img
Loader
Beograd, 3°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Krleža ponovo među Srbima

Mit jugoslovenskih kultura

29. март 2002, 22:01 Gojko Tešić
Copied

Krleža ponovo u srpskim pozorištima

Krleža je jedna od najvažnijih zajedničkih srpsko-hrvatskih tema u književnoumetničkom, a naročito u književnoideološkom, odnosno kulturno-političkom kontekstu u XX veku. I verovatno u toj neosporno važnoj priči jedna od najvećih i svakako najuzbudljivijih zagonetki u jugoslo(la)venskoj ili pak jugoslovenskim, odnosno srpsko-hrvatskim književnim kulturama/politikama. S pitanjem Krleža i Srbi i obrnuto otvaraju se mnogobrojne nepoznanice i tamne stranice srpsko-hrvatske ili hrvatsko-srpske priče koja je u biti bila i ključna u ex-jugoslovenskoj državnoj utopiji… Najjednostavnije rečeno: Krleža je bio i velika enigma ali i veliki mit i hrvatske, i srpske i jugoslovenske(ih) kulture uopšte. Možda i najčudnija šifra za odgonetanje Jugoslavije uopšte. Bio je i veliki Jugoslaven, ali istovremeno i veliki hrvatski nacionalista – spiritus movens prvopotpisnik „Prijedloga za razmišljanje o položaju hrvatskoga jezika“… Krleža je izuzetna/važna činjenica srpske književne kulture. I zato je danas i ovde povratak Krleže u Beograd, posle apokaliptične decenije kraja veka kada se raspala druga, Titova Jugoslavija, prilika da se konačno na pravi način otvore mnoge sporne stranice i da se bez mržnje, predrasuda, krivotvorenja istorijskih činjenica, bez mitotvoračke svesti uspostave normalan dijalog i neopterećujuća komunikacija na svim planovima…

SASTANAK S KRLEŽOM: Moja priča o Krleži je deo i moje književnoistorijske biografije: nikada nisam bio krležofil, a pogotovo ne krležomrzac. Polemičko i pamfletsko u njegovom fascinantnom stvaralačkom opusu na studijama jugoslovenskih književnosti privuklo je moju naročitu pažnju. Bile su to rane sedamdesete godine kada sam sa nemerljivim zanosom otkrivao književnost između dva svetska rata, naročito ono što sam početkom osamdesetih tipološki imenovao kao avangardu. Profesor Mate Lončar je bio onaj čudesni mag koji je svojim predavanjima na sebi svojstven način tumačio hrvatsku književnost i učinio da se veliki broj studenata Filološkog fakulteta, potonjih značajnih imena srpske književne nauke, na najozbiljniji način u svojim seminarskim radovima posveti prevrednovanju hrvatske književnosti… Međuratna hrvatska književnost je tako postala moja istraživačka preokupacija paralelno sa srpskom – i to je bio i ključni razlog profesora Lončara da mi krajem osamdesetih ponudi asistentsko mesto i da na tome insistrira u nekoliko navrata. Nisam prihvatio zbog zađevica koje sam imao sa tada glavnim pretendentom za to mesto… Pogrešio sam! Jer, danas i ovde srpsko-hrvatska komparatistika je nešto što u ovoj sredini mora postati jedan od ključnih književnoistorijskih fenomena.

Da se vratim na priču o Krleži. Tematski broj časopisa „Razvitak“, koji sam pripremio i uredio 1973, a naročito tri stotine rukopisnih stranica moje bibliografije o Krleži (1968–1973) rađene za seminarski rad iz hrvatske književnosti kod profesora Lončara, objavljene u 22. broju „Književne istorije“ – uzročnici su mog susreta s najvećim hrvatskim piscem svih vremena Miroslavom Krležom. Po želji samog Krleže, sastanak u tadašnjem Jugoslavenskom leksikografskom zavodu na Štrosmajerovom trgu 4 upriličio je moj prijatelj pokojni Enes Čengić, možda tada najveći, najdosledniji i najiskreniji poštovalac njegovog dela. Bilo je to polovinom maja 1974. godine u jedan sat posle podneva. Krenuli smo iz Martićeve 5, Enesovog ureda, dopisništva sarajevskog „Oslobođenja“ koji je pretvoren u centar za izučavanje Krležinog dela – prepun knjiga, dokumenata, novinskih isečaka… Bio sam ponosan, bez straha i s unapred pripremljenim pitanjima o međuratnoj književnosti, naročito o Krležinim sporovima, svađama, animozitetima za koje sam znao (Ujević, A. B. Šimić). Čengić je ipak molio da preskočim Ujevića i Šimića (naravno, nisam poslušao!). Bilo mi je pomalo neverovatno: više straha je manifestovao Enes, valjda plašeći se mojih nepredviđenih i neprijatnih pitanja.

