Ljudi se takmiče u disciplini “čija laž je istinitija”

U “Kamernom teatru 55” u Sarajevu Kokan Mladenović je postavio dramski komad po motivima romana Blank sarajevskog pisca, glumca i muzičara Feđe Štukana. Premijera je upriličena u mesecu martu. Istovremeno, Štukan je za predstavu napisao osam numera koje je objavio i kao album, čime je, recimo to tako, zaokružio značajno poglavlje u svom stvaralaštvu. Naporedo s umetničkim životom Štukan se u javnosti Bosne i Hercegovine pojavljuje i u svojstvu aktivnog građanina, rado je viđen gost u regionu, a donedavno je redovno dolazio i u Beograd, ali ga je aktuelni srpski režim proglasio nepoželjnom osobom u Srbiji.

“VREME”: Glumac, producent, muzičar, pisac, persona non grata u Srbiji, nekada vojnik… Kako se snalazite sa svim tim identitetima? Mešaju li vam se u život ili svi vi živite u relativno miroljubivoj koegzistenciji?

foto: privatna arhiva

FEĐA ŠTUKAN: Nemam identitetskih problema, ti problemi su za one koji sebi i drugima moraju da pokažu i dokažu svrhu vlastite egzistencije, ne živim u tom svijetu, niti razumijem ljude kojima je to bitno. Moj identitet su moje ime i prezime i riječ koja stoji iza toga. Osuđen si na to da budeš “Ti” kako god da okreneš, i ne možeš biti ništa drugo osim toga. Ja se razlikujem od drugih utoliko što imam, reklo bi se, malo šire sfere interesovanja, kao i volju da se u različitim stvarima okušam. Sve je stvar treninga, ni Betoven, kad je prvi put sjeo za klavir, nije znao odsvirati “Cigančica vodu gazi”, pa je vježbom savladao to i napredovao, ljudi obično odustanu odmah nakon što nešto probaju prvi put, pa kažu “nije ovo za mene”. Ja ne odustanem jer znam da je sve u treningu i nema stvari koju živ čovjek ne može savladati, bilo koji čovjek. Savladao sam razne vještine i da ne bih morao da ovisim o drugim ljudima. Ako mi treba video za nešto, mogu sam da uradim sve što je potrebno, da snimim, uradim kolor korekciju, snimim i obradim ton, napravim muziku, smontiram, uradim kompletnu produkciju, jer kad bih čekao da mi to urade drugi ljudi, ne bih ništa stigao da završim. Da se razumijemo, ja nisam virtuoz ni u jednom od tih zanimanja, ali poznajem osnove, i u odnosu na to što mogu i znam, trudim se da uradim kako najbolje umijem. Sviram sve instrumente u bendu, ali ni na jednom nisam virtuoz, možda bih mogao da vas impresioniram na svakom od tih instrumenata, ali ne duže od par minuta. Sa tim osnovnim, prilično skromnim muzičkim mogućnostima, oslanjam se isključivo na ideju. Pjesma “Pravda” na albumu kompletno je bazirana na samo jednom jedinom akordu, ali taj akord možete da odsvirate na hiljadu potpuno različitih načina i u hiljadu ritmova. Ideja je najbitnija, kao i spremnost da izvučete i date maksimum u okvirima mogućnosti koje imate. Vjerovatno sam od svega toga najbolji u pilotiranju, ne zato što sam neki supertalent za to, nego zato što sam puno sati proveo u zraku. Ne bih to nazvao identitetima, ne znam za šta su i kome oni bitni. Vjerovatno kad niste osposobljeni ni za šta, imate potrebu da vas smatraju bilo čime, ja nemam potrebu da se svrstavam ni u šta. Samo postojim, to mi je dovoljno.

Roman Blank je naišao na odličan prijem kod čitalaca. Izjavili ste (misleći na taj i takav prijem): “Nisam mislio da je istina toliko tražena roba”. Šta to znači?

Ljude, koliko sam shvatio, u knjizi najviše impresionira istina koju sam o sebi napisao, pa mi je to malo čudno, ako već pišem autobiografiju, zar ne bi trebalo da pišem kako je stvarno bilo, u suprotnom, koja je svrha autobiografije?! Lagati i predstaviti se u boljem svjetlu? Nema mi to puno smisla. Čudno mi je da se ljudi čude istini, kao da im je potpuno strana.

U kom trenutku znate da ste u pisanju dostigli opštost koja vam dopušta da sopstveni život – koji je, u principu, samo vaša stvar – ponudite drugima na tacni?

U pisanju, kao i u ostalim umjetnostima, to izgleda ne znate nikad, uvijek ima stvari na kojima se ima i može još raditi, jednostavno morate presjeći i reći “e sad je dosta”, pa šta bude. Kako mislite zašto to radim? Pa šta bih drugo i mogao da radim? Ova priča pomaže ljudima da shvate da nisu sami u problemu, da je gomila ljudi u istim govnima. Mi smo svi gotovo isti, neko malo gluplji, neko malo pametniji, ali to je u principu jedina razlika. Imamo iste strahove i iste reakcije na strah, iste emocije i reakcije na njih. Nisu ovo samo moj život i moja knjiga, puno ljudi se pronašlo u njoj.

Da, ali istina pisanja nikada nije u tvrdnji autora da to što je napisao jeste istina. Istina je u delu samom. Šta mislite, kako ljudi prepoznaju istinu vašeg romana? Ili, šta vaš roman čini istinitim?

