Mit i stvarnost jednog ratnika

Ne znam u koliko sam se filmova i stripova sreo sa Džeronimom. Kliše je gotovo uvijek bio isti: nakon kakve nepravde pojedinca – bijelca, Apači kreću na ratnu stazu; slijede spaljeni rančevi, leševi sa strijelama u leđima i male grupe „plavih bluza“ opkoljene hordama crvenokožaca; na kraju, konjica dovodi Apače u bezizlaznu situaciju, a mladi oficir uspijeva steći povjerenje Indijanaca, nagovoriti ih na predaju, otpremiti u rezervat i tako spriječiti još veće prolijevanje krvi; bijeli junak potom ili je heroj dana ili rezignirani cinik zbog političara koji ne drže datu riječ.

Ovo nipošto ne znači da filmadžije i stripadžije – mahom – nisu bile naklonjene Džeronimu i njegovim Apačima. Naprotiv – oni su hrabri, slobodoljubivi, ponosni, pošteni, istrajni u bezizlanoj borbi, neka vrsta „plemenitih divljaka“. Pa ipak, u svim tim pričama Džeronimo je samo sporedan lik, neka vrsta Doktora Votsona, pomoćnik glavnog junaka u velikom epu o rađanju jedne Nacije. Možda je to sudbina svih onih koji su ratovali protiv Sjedinjenih Američkih Država – oni svoju priču mogu ispričati samo ako ispričaju priču svojih neprijatelja.

Upravo je to Džeronimo i uradio. U stvarnosti, odrpani ratni zarobljenik interniran u nekom Fort Silu, a mitološki već ikona poput Nijagarinih vodopada ili Bjeloglavog orla, izdiktirao je sedamdesetšestogodišnji Apač 1905. i 1906. svoju autobiografiju izvjesnom S.M. Baretu, upravniku škole u Lotonu, Oklahoma (koja se u prevodu Maše Matijašević-Simić i izdanju „Utopije“ upravo pojavila i kod nas). Mada u to vrijeme riječ genocid nije postojala, a opisani događaji nisu imali nikakvu političku težinu, ipak je priređivač morao tražiti razne dozvole, uključujući i onu od predsjednika SAD Teodora Ruzvelta: em je Džeronimo uživao mračnu slavu poput kakvog paravojnog komandanta iz bivše Jugoslavije, em su razni puritanski moralisti bili usred usrećivanja i civliziranja američkih starosjedilaca odučavajući ih od vlastitih običaja i jezika… Džeronimo tako nije prisustvovao Ruzveltovoj inauguraciji u Vašingtonu 1905. kao ugledna zvanica, već kao kakav barbarski vođa na Cezarevom trijumfu u starom Rimu; senatori i kongresmeni zadovoljili su znatiželju svojih razmaženih sinova da vide i dodirnu tog Apača, junaka pučkih roto romana.

U svojim kazivanjima Džeronimo je, po svoj prilici, svjestan svih ovih okolnosti: govori o sukobima i pljačkaškim pohodima u Meksiku, dok o ratovanju protiv američke vojske u Arizoni i Novom Meksiku nastoji da kaže što manje može; divi se tehničkim dostignućima bijelaca i upoređuje ih sa zaostalošću Apača; izražava vjeru u kršćanstvo i poziva svoje sunarodnike da ga proučavaju… A ipak, nekako je jasno da se stari borac nikad neće predati. Pita zašto njegov narod nestaje sa zemlje jer „mislim da nismo tu bez neke svrhe inače nas Usen ne bi ni stvorio. Usen je stvorio sva ljudska plemena i sigurno je za svako od njih imao dobar razlog.“ Spiskom apačkih običaja, vjerovanja i nepisanih zakona poručuje da svatko ima pravo na nacionalno dostojanstvo i da ravnopravnosti nema bez uvažavanja različitosti. Oficirima i generalima koji su ga pobijedili, Džeronimo u lice govori da ako se već mora pokoriti njihovoj sili, ne mora ih poštovati. Na kraju svog kazivanja, bivši ratni poglavica – koga su stražarno, kao mečku, vodali po Svjetskoj izložbi u Sent Luisu i zatvarali kad god bi se napio – nije izdržao a da na neki način ne izazove bijelu publiku. To je uradio opisom velikog društvenog plesa povodom zadjevojačenja njegove ćerke Eve u prvoj noći punog mjeseca septembra 1905: ništa nije moglo više razbjesniti fanatične puritance dok su se trudili da Indijance utjeraju u svoje kalupe od velike grupe odrpanih i deklasiranih Apača, Komanča i Kiova kako plešu oko vatre uz bubnjeve i monotone nazalne pjesme.

No, stvarnog Džeronima ne treba idealizirati. Do tridesete godine lovio je divljač, gajio grah, kukuruz, dinje i bundeve, a od tridesete, kada su mu meksički vojnici ubili troje djece, suprugu i majku, postao je čovjek opsjednut osvetom i mržnjom. Džeronimovo dvadesetšestogodišnje ratovanje, zapravo, nije ništa drugo do dugačak spisak pljačkaških pohoda, bitaka sa američkim i meksičkim vojnicima, masakara njegovih saplemenika, slijepe krvne osvete i pogubljenja, izdaja, lutanja, zbjegova, gladovanja, bolesti, smrzavanja… U njegovim napadima i zasjedama hajdučkog karaktera – često neuspješnim i kontraproduktivnim – nerijetko, učestvovalo je svega nekoliko saplemenika, a svaka veća bitka bez obzira na ishod samo je smanjivala mogućnost daljnjeg otpora. O svemu tome Džeronimo govori hladno, bez uljepšavanja ili pravdanja, kao čovjek koji je shvatio koliku su cijenu u krvi platili Apači u Arizoni i Novom Meksiku. Da li je imao drugi izbor – možda. Da li je taj izbor tražio – nije.

Džeronimo, najveći dio života nepismen i s plemenskim nivoom svijesti, živio je u vremenu kada se smatralo da je u službi vjere u neki imaginarni progres svako sredstvo dozvoljeno. Već tridesetih godina XIX stoljeća Aleksis de Tokvil u svoj knjizi O Demokraciji u Americi piše „da će Indijanci izumrijeti izdvojeni kao što su i živjeli“, to jest „ako ostanu divljaci, potiskuju ih pred sobom napredujući; kad hoće da se civiliziraju, dodir s ljudima koji su više civilizirani od njih baca u bijedu i potlačenost“. Možda će neko reći da je sjeverna Amerika XIX vijeka bila lovište pohlepnih protestantskih kapitalista u trci za srećom i zaradom. No, čemu su se Bedonkoe Apači i Džeronimo mogli nadati kad je njegov suvremenik Fridrih Engels, u knjizi Revolucija i kontrarevolucija u Njemačkoj, visoko civiliziranim Česima 1852. predviđao sljedeću budućnost: „Češka može od sada da postoji jedino kao dio Njemačke, iako bi dio njenih stanovnika još nekoliko vjekova govorio i dalje jezikom koji nije njemački.“

Kao što je već rečeno, Džeronimo je pred kraj života postao jedan od američkih mitova bez ikakve veze sa svojom stvarnom egzistencijom i tragedijom njegovog naroda. Američki padobranci, odrasli na Holivudu, dok su u Normandiji jurišali sa njegovim imenom kao pokličom, u Džeronimu sigurno nisu vidjeli zarobljenika svoje vojske kako na prinudnom radu pila drva ili na vašaru prodaje svoje fotografije za dvadeset i pet centi od kojih mu oduzimaju petnaest, okruženog depresivnim alkoholizmom, apatijom, samoubistvima i izumiranjem sunarodnika daleko od Arizone koju nikad više neće vidjeti.