Kako iz poznatih franšiza iscediti još malo kao barut suve drenovine? Dva nova filma u našim bioskopima pokazuju kreativne mogućnosti, ali i tvrda ograničenja autoreciklaže
Bezbroj je puta, na sijaset adresa, i mudrije i opsežnije pisano o bezidejnosti i neprolaznom porivu za autoreciklažom kada je reč o holivudskom filmskom stanju stvari u ovih poslednjih par decenija, te je najbolje tu poraznu istinu uzeti kao datost koju je lako pojmiti i opravdati, ali koju je zaista teško ignorisati i prevazići. Ako je već tako, onda se u kritici dva krupna naslova upravo tog podtipa treba usredsrediti na ono što oni nude pritom ili možda upravo uprkos tom neveselom poretku stvari (i) tamo daleko; u pitanju su sveža ostvarenja Doctor Sleep i Terminator: Mračna sudbina.
Za početak, Doctor Sleep je (malo je reći) odvažan pokušaj i film u celini; naime, reč je o adaptaciji odocnelog nastavka Isijavanja, takođe iz pera Stivena Kinga, koji je izrodio istoimeno remek-delo Stenlija Kjubrika, film koji je, ako ćemo pošteno, prevazišao i transcendirao Kingov literarni predložak. King je nekoliko decenija kasnije, nošen talasom hronične hiperprodukcije, sročio ničim izazvan i gotovo ničemu dobar nastavak, a reditelju Majklu Flanaganu je Doctor Sleep ponuđen kao posve zaslužena lansirna rampa za rad u holivudskoj A ligi. Flanagan je pre toga režirao nekoliko solidnih i/ili vrlo dobrih srednjebudžetskih horora, kao i Netfliksovu seriju na temu Kuće na ukletom brdu (po čuvenoj prozi Širli Džouns), a Doctor Sleep se pokazao kao zdrava mera i pravi put za narečenu tranziciju ovog autora u više holivudske produkcione sfere. Majkl Flanagan je datu šansu dosta dobro iskoristio, skrojivši dostojanstven rad na zadatu temu ambicioznog i savremenog filma horor žanrovskog profila.
Flanagan se pokazao dostojnim tog zahtevnog izazova, dodatno približivši ovaj svoj film (na nivou zapleta, ideja, donekle i stila) neprikosnovenom Kjubrikovom prethodniku. Njegov Doctor Sleep je, naime, u osetnoj meri više nastavak Isijavanja nego što je to Kingov nastavak, ali Flanagan ne zavređuje pohvale samo na račun pominjane odvažnosti. Njegov film ostavlja utisak brižljivo pripremanog, ambiciozno zamišljenog i dovoljno artikulisanog filma koji se nadovezuje na Kjubrikovo savršenstvo. Jedini suštinski problem (suštinski, jer sve ostalo – na nivou izrade, vizuelne prirode, glumačkih postignuća, pa i sveukupnog smisla, na mestu je, sasvim ispravno postavljeno i u delo sprovedeno) ovog filma je njegova očigledna i gotovo pa slepa vera u moć naracije kakvu znamo iz viđenijih i prestižnijih televizijskih serija današnjice. Stoga, u narativnom smislu, Doctor Sleep ostavlja utisak (doduše, vešto) komprimovane televizijske serije, gde su širina pripovednog zamaha i detaljistički pristup ionako digresivno mapiranoj naraciji više nalik onome što zatičemo i što gotovo neizostavno biva hvaljeno i prepoznavano kao značajan adut u serijama koje stižu iz kreativnih i drugih radionica Netfliksa, Amazona, HBO-a… Naravno, to samo po sebi ne mora da bude shvaćeno kao krupnija zamerka ovom dovoljno uspelom i zrelom filmu koji, između ostalog, pod šinjelom repertoarskog horor filma pruža i zanimljivu identitetsku dramu iz domena drugosti, kao i najavu jednog evidentnog rediteljskog dara, koji i na uzorku zamašnije produkcije i upadljivijih ambicija pokazuje da se sa dovoljno povoda može računati na njega, ako u budućnosti dobije priliku da radi nešto manje kodirano i nadahnutije u svojoj biti.
Terminator: Mračna sudbina
S druge strane, daleko je upitniji novi/povratnički Terminator; već duže vremena je očigledno da se ova franšiza nepotrebno muči u tom metaforičkom ceđenju kao barut suve drenovine, dospevajući pak sve dublje u ćorsokak kojim problematizuje svoj sveukupni smisao, pritom više pažnje (i to one nenostalgičarskog tipa) privlačeći na odličan prvi film u serijalu i remek-delo Terminator: Sudnji dan. Oba pomenuta bisera svetske kinematografije i čitave istorije filma na planetarnom nivou režirao je Džejms Kameron, koji je u slučaju ove i ovakve, vazda upitne Mračne sudbine producent. Nažalost, Terminator vidno zaostaje za nedavnom Rodrigesovom Alitom, koju je takođe producentski potpomogao veliki Kameron.
Na pojavnom nivou, kao i u produkcionom aspektu, ovo je delo bez formalne mane, ali problem je što dosta brzo, i to prilično agresivno i bučno, u gledalačke oči upada taj još jednom kanda nepremostivi disbalans između sadržaja/suštine i forme, odnosno konačnog pakovanja. Mračna sudbina, sameravano sa tačke gledišta repertoarske fukcionalnosti, jeste sasvim prihvatljiv i upotrebljiv hiperakcijaški spektakl bioskopskog soja, koji, međutim, nema gotovo ništa sveže ili smisleno da ponudi i podari poštovateljima serijala (a oni su mahom opravdano gorljivi, srčani i ostrašćeni) i drugim poklonicima naučnofantastičnog žanra.
Mračna sudbina luta i meandrira pustošima pominjane beizdejnosti, u narativnom i motivskom smislu ulazeći u klinč i čak poništavajući i obesmišljavajući viđeno u ranijim naslovima u sklopu ove usiljeno dugovečne i vidno izmrcvarene franšize. Osim toga, vidan je takođe diskutabilan pokušaj da se serijal osveži tako što će se u pogledu zapleta nekakvim beslovesnim stranputicama vratiti na „fabričke postavke“ i bezmalo nultu tačku hronologije, kao i nastojanje da se uhvati u kolo ponovo vaskrsle političke korektnosti, ovog puta i ovih poslednjih par godina oličenih u vidu pogubne Woke kulture. Novog Terminatora tako suštinski nose tri heroine (povratnica Linda Hamilton, Mekenzi Dejvis i mlađana Natalija Rejes), ali, usled uslovnosti žanra i strogih postavki bučnog i hipertrofiranog spektakla, a što svaki Terminator nužno mora da bude, one se ponašaju posve u skladu sa alfamužjačkim mustrama iz samog središta heteronormativnog viđenja sveta. Na sve to, novi Terminator pokazuje da mrtvorođene ideje treba da ostanu upravo to – mrtvorođene, i da su tu nemoćni i traženi čudotvorci, a to jeste odrednica kojom bi se mogao opisati reditelj ovog filma, Tim Miler, opravdano u zvezde kovan zbog onoga što je ostvario filmom Dedpul i animiranom serijom Ljubav, smrt i roboti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Nedavno je Srbija uzela kredit od Banke Saveta Evrope za rekonstrukciju ustanova kulture, treći od 2021, iako većinu za koje se ranije zadužila još nije realizovala a neke nije ni počela. Obećanih a neostvarenih projekata ima mnogo više od ostvarenih
„Nemogućnost da se izmeni postojeće stanje stvari rađa beznađe i apatiju. Beznađe i apatija jesu jedna konstanta već decenijama. Pogotovo sada, kada savremeni svet zaista pokazuje svoje neverovatno lice destrukcije, razaranja“, kaže rediteljka „Ivanova“, predstave o poraženom intelektualcu, koja se sutra igra 50. put u Narodnom pozorištu
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!