

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast




Svetsko prvenstvo u atletici održava se u korejskom gradu Dageu. Atletska takmičenja su za mene najlepši deo tradicionalno dosadnog letnjeg TV programa. Od detinjstva volim celodnevne prenose, spuštene roletne, napolju vrelina leta, a na televizoru neki fantastični sportisti postavljaju nove svetske rekorde. Atletika je zaista kraljica sportova jer tu (osim dopinga) nema prevare, najčešće pobeđuje najbolji i najspremniji, jer su atletičari sačuvali duh olimpizma, poštenja i ne ponižavaju protivnike. Drugi aspekt atletike koji volim jeste njena suština koja čoveka tera da se nadmeće sa samim sobom, da nadmaši samog sebe i ljudske sposobnosti stalno pomera do krajnjih granica prirode. Atletika nam pomaže da bolje razumemo kako funkcioniše ljudsko telo, kako duh i motivacija pomažu ili odmažu sportisti, pa je atletičar nalik na kosmonauta na zemlji. Dok gledate vrhunskog sportistu, možete samo da nagađate kako on pred sobom vidi stazu, protivnike, kako oseća svoje telo, da bi se konačno desio trenutak čarolije – kada se postavi novi rekord. Vidite seriju pokreta koje je čovek uvežbao do perfekcije, vidite da je svaki pokret pod potpunom kontrolom duha, čujete publiku i onda se desi taj izbačaj, skok, hitac ili trka u kojoj čovek pobedi sebe. Onda nastaje ushićenje i orgazmički doživljaj koji se sa atletičara prenosi na publiku. Ovaj doživljaj je toliko jak da je verovatno razlog zbog kog su pobednici atletskih takmičenja imali status polubogova. Čovek je nadrastao sebe, preskočio ograničenja prirode i približio se bogovima Olimpa.
Ove godine, tu radost pobede i novog rekorda svet je očekivao od šampiona Useina Bolta iz Jamajke. On je toliko glatko prošao kroz uvodne trke, da je sebi čak dozvolio da se u polufinalu smeje u poslednjim metrima, da namerno prikoči, da pogleda u semafor sa rezultatom.
Bolt je toliko superioran da se u finalnoj trci nije ni postavljalo pitanje pobednika, već rezultata. Publika je navijala za rekord.
Onda dolazimo do onog dela prenosa kada kamera ide od sportiste do sportiste, vidite njihova najbolja vremena, tu pada busanje u grudi, ljubljenje grba, slanje poljubaca i igra zavođenja sa kamerom. Bolt je u tome nenadmašan, jer ima zarazan smeh, bazičnu radost deteta koje trči najbrže u selu, nadimak mu je Čovek munja. Ovog puta pokazao je i na frizuru i izveo mali performans pantomime. Njegovi protivnici u trci su hodali poput pantera u kavezu, napred-nazad, kao da šetkajući se dolaze do nevidljivog zida.
Na kraju – prilikom starta, Bolt je krenuo ranije i zato je diskvalifikovan. Posle toga je start ponovljen i pobedio je momak sa Jamajke, koji trenira sa Useinom Boltom. Na ponovljenom snimku neuspešnog starta vidi se bolna grimasa svetskog šampiona kada u deliću sekunde shvati da je pogrešio. Prerani start, gotovo kao prerani finiš sa lepom devojkom, noćna mora svakog muškarca.
Ne može odmah opet, moraš da sačekaš sledeću priliku. Ova erotsko- atletska komparacija nije zlonamerna, jer u oba slučaja zadovoljstva mozak luči istu vrstu hemijskih potkrepljivača. Zato je neuspeo start hladan tuš, telesno razočaranje, psihološki kvrc, uzbuđenje koje je pobedilo nad pravilima trke.
Dobro, ima li ovaj neuspeli start nekakvo psihološko naravoučenije, jer danima ne mogu iz glave da izbacim sliku bolne grimase Useina Bolta. Ne mogu da sebe ubedim kako je strpljenje majka mudrosti, jer bi to bio put u proračunatost. Neki veruju da su se Jamajčani dogovorili, pa je novac od nagrade ovog puta otišao kolegi, a Bolt će da zaradi od sledećeg obaranja rekorda. Setite se samo kako je Sergej Bubka postepeno podizao rekord u skoku sa motkom, kada je sam sebi bio konkurent, daleko iznad domašaja ostalih konkurenata. Ja ipak verujem (ili želim da verujem) da Usein Bolt toliko voli da trči, da je poput deteta koje ne možete zadržati kada jurca sa drugarima. Zamislite onda dubinu paradoksa svetskog šampiona koji najviše na svetu želi da pobedi i da se trka, a tu svoju želju mora da suspregne sve do momenta kada se začuje startni hitac. Da biste shvatili kako je kratak taj trenutak, zamislite da iz stanja zategnutosti celog tela u startnoj poziciji vaše telo kao tempirana bomba mora da eksplodira i izbaci vas nekoliko metara unapred. Zbog svega ovoga i dalje ću navijati za Munju!


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve