img
Beograd, 10°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pozorište

Na putu za jug

14. jul 2021, 21:28 Nataša Gvozdenović
foto: aleksandar milutinović
Copied

Bludni dani kuratog Džonija, Novosadsko pozorište/Újvidéki szinház, prema istoimenom romanu Filipa Grujića, dramatizacija Dimitrije Kokanov, režija Jovana Tomić

DŽONI: JA SAM DŽONI.

Mladić u najboljim godinama.

U sudbinu ne verujem.

Osim što znam da mi je položaj zvezda uvek bio naklonjen, ne verujem da iko može da odredi Džoniju, osim samog Džonija, šta će mu se dešavati u životu.

Ja sam božanstvo za sebe.

Džoni!

Opustošeni prostor i naš junak na sceni. Njegov Prijatelj, koji ga delom prati u pustolovinama, na tragu je Zganarela ovoga vremena – ako odmah, a možemo i to, Džonija sagledamo kao Don Žuana, jer ume da bude i razmetljiv i zavodnik. Odnosi junaka sa drugima su gotovo plastični, jedino je on nedvosmisleno živ i gonjen potragom za ocem.

U predstavi igraju: Robert Ožvar, Bence Salai, Terezia Figura, Agota Ferenc, Ištvan Kereši, Zoltan Molnar , k. g. i Fani Dupak , s. a., i igraju precizno i intenzivno u isti mah.

Robert Ožvar Džonija igra kao veoma živog, upravo onakvog kakvim ga zamišljamo: egoističnog, ranjivog i harizmatičnog, delom Don Žuana, koji je kao i svi zavodnici osuđen da ostane sam. Ukoliko u toj ulozi ostane. Bludni dani su potraga za ocem, potraga za sobom, odgovaranje na ključna identitetska pitanja o onome šta je junak svetu i šta je svet njemu.

Na samom početku predstave osetim i čujem nešto od atmosfere koju nalazimo u romanima i pričama Slobodana Tišme (mada je trasa našeg junaka koja ide od Novog Sada, Geteborga, Praga… opet do Novog Sada pre svega vegelovska, a mladi Filip Grujić vrlo tačno crpe iz sopstvenog novosadskog književnog nasleđa), a ako govorimo o Tišmi, onda je prva asocijacija na ovu vrstu potrage jedna od Tišminih tema, a to je antiedip. Svakako da Grujićev narativ jeste neka vrsta odiseje, jer svaka potraga, naposletku, to jeste.

Dimitrije Kokanov kao dramaturg pažljivo prati osnovnu Grujićevu pripovedačku nit dajući joj potentan scenski ritam i suočava nas sa glađu za životom sa jedne, i žestokom usamljenošću našeg junaka sa druge strane. Gledalac priču prati iščekujući napeto susret sa Ocem.

Kako to obično biva kada su u pitanju velika očekivanja, a ona su tu iako se Džoni celim putem od njih brani, gotovo su neminovni razočaranje i izostanak katarze ili neke vrste temeljnog razrešenja. Harizmatični otac je napokon tu, ali nezainteresovan za sina kog je dobio u mladosti. Otac je tu, ali sa novom porodicom, mladom ženom i decom. Naš junak ne nalazi mesto pored oca, ne nalazi ni utehu, ni poticaj. On dalje radi ono što jedino može: nastavlja svoj put.

Kako govorimo o pikarskoj strukturi dela, Džoni saznaje da je usput napravio dete i hoće da „ispravi nepravdu“, da ga prizna i bude uz svoje dete dok ono raste. Kasno je za to – pošto je on od te devojke, naravno, pobegao, ona je našla drugog muža i oca detetu. Tako naš junak biva odlučno isključen iz priče o odrastanju svoje ćerke. Razočaran susretom sa svojim ocem, odmah zatim nailazi na zabranu da i sam bude roditelj. Duboko onespokojavajuće.

Ono što rediteljka Jovana Tomić vrlo tačno ističe kao dominantne tačke teksta jesu lutanje junaka i nadobudnost u kojoj, istina, ima šarma, ali iza koje se krije Džonijeva nesigurnost i pustoš koja se oseća u njegovom postojanju, usamljenost u kojoj nema nikoga da mu pomogne, da ga zaista čuje. Prostor na kom se komad igra skučen je i definiše ga osećanje pustoši. Scenografija Jasmine Holbus dočarava atmosferu zapuštenih metro stanica, usputnih toaleta… Osećaj podzemnog, mutnog, teskobnog i usamljeničkog prostora. Takav je i osećaj koji donose noćni klubovi u koje zalazi naš junak, to je osećaj sveta.