Istina jednostavno zvuči drugačije od laži, ne znam kako da objasnim, istina je uvijek kratka i jednostavna, možete je reći u jednoj rečenici, laž zahtijeva prekomjerno detaljisanje i taj prelazak mjere je razotkriva. Ovdje nema patetike, nema raspričavanja, tako je kako je. Vidi se to. Ne znam kakav da sam književnik, i sa koliko mašte da raspolažem, jednostavno ne bih mogao izmisliti sve ovo, to se jednostavno nekako vidi.

Kokan Mladenović je postavio predstavu Blank prema motivima romana. Kakav je osećaj susret sa sopstvenim tekstom u drugom mediju?

Zanimljivo mi je gledati tuđu viziju mene, iskreno, puno zanimljivije nego gledati istu verziju sebe, koja meni nije zanimljiva. Super je gledati glumce kako grade moj karakter i kako o njemu razmišljaju. Ja tu imam kameo ulogu, a osnovni zadatak je bila muzika.

Pišete i pevate o sopstvenom iskustvu. U jednom stihu kažete za sebe da ste “ozbiljna smetnja”.

Osim što sam samom sebi dobar dio života bio ozbiljna smetnja, taj stih se odnosi i na situaciju kojom počinje predstava, a to je moje hapšenje na beogradskom aerodromu “Nikola Tesla”, zapravo predstava je retrospekcija mog života, koju inspektori BIA koji me ispituju pokušavaju da iskrive i prilagode svom narativu.

Još jednom se vraćamo na istinu. BIA priča svoju priču (lažu, naravno), svoju priču pričate i vi, a onda to radi i Kokan Mladenović. Izvesno je da verujete kako je umetnost u stanju da ispostavi čvršću istinu od istine koju nudi Služba.

Ljudi žive u laži otkako postoje, takmiče se u tome čija je laž istinitija. Laž je moćan alat, s njom možete da postignete sve. Ali i istina je moćna. Ako želite da prihvatite istinu, onda to ne možete da uradite parcijalno, morate odlučiti da li želite da znate i prihvatite kompletnu istinu i živite u skladu s njom, ili morate da istrajavate u lažima koje mogu bolje da vas utješe. Crvena ili plava pilula. Ako prihvatite utješnu laž, vi morate prihvatiti kompletan set laži i narativa, jer ako biste prihvatili samo jednu istinu, ona bi mogla srušiti čitav sistem subjektivne istine koju ste brižno i pažljivo stvarali i zato je većini teško prihvatljiva. Objektivna istina će uvijek postojati bez mogućnosti uplitanja u nju. Umjetnost se bavi tom istinom, i zato je nesnosna i neprihvatljiva vlastima i BIA, jer ruši i razotkriva sistem koji je kompletan baziran na lažima i mitovima, zato je moraju ućutkati, zato mrze umjetnost i umjetnike i na sve načine pokušavaju da ih maknu sa javne scene.

Vučićev režim vas je proglasio nepoželjnom osobom u Srbiji. Tom režimu, međutim, izgleda ne ide baš najbolje. Kako vam, sa relativne udaljenosti, izgleda ovo što se događa u Srbiji?

Uvjek se stvari vide bolje kad se izmaknete. To što se tu dešava je genijalno, daje nam nadu svima. Ja sam znao da ću dobiti zabranu ulaska, jer to je jedino što od takvog režima može da se očekuje. Nacionalisti su potpuno predvidivi, pokreće ih samo jedna emocija pa je lako pretpostaviti sljedeći korak. Mislim da su studenti apsolutno sve do sad uradili kako treba, tu naročito mislim na 15.03, kad su prekinuli protest nakon napada zvučnim topom i spriječili stampedo i krvoproliće, njihova nenasilnost je inspirativna. Za obaranje režima nije potrebno 1,6 miliona ljudi, nekoliko hiljada ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme može biti sasvim dovoljno. Dobro je što još uvijek ne ističu nikoga i ne delegiraju, uradiće to kad bude vrijeme. Ovako bi bilo koga isturenog mogli uhapsiti i zatvoriti, a to je nepotrebno žrtvovanje ljudi.

OK je što nose zastave, ali morali bi biti svjesni da je četnička ikonografija, koja se često vidi na protestima, zapravo jedini uzrok tih protesta i ako se toga ne riješe, njihova djeca će za koju godinu morati prolaziti isto ovo. Nacionalizam je ZLO, on ih je doveo tu gdje jesu, ništa drugo.

Četnička i crkvena ikonografija izazivaju dubok nespokoj. Da li, međutim, ostavljate mogućnost da se ova generacija mladih ljudi neće primiti na zlo nacionalizma, ili da makar ima snage da mu se odupre?

Vjerujem da većina studenata tako nešto ne može da podržava, nego iskreno želi da jednostavno pokuša da prevaspita nacionaliste i da im kaže: “Hej vidi ovo, svi smo zajedno i super je, nemoj da mrziš nikoga.” Želim da vjerujem da je to tako, jer kroz istoriju gledajući, nije. Ali opet, bio je jedan period kad su ljudi ovdje živjeli u miru i slozi, vidio sam to svojim očima pa znam da je moguće, ali je na kraju opet ispalo da ovdašnji narodi ni duhovno ni mentalno ni civilizacijski jednostavno nisu dorasli tako naprednoj ideji. Preglupi smo za bolje, izgleda. Sve naše nade su u rukama studenata trenutno i nadam se da je svima jasno da nazad više nema, jer će u protivnom svi oni biti predmet progona, istraga, zlostavljanja, zatvaranja, mučenja i vrlo moguće ubistava, jer svi dobro znamo, još od ‘92. da je taj režim i voljan i spreman na takve stvari.