoga od koga se iz slučaja u slučaj (možda i nasuprot zdravom razumu i gledalačkim i filmofilmskim iskustvima) očekuje znatno više i znatno osobenije od onoga što je on u mogućnosti da na kraju tog metaforičnog puta isporuči.
Sakupljač duša je funkcionalan žanrovski i repertoarski uradak, ali, nažalost, i ne mnogo više od toga; iako nas je narečena promo-kampanja jasno navodila da o ovom filmu sa motivom potere za krvoločnim i, reklo bi se, konceptualnim serijskim ubicom razmišljamo u pravcu ovovekovnog ekvivalenta briljantnosti kakav je Demijev film Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs) definitivno bio, uz dodatak tematskog “flerta” sa strahom od nepredvidivosti satanističkih nazoviučenja i praznoslovlja, krajnji ishod je zbilja daleko od te ionako nedostižne mete. Dabome, dâ se raspravljati da li je ova naša okvirna filmska današnjica i svakodnevica uopšte kadra da izrodi nešto tako superiorno i nesvakidašnje; ali Perkins ovde naprosto pokazuje podosta samopouzdanja u bavljenju suštinskim sadržajem, uz sve ono nepobitno snižavanje kriterijama i spuštanje rampe kada je reč isključivo o hororu kao žanru. Sam Perkins je pak u nekim od intervjua datih neposredno pre početka američke i svetske kino distribucije ovog svog filma isticao da su mu stilske reference i nekakvi idejni orijentiri u stvari bile epizode poznijih sezona čuvenog Dosijea X (tokom prvog naleta te legendarne televizijske serije). I da – Sakupljač duša budi asocijacije upravo na to što je sam Perkins obznanio: ovaj film deluje kao sužena varijanta onoga što znamo iz tog uzorka Dosijea X, ali Perkinsov film, uz sav prestiž koji je (bioskopski) film u načelu zadržao u odnosu čak i na valjanije televizijske radove, pa i one iz ove zlatne ere igranog programa u TV ponudi, gubi i u tom samonametnutom boju. Jer Sakupljač duša, i mimo prednosti koju izabrani medij u samom zametku nosi, pada u senku pomenute serije, gde i nije bilo mesta niti prostora (a ni budžetskih poštapalica) za kinestetsko razmetanje kojim je Longlegs tako očigledno krcat. Slično mnogima koji i dalje nastoje da u današnjim tegobnim kreativnim okvirima (a uz sve tehnološke i ostale olakšice koje ovaj trenutak neizostavno sa sobom nosi) stvore buduće klasike horora (a onda i osnove za neke buduće, možda i nezbežne prepravke, rimejkove, ributove i slično), i Perkins u ključnim momentima okleva, pa ipak zastane u tački kalkulantskog mimetizma, dok na drugoj strani imamo prilično diskutabilan narativni i srodni sadržaj nesposoban da obezvedi čvrst i pouzdan temelj za celovečernji film očiglednijih i uverljivijih kreativnih ambicija.
Da, ovo jeste atmosferično, jeste i film koji nedvosmisleno pripada tom susretu sporovoznijeg arthausa i jasno profilisanog horora, ovo jeste i iskorak u odnosu na prosek bioskopske ponude kada se u fokusu nađe isključivo horor, sve to stoji, baš kao što stoji i da Perkins na dovoljno učestale mahove daje očigledne dokaze i svog rediteljskog dara i svoje verziranosti u ovom žanru. Uz to, a nasuprot krajnje upitnih odluka glede angažmana za Majku Monro i Ališu Vit u značajnim rolama, ovo je film koji je poslužio i kao još jedno igralište za Nikolasa Kejdža u njegovoj potrazi za bizarnim, a onda i bizarnijim ulogama i glumačkim zaduženjima. Međutim, sve to i dalje ne opravdava filmofilmske investicije koje Perkins krcka već desetak godina – ovo nije dovoljno upečatljivo, a ni dovoljno vešto, pa ni smisleno (sa sve razrešenjem koje hrabro a nepotrebno stupa put somnabulnog). Stoji da su neke istine jednostavne, poput one koja nas iznova i iznova podseća da je ljudima neretko potrebno nešto u šta će čvrsto verovati, ali slepa vera, pa i u slučaju onih najnepokolebljivijih, najdobronamernijih i najodanijih nije dovoljna. Znaju to, između ostalih, i neustrašivi zagovornici ideje o maestralnosti Džoa Karnahana koja je zastala u nekakvom hibernacijskom interregnumu, a sam Oz Perkins zapravo nije ni na pola puta do visova ipak veštijeg i vrlijeg Karnahana.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Nevidljivi svet“ je izložba fotografija u Narodnom muzeju namenjena svima, a posebno slabovidima. „Kao slepi umetnik i pevač, i te kako razumem koliko je važno da kultura i umetnost budu dostupni svima, bez obzira na ograničenja“, poručio je Nemanja Crnatović
Svaki pokušaj kroćenja umetnosti je autogol za onoga ko to radi, ali postavljanje Bokana u Narodno pozorište je deo strategije vlasti da svakodnevno plasira neki senzacionalizam ili provokaciju – rekla je rediteljka Tatjana Mandić Rigonat za serijal „Kvaka 23“
Vlast Aleksandrovca preti ukidanjem „Bucinih dana“, jedinog pozorišnog festivala u okrugu, zato što su glumci svake večeri iznosili barjak Studenata Župe. Sve dok ga neko nije ukrao
Nebrojene su negativne reakcije povodom izbora Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta. Udruženje pozorišnih kritičara traži od Vlade Srbije odgovor na pitanje čime se Bokan nametnuo za to mesto, a SRCE kaže da je vlasti bitniji ćaćilend od kulture
Slovo nije samo znak koji deca treba da nauče, već njima bliska priča, kao što je pokazao Duško Radović – kaže glumac Ivan Jevtović, deo tima koji priprema mjuzikl po legendarnoj seriji „Na slovo na slovo“
Mogu li studenti i opozicija da nadoknade 51 glas na ponovljenim izborima na biračkom mestu broj 25 u Kosjeriću? Da li je to nemoguća misija ili još jedan pokušaj koji menja sve
Srpska Vlada je izabrala komandanta „Belih orlova“ Dragoslava Bokana za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta ne bi li se u njemu orilo „Aco Srbine“ umesto „Ruke su vam krvave“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!