Tek onaj deo scenografije koji se „nastavlja“ na opustošeni podzemni prostor upućuje na neku vrstu mora ili neba, na talase, svakako na prostor koji nije uporište, ali vas oslobađa stega. Kostim Selene Orb, jasno prateći Džonijevo putovanje na kojem susreće sijaset likova iz raznovrsnih grupa, ukazuje nam da ljudi često žive u sasvim različitim stvarnostima, pa i vremenima, iako nam se čini da pripadamo jednom vremenu i jednoj stvarnosti.

Rediteljka Jovana Tomić otvara prostor na razne načine – naš se junak pojavljuje, dolazi na scenu tako što se otvore vrata ulaza na malu scenu Novosadskog pozorišta na kojoj se predstava igra – što na neki način ukazuje na mogućnost različitih perspektiva iz kojih može posmatrati sopstveni život.

Koregrafija Igora Koruge definiše odnose Džonija i njegovih saputnika, njega i grupe koja je često tu da bi mu onemogućila dovoljno širok pogled na stvarnost. Izvrsna muzika Luke Mejdžora prati i u isti mah kreira ritam predstave.

Ovde se može, kako tačno primećuje rediteljka, videti i Keruak, i na trenutke htonski Baalov mrak, i unutarnja uznemirenost i raznesenost kakvu nose Koltezovi junaci i Holden Kolfild, jer ide sam protiv svih…

Na samom kraju, u kojem izvesno ima nečeg od vesterna, pomislite da sudbina Džonijeve ćerke na neki način postaje nalik sudbini Kalamiti Džejn, jer joj otac kaže: siguran sam da će me tražiti puškom. Ima, istina, nečeg pustog, onespokojavajućeg u tome, u toj matrici besnih i napuštenih, i upravo nas time ova predstava pokreće da preispitamo sopstvene perspektive, načine čitanja stvarnosti. U našem odnosu spram sveta radi se o davanju i oduzimanju uloga onima oko nas. Demistifikovanje sopstvenih potraga (neodustajanje od njih) ono je na šta nas ova predstava poziva, jer često zaboravljamo, fiksirani zadatim obrascima, da promena perspektive otkriva ne samo nova značenja nego i nove mogućnosti. To je priča o odrastanju, o izlasku iz adolescencije koji nužno, neizostavno boli. Ova predstava govori o tome da je perspektivu moguće menjati. Bludni dani kuratog Džonija pokazuju nam da su nove generacije tu da kidaju lance starih verovanja.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

Evropska nagrada Novosadskom džez festivalu

Novosadski džez festival dobio je evropsko priznanje za muzičke festivale, jednoglasnom odlukom žirija

Kultura

19.novembar 2026. S. Ć.

FAF: Prvi ovogodišnji festival u Beogradu koji izgleda kao festival

Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice

Kultura

19.novembar 2026. S.Ć.

Nova galerija SANU: Izložen izbor radova akademika dobijenih na poklon

SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom

Pozorište

18.novembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Razgradnja malograđanskog uma

Kabuki, Ansambl Bele Pintara, Festival “Desiré Central Station”

Knjige

18.novembar 2026. Goran Stojanović

Politička anatomija jedne iščezle mogućnosti

Dejan Jović, Otpor intelektualaca, Akademska knjiga, Novi Sad, 2025.

Komentar
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić

Komentar

Vučićevo konstituisanje iluzije

Aleksandar Vučić svojim jezikom ne konstituiše stvarnost, već iluziju, jedino što sada više neće biti u stanju da iluziju nameće policijskim pendrecima i plaćenim batinašima. To je pokazao na konstitutivnoj sednici Narodne skupštine

Ivan Milenković
Skupština Srbije

Komentar

Konstituisanje Skupštine: Istorijski dan za Srbiju

U utorak, 17. novembra, počinje konstituisanje Narodne skupštine u kojoj apsolutnu većinu ima Studentska lista. Zašto je ovaj dan za Srbiju istorijski?

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure