Srbenka je dugometražni dokumentarni film Nebojše Slijepčevića, jedan od 50 koji će biti prikazani na festivalu „Slobodna zona“ (Beograd, Novi Sad, Niš 7–12. novembar). Srbenka je priča o dvanaestogodišnjoj devojčici Nini iz Rijeke, učesnici predstave Aleksandra Zec Olivera Frljića, koja je u sedmoj godini slučajno u razgovoru s mamom otkrila da zapravo nije Hrvatica, što je Srbenku istaklo u očima ovdašnje publike moguće čak i više od do sada osvojenih nagrada – dokumentarac godine na Kanskom festivalu i „Srce Sarajeva“ za najbolji dokumentarni film. Osim Slijepčevića, za uspeh Srbenke zaslužni su i montažer Tomislav Stojanović, zvuk su kreirali Tihomir Vrbanec i Ivan Zelić, izvršni producenti su Rea Rajčić i Tibor Keser, a film je producirala kuća „Restart“.
Pre Srbenke, Nebojša Slijepčević (1973, Zagreb) je postao poznat po filmovima o pričama pojedinaca, na primer Gangster te voli i Dragi susjedi.
„VREME„: Kakvu emociju ste hteli da izazovete Srbenkom, kad čovek izađe iz bioskopa šta da oseća? Uzgred, da li je počela bioskopska distribucija u Hrvatskoj?
NEBOJŠA SLIJEPČEVIĆ: U Hrvatskoj se Srbenka upravo prikazuje po kinima, i do sada je skupila oko 3000 gledatelja. Smatram to velikim uspjehom s obzirom da se distribuira samo u nekoliko art kina, da nismo imali gotovo nikakvu marketinšku kampanju i da je riječ o ne baš zabavnom i veselom filmu.
Cilj filma je bio jednostavan: ispričati priču na upečatljiv i uvjerljiv način. Očekivao sam da će reakcije biti emotivne, da će neke film i provocirati. No, nisam očekivao međunarodni uspjeh. Bio mi je to mali misterij, a djelomično mi ga je razjasnila jedna gledateljica u Rumunjskoj. Ona je po nacionalnosti Mađarica, ali je odrasla u Rumunjskoj. Gledajući Srbenku, u potpunosti se identificirala sa Ninom, prepoznajući svoju priču u njezinoj.
Šta je u glavi dečaka iz Srbenke koji kaže Nini da bi Srbe trebalo pobiti?
On sasvim sigurno ne razumije puno značenje riječi koje govori. Djeca su samo ogledalo društva: ne samo svojih roditelja, nego društva u cjelini.
Kako zaustaviti mržnju?
Za početak, nultom tolerancijom prema govoru mržnje. Nisam pobornik političke korektnosti ako se koristi kao paravan za prikrivanje dubinske neravnopravnosti. Međutim, mislim da bi nama dobro došla jedna zdrava doza političke korektnosti. I trebaju je prije svih provoditi političari. Političari, oni koji su na vlasti, moraju izlaziti sa stadiona kad se vrijeđa druge nacije, moraju biti na čelu Povorke ponosa, moraju ignorirati medije koji potiču netoleranciju. Također, internet je jedna predivna utopistička ideja, no bojim se da za nju kao civilizacija još nismo spremni. Anonimnost interneta ohrabruje idiote da iskazuju svoje stavove. Internet je javni prostor, no ne tretira se tako. Kao što nije prihvatljivo, a ni legalno, da u kafić ušetate maskirani i počnete izvikivati fašističke parole, tako bi i na internetu svi trebali snositi posljedice za izgovoreno. Ali kako to postići – ne znam.
Da li ste snimajući Srbenku možda spoznali zašto je u Hrvatskoj/Srbiji sramota biti Srbin/Hrvat?
Naravno, glavna krivica je na nacionalističkoj retorici koja toliko naglašava nacionalnu pripadnost, da se cijele nacije identificiraju kao neprijatelji. Imenice „Srbin“ i „Hrvat“ toliko su prostituirane za razne kriminalne ciljeve da nije čudo da su poprimile negativne konotacije.
Bilo bi vrlo nepošteno i neistinito tvrditi da su svi pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj ugroženi. Kad bi bilo tako – Hrvatska bi bila fašistička država. No, srećom, to nije. Ali moja prijateljica i suradnica na filmu Tamara Opačić svake godine uređuje bilten u kojem prikuplja sve slučajeve govora mržnje ili napada na Srbe u Hrvatskoj. Nažalost, ta knjižica je svake godine sve deblja. Posljednjih nekoliko godina ponovno se u Hrvatskoj traže vanjski i unutarnji neprijatelji, to je već puno puta oprobani scenarij za prikrivanje vlastitih nedjela. U ovom slučaju riječ je o HDZ-u, stranci koja je opustošila Hrvatsku, stranci koja se našla na optuženičkoj klupi kao zločinačka organizacija, stranci čiji je bivši predsjednik Sanader upravo osuđen kao ratni profiter. Pa, kad je postalo jasno da se nikako ne mogu oprati od vlastitih grijeha, pokušali su nam skrenuti pažnju dokazujući da ima i gorih od njih. A onda su Srbi „the usual suspects“, njih se uvijek izvuče po potrebi.
Kakav je položaj manjina u Hrvatskoj?
Smatram da je velika većina pripadnika manjina u Hrvatskoj sigurna. No, isto tako, imaju razloga, kao i svugdje u Evropi, osjećati se nelagodno. Daje im se do znanja, na suptilne i manje suptilne načine, da se ne smiju previše opustiti. U Hrvatskoj je propao pokušaj raspisivanja referenduma kojima im se ograničavaju prava, ali je javni prostor mjesecima zagađivala toksična kampanja u kojoj su se širile neistine o povlaštenoj poziciji nacionalnih manjina. A nije potrebno mnogo da se manjine zabrinu. Dovoljna je jedna dvosmislena rečenica da unese nelagodu. U ovom dijelu svijeta, gdje se svakih par desetljeća gubi glava zbog krive nacionalnosti, ljudi su s pravom osjetljivi na nijanse. No, mislim da su u Hrvatskoj u najgoroj poziciji homoseksualci. U Zagrebu nećete vidjeti dva muškarca da se drže za ruke.
Kako je moguće da su se do pre, recimo, tri–četiri decenije ljudi na ovim prostorima ponašali kao da se vole, a onda su preko noći odlučili da se više ne vole? Vi ste 1991. bili tek punoletni i nemate sopstvenog iskustva o ovome, ali s obzirom da se bavite tim vremenom u filmovima, onda ste i pozvani da odgovorite na ovo pitanje.
Ljubav je krhka biljka, potpuno neotporna na nasilje. Nasilje mijenja sve, odjednom i nepovratno. Nisam jugonostalgičar. Jugoslavija je bila jedna krasna ideja, pogotovo za kulturu i umjetnost. Zagreb, Beograd i Ljubljana se jako lijepo nadopunjuju, kao da daju jedan drugome smisao. Ali Jugoslavija je imala jednu fatalnu manu koja joj je i došla glave: previše je fetišizirala nasilje, rat i JNA. Jugoslavenski narativ bio je čvrsto oslonjen na oružanu borbu, pa onda možda i nije čudno što su, kad je došao pravi trenutak, jugoslavenski građani prihvatili da je ponovno rješenje problema u oružju. Možda sam u krivu, ali ne znam kako drugačije objasniti tu kolektivnu spremnost da se poubijamo. Ironično je da Hrvatska sad pokušava isto, pokušavajući uspostaviti „domovinski rat“ kao najsvjetliju točku u povijesti hrvatskog naroda.
Kad ćemo da prerastemo devedesete, da počnemo da dišemo u 21. veku?
Nismo zapeli samo u devedesetima. Ovdje se još uvijek vodi i Drugi svjetski rat. Ali nismo u tome posebno originalni, ni posebno ekstremni: vidimo da u SAD još postoje podjele iz njihovog građanskog rata. No, u zemljama bivše Jugoslavije posebno je osjetljiva situacija. Traume iz devedesetih su svježe, mnogi su doživjeli osobne tragedije i vrlo emotivno doživljavaju sve što je vezano uz to razdoblje. A političari to svjesno zloupotrebljavaju. Nepošteno bi bilo tvrditi da to svi političari rade, no oni koji to ne rade teško dolaze na vlast. I naša predsjednica, i vaš predsjednik iznimno su vješti manipulatori, vješto koriste ljudske tragedije za vlastiti probitak. Prvi korak prerastanja devedesetih bio bi, na primjer, da se riješimo njih dvoje. Nažalost, nisam optimista. Mislim da je realnije da ćemo biti taoci prošlosti još desetljećima, dok se generacija koja je ratovala ne umori od života. Ali pitanje je da li će i tada biti bolje: poslijeratne generacije često su i radikalnije od svojih roditelja.
Netolerancija je globalna pojava. Ako se veruje da većina ljudi ipak jeste tolerantna i da iskreno misli da je čovek iz arapske zajednice isti kao i čovek iz evropske, kako je moguće da je u ovom slučaju manjina nadvladala većinu?
Nije još borba gotova, nemojte prerano proglašavati pobjednika. Ali teško se boriti protiv agresivnog protivnika. Pa, deset batinaša mogu kontrolirati tisuću normalnih ljudi. Uz to, današnja desnica vrlo je obrazovana i organizirana, a također i obilno financirana. U Hrvatskoj desnica koristi vrlo pametne strategije stvaranja javnog mnjenja. Koriste sve moguće trikove kako bi ostavili dojam da ih je više nego što jest: od agresivne medijske prisutnosti, preko agenata-spavača u institucijama koji kroz sistem guraju ultra-desne ideje, do falsificiranja potpisa za referendum i plaćanja ljudi za dolazak na prosvjede. No, to im baš i ne uspijeva. Pa, u Hrvatskoj puno više ljudi dođe na koncert Nicka Cavea, nego na protest protiv, npr. Istanbulske konvencije. Iako za koncert moraju platiti kartu, a na prosvjed ih besplatno voze autobusima, daju im obrok i još ih voze nakon toga u IKEU u šoping.
Nisu retki filmovi, kao vaša Srbenka, i pozorišne predstave o rastućem fašizmu. Kako to da se umetnost našla najpozvanijom da mu se suprotstavi, zašto to ne rade na primer policija i školstvo?
Zadatak umjetnosti jeste da pomiče granice, umjetnici moraju biti na čelu kolone. No, drugo je pitanje zašto se danas opet vode iste bitke kao u prošlosti, zašto se iznova moramo boriti za civilizacijska dostignuća za koja smo mislili da su davno izborena. Pa eto, očito postoje retrogradne snage koje su strpljivo čekale svoju priliku i upravo su u ofanzivi. U Hrvatskoj ih ima nekoliko: prvi su ustašonostalgičari koji pokušavaju iznova napisati povijest i rehabilitirati svoje pretke od povijesne krivnje za stravične zločine. Iako nemaju gotovo nikakvu podršku u javnosti, u Hrvatskoj su se pametnom političkom trgovinom uspjeli nametnuti kao dosta utjecajna struja. Druga snaga, i opasnija, jest katolička crkva. Njihov je cilj, to zvuči kao teorija zavjere, ali vidimo to svakodnevno u praksi – vratiti nas nekoliko stotina godina unazad. Oni vode križarski rat protiv znanosti, protiv ravnopravnosti žena, protiv različitosti i slobode na izbor. A toliko su moćni i bogati da im se malo političara želi zamjeriti. I tu je srž problema: obje te struje ukorijenile su se u vrhu vlasti i trenutno im prava opozicija dolazi izvan sistema. Nezavisna kultura i umjetnost (postoji li drugačija?) je jedan od centara otpora. Zato u Hrvatskoj i pokušavaju konstantno ugušiti nezavisnu kulturu.
Postoji mišljenje da se protiv negativnih stvari treba boriti pozitivnim, što bi u prevodu značilo da bi trebalo snimati filmove o pozitivnim primerima iz života a ne o negativnim. Šta vi mislite?
Ne slažem se. Vjerujem u svjesnog, zrelog gledatelja, kojeg ne treba patronizirati na taj način.
Da li je nakon Srbenke vaš naredni projekat bio dobrodošao na konkursima za sufinansiranje u Hrvatskoj?
Da, dobio sam sredstva za idući film od nacionalnog filmskog fonda, HAVC-a. Filmska zajednica je poprilično homogena u Hrvatskoj u obrani teško izborene neovisnosti od politike. Posljednjih godina učestali su pokušaji gašenja HAVC-a, vodstvo HAVC-a nasilno je smijenjeno pod lažnim optužbama za kriminal, ali HAVC još uvijek postoji, i u njemu odlučuje struka, a ne politika.
Oliver Frljić u vašem filmu kaže da u Srbiji ne bi radio Aleksandru Zec već predstavu o ubicama hrvatske dece. Da ste snimali Srbenku u Srbiji, da li bi to bio ovakav film?
Njegova autorska filozofija, koja mi duboko imponira, jeste da svaku sredinu treba suočiti s vlastitim zločinima. U skladu s tim, ni Srbenku ne bi trebalo snimati u Srbiji. Ovdje bi trebalo snimiti neke druge filmove, a koje – to prepuštam svojim kolegama iz Srbije.