HLADAN TUŠ: Bili smo tačni u sekund: u Krležinoj skromnoj sobi u Leksikografskom sve je bilo pod konac. I znalo se gde ko sedi naspram žive i najveće jugoslovenske enciklopedije. Sačekao nas je, onako omalen, nasred sobe iako je već tada imao veoma velikih problema s kolenima (potanko i stručno medicinski je objasnio nevolje koje ga gnjave…). Osetio sam neopisivo uzbuđenje i zadovoljstvo što sam se našao oči u oči s najvećim živim mitom ne samo hrvatske već i svih jugoslovenskih literatura. Krleža je, naravno, želeo znati osnovne biografske podatke. Ukratko sam ispričao o svom zavičaju, o užičkim gimnazijskim istraživačkim avanturama. Kratko je uzvratio: „Bio sam u Brozovom Užicu, lijepa varošica… Pa da počnemo: želio sam upoznat tog mladog čovjeka koji je dragocjeno vreme žrtvovao praveć moju bibliografiju…“ Razgovor je potekao bez ikakvih problema. Na moja kratka pitanja i komentare o književnim prilikama između dva rata usledili su, ponajčešće kratki odgovori (po svemu sudeći zbog tema koje mu nisu bile nimalo simpatične: Ujević, Šimić, pa Crnjanski…). Imao je svoje levičarske simpatije. Sećam se, o Vasiljevu je lepo govorio. O nadrealistima je izrekao jednu neobičnu konstataciju: „Beogradski nadrealizam je Markova izmišljotina… Kod nas Hrvata ga nema…“ Na kratke upadice o moderni, Dučiću, Rakiću britko je odvratio: „Vi i ne slutite koliko je Vojislav Ilić velik pjesnik. Možda najveći srpski pjesnik. A najveći romansijer je nitko drugi do Jakov Ignjatović. Mađaron. Prečanin. A vi ne volite prečane. A za te krive predožbe kriv je Skerlić, najveći srpski guzolizac“… Bio sam u šoku posle tog iskaza. Potom su usledili Krležini monolozi o raznim temama. O arhitektama luđacima koji prave nehumane gradove. Za Novi Beograd je ustvrdio da je primer te arhitektonske ludosti. „Pa to vam je grad monstrum… Kao da su iz oblaka bačene ogromne kutije i gdje je koja pala nikli su neboderi. To je strašno. Pa takav vam je i Novi Zagreb!“ Pa onda priča kako je u švedskim novinama pročitao o tome kako Šveđani nekoliko stotina metara ispod morske površine vade pijaću vodu, najčistiju „a mi se, eto, i dalje bavimo glupostima, srpsko-hrvatskim sporovima. Eto, bibliografija vam je neobično važna u svemu tome. Bilo bi lijepo da jednog dana uradite i tu bibliografiju o tome šta su u posljednjih sto godina mislili i pisali Srbi o Hrvatima i Hrvati o Srbima. Utvrdili biste da su mnogo ružnije pisali Srbi o Hvatima… Pa jugoslavenstvo. Više je Hrvata sljedbenika jugoslavenske ideje, od Gaja i Ilira, Štrosmajera, pa sve do danas…“ Bio je to hladan tuš. Veliko razočarenje u velikana Krležu. Reagovao sam, podsećajući na ustašku štampu, pa na mnoge druge prilike između dva rata… To je za Krležu bilo nešto drugo, nebitno. Čak sam se osmelio i ustvrdio da me ta priča o mržnjama, klevetama, političkim smicalicama ne zanima. Ja sam se odlučio za književni život i u tom kontekstu me taj problem zanima. A on je i u tom prostoru jako prisutan. „Vidim da se sa mnom ne slažete, da Vas zanimaju književne svađe, polemike… Pa i to je jako važno za vječno srpsko-hrvatsko pitanje!“ Pričao je koliko su tu pred njim bili prestrašeni Branko Ćopić, pa Kulenović… Shvatio sam packu. Ja sam se odvažio i ušao u raspravu. Jednočasovni, mahom, solilokvij presekao je Čengić ali je Krleža uzvratio: „Pa kuda Vi Čengiću stalno žurite. Pa meni je lijepo, meni se nigdje ne žuri, valjda zato što ne mogu da hodam. Eto, prošetat ću do Vaše knjižare u pothodniku…“

ŠETNJA: Polako, pešice prošetali smo niz Zrinjevac do Glavnog kolodvora, spustili smo se u knjižaru „Oslobođenja“. Potražio je od knjižara da mu pokaže njegove knjige, raspitivao se kako se prodaju, „kako se živi u ovoj rupi bez zraka…“, itd. Veoma teško se kretao, ali u povratku nije hteo pokretnim stepenicama. Rastali smo se. Na kraju je rekao da mu je „drago što je upoznao jednog neobičnog mladog čovjeka koji se bavi njegovim djelom“ i da prenesem „lijepe pozdrave Mati Lončaru, koji nikako da dođe u Zagreb“. Naravno, uzvratio sam kurtoazno, uz opasku da sam presrećan što sam imao tu retku priliku da razgovaram s najvećim piscem Jugoslavije…

Enes i ja smo potom otišli na ručak. Rekao mi je da je bio zaprepašćen mojom slobodom, i pokatkad drskošću, u razgovoru s Krležom. Zamolio me je da na papir prenesem moj susret s Krležom i da mu to pošaljem. Voleo bih da jednog dana prelistam Enesove beskrajne i predragocene zapise i da pronađem šta je zapisao o našem susretu s Krležom…

U Zagreb sam dolazio svake godine, ostajući po mesec dana da bih radio u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci, arhivima JAZU i Instituta za znanost o književnosti. S Enesom sam u Martićevoj uvek razgovarao o Krleži – do kraja osamdesetih. Hrvati nisu voleli Krležu, a pogotovu ne Čengića koji je u poslednjoj deceniji bio njegov najbliži saradnik. Jednom prilikom Čengić me je odveo u svoju kuću i u ogromnoj kasi pokazao brdo kaseta na kojima je snimio svoje bezbrojne susrete s Krležom i drugim piscima (pre svega s Ćopićem, Krklecom, itd., itd.). Bio sam fasciniran: to je neprocenjivo blago i za hrvatsku i za srpsku književnost! Nesporno, Enes Čengić je bio institucija ali ga je iznenadna smrt u kataklizmičnim vremenima onemogućila da završi mnoge započete poslove o Krleži i oko Krleže. Naravno, u nekoliko navrata vraćali smo se na moj jedini susret s Krležom i na moje neopisivo razočarenje. Veliki ljudi su, ponajčešće, i velika razočarenja. Enes je u nekoliko navrata imao želju da se ponovo sretnem s Krležom, na Gvozdu, pa u dva navrata na Tržiču. Nisam pokazivao interesovanje. U Martićevoj sam se sreo sa gospođom Belom Krležom. Oba puta me pozivala da s Enesom dođem u goste. “ Krleža mi je lijepo pričao o vama. Baš bi se obradovao. Dođite“…

DIJALOG SRODNIH: Moje razočarenje nije uzrokovalo i moje neinteresovanje za Krležino delo. Naprotiv, ono čime se bavim (a to je međuratna književnost na prostorima bivše Jugoslavije!) uvek me vraća Krležinom delu. I u „Književnoj reči“ osamdesetih Krleža je bio jedna od nezaobilaznih tema. Pa Zli volšebnici (polemike i pamfleti u srpskoj književnosti 1917–1943) ispunjeni su polemikama i pamfletima o Krleži; antologije jugoslovenske avangardne književnosti… Krajem osamdesetih našao sam se u uređivačkom odboru Krležijane Velimira Viskovića, nastavio sam rad na bibliografiji. Rat me je izbacio iz navedenog odbora… Ali sam zato baš u tim ratnim godinama inicirao (i sa prijateljima Brankom Dragašom, Marinkom Vučinićem i Lukom Mičetom) pripremio i uredio simbolično izdanje Pečat o Krleži Danas – Beograd je, dakle, jedini 1993. godine na prostorima bivše Jugoslavije obeležio stogodišnjicu Krležina rođenja. U ovom almanahu okupio sam istinske poštovaoce Krležinog dela, a najznačajniji i najvažniji prilog je bio svakako „Krleža i Beograd“ Radovana Popovića koji je potom prerastao u veoma značajnu i preko potrebnu knjigu Krleža i Srbi (izdanje Prosvete iz 1997). Potom je u biblioteci Slučaj, koju sam pokrenuo u Narodnoj knjizi, usledila polemička rasprava Save Dautovića Krleža, Albanci i Srbi (slučaj Enciklopedije Jugoslavije koji u mnogo čemu otvara mnoge preosetljive srpsko-hrvatske teme…). I, zasad, na kraju briljantna sinteza Velimira Viskovića Sukob na ljevici. Krležina uloga u sukobu na ljevici (u mom Pojmovniku, 2001)… Iako je moj jedini susret s Krležom daleke 1974. bio i veliko razočarenje, potonji angažman do dana današnjeg nije značio i udaljavanje od njegovog značajnog i važnog dela. Biti razočaran, svakako ne znači – morati biti neobjektivan. Naprotiv!

Krleža, ipak, nikada nije zaboravljen u Beogradu. I njegov najnoviji povratak je sasvim prirodan uvod u stvaralački dijalog srodnih i u mnogo čemu podudarnih kultura. Ako ne istog, a ono bar veoma srodnog i potpuno razumljivog jezika. Novi kontekst otvara sasvim nove mogućnosti za međusobne komunikacije ali i za razrešavanje mnogih spornih pitanja, nedoumica, razlika, isključivosti…

Krleža je, napokon, važna i srpska književna, ideološka i politička tema. A u komparativnom smislu njegov ponovni povratak u srpski književnoumetnički kontekst nasuprot rigidnom, nerazumljivom, neprihvatljivom i potpuno proizvoljnom stavu profesora Stanka Lasića o udaljenosti dveju literatura (hrvatske i srpske) – otvara priču o književnim obostranim srodnostima, vezama, o recepciji, o uticajima… A to je sasvim novo poglavlje u srpskoj i hrvatskoj književnosti.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Film i politika

02.фебруар 2026. Sonja Ćirić

„Svadba“ pokazuje da je između Srba i Hrvata sve okej

Zašto u Hrvatskoj snimaju filmove poput „Svadbe“ a u Srbiji filmove poput „Dare“, i zašto publika u obe države više voli „Svadbu“. Za deset dana videlo ga je blizu 380.000 gledalaca

Premijera

01.фебруар 2026. Sonja Ćirić

Puls teatar: Ale i bauci su ugrožena bića

Prva ovogodišnja premijera „Puls teatra“ iz Lazarevca „Ale i bauci“ predstavlja slovenska mitska bića kao ugrožena, a ne bića kojima se zastrašuju deca

Naš film u svetu

31.јануар 2026. S. Ć.

Film „Planina“ najbolji inostrani dokumentarac Sandens festivala

„Sinjajevinu smo doneli u Ameriku”, rekla je protagonistkinja dokumentarnog filma „Planina“ koji je upravo pobedio na Sandens festivalu

Opera

31.јануар 2026. S. Ć.

Opera za decu „Deca Bestragije“ poziv da se zajednički traga za odgovorima

Koncertno izvođenje opere za decu „Deca Bestragije“ Lazara Đorđevića, koja priča o zajedništvu, predstavlja mlade autore i izvođače, i dokazuje da je opera živa i savremena muzička forma

Festival

31.јануар 2026. S. Ć.

Beograd film festival: Uživajte u magiji dok je ima

Na Beograd film festivalu su i Sodebergovi „Kristoferi“, kao film iznenađenja. „Uživajte u magiji dok je još ima“, poruka je publici na otvaranju ovog prvog beogradskog filmskog festivala

Komentar
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić i premijer Đuro Macut u odelima sa kravatom. U pozadini dve zastave Srbije.

Komentar

Kolaps sistema i zaječarizacija Srbije

Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru

Ivan Milenković

Pregled nedelje

Pravda za sirotinju Srbije

Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara

Filip Švarm
Aleksandar Vučić sa ispruženom rukom, vide mu se samo oči kroz naočare

Komentar

O volu i Jupiteru

Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu

Nedim Sejdinović
Vidi sve
Vreme broj 1830
Poslednje izdanje

Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru

Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati se
Intervju: Nemanja Smičiklas

Režim hoće da ukine Republički zavod

Metastaze ćacilenda (2)

Uloga sapuna u izboru za direktora RTS-a

Mark Karni, premijer Kanade

Čovek koji je ukrao šou u Davosu

Intervju: Andraš Urban, pozorišni reditelj

Cenzura je zločin

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme broj 1830 28.01 2026.
Vreme 1829 21.01 2026.
Vreme 1828 14.01 2026.
Vreme 1827 06.01 2026.
Vreme 1825-1826 24.12 2025.
Vreme 1824 18.12 2025.
Vreme 1823 11.12 2025.
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure