Josip Žuvan: Garbura; srpsko-hrvatska koprodukcija
Jedan od (sasvim opravdano) najhvaljenijih arthaus filmova u godinama za nama, Aftersun, na ona poslovična “velika vrata” vratio je poetski naturalizam u filmskom viđenju i izvođenju. Scenaristkinji i rediteljki, pa još i debitantkinji Šarlot Vels upravo takav izbor bio je najprikladniji okvir za priču o psihičkim stanjima i duševnim previranjima koja i kakva su neretko prilično komplikovana za preneti u filmski jezik i medij. Narečena poetičnost je pak u celovečernjem igranom prvencu Josipa Žuvana, filmu Garbura zauzdana i pohranjena u drugi, treći… plan, što nikako ne znači da je nema, dok se naturalizam tu probija u sam vrh autorskih estetskih odabira i odluka na kojima počiva ovaj sasvim korektan mlađi film. Naprosto, tamo gde Aftersun dragovoljno zaranja u promišljenu i upečatljivu eteričnost, Garbura se čvrsto i krajnje konsekventno drži verizma. A najposle, dobro je što je tako.
GARBURA 01…
Garbura je svoj festivalski i ostali život započela na i dalje prestižnom Filmskom festivalu u San Sebastijanu, i to je važna stavka pri početnom profilisanju ovog ostvarenja pred potencijalnom publikom koja nužno ne mora da bude pomnije upoznata s finesama u vezi sa ovim hrvatsko-srpskim filmom (nastanak filma je podržao i Filmski centar Srbije, čime je ovo delo, prateći oficijelne panevropske propise, i zvanično postalo i deo korpusa ovdašnje kinematografije). Garbura kreće od svedenog zapleta – to je posve jednostavna priča bez previše nepoznatih o odrastanju i drugovanju dva dečaka u neimenovanom hrvatskom selu koji stasavaju jedan kraj drugog uprkos očito podužoj zavadi njihove dve porodice, inače nastanjene u kući do kuće. Žuvanu je to sasvim dovoljno da iskaže i pokaže ono što je nameravao – prateći onaj čuven klasični fabularni stil, ovaj film pred gledaoce iznosi sve ono što oni zbilja treba da znaju o ovom fiktivnom slučaju koji je lako prepoznati i razumeti. Dečaci se igraju, opsednuti su mobilnim telefonima, sanjaju da postanu Jutjub zvezde, čak se i prihvataju potencijalno prilično opasnih igrarija ne bi li se primakli tom samozacrtanom cilju, a pri tome uglavnom nevoljno uče život i spoznaju i ustrojstvo sveta koji ih okružuje. To je svet zakrvljenih odraslih – u oba slučaja reč je o disfunkcionalnim porodicama koje imaju puno toga zajedničkog, uključujući tu i misteriozan razlog sukoba koja se prenosi sa generacije na generaciju, ali je, eto, prikočila upravo pred preprekom u vidu iskrenog prijateljstva i evidentne bliskosti dva dečaka koji bi, koliko im to prilike i usudi uopšte i dopuštaju, da se zabavljaju, barem do one tačke nužne zrelosti, kada će, pak, krenuti možda i put prokrastinacijskog otpora pred tim neumitnim.
GARBURA 05…
Garbura je posve ubedljiva naturalistička priča o odrastanju, ukopčana sa ovim trenutkom onoliko koliko je to najneophodnije, jer Josip Žuvan se ovde čvrsto držao vere da se iz skupa opštih mesta i dalje da izvući onoliko građe koliko je potrebno za film koji bi da diskretnim oneobičavanjem onoga svakidašnjeg, između ostalog, ukaže i na možda sporotinjajući, ali uvek prisutan vitalizam, bez koga, naravno, iole punog života ni ne može da bude. Tu dolazimo i do prve zamerke Žuvanovoj Garburi; naprosto, ovo je film u kome se nižu opšta mesta (tu su: transgeneracijski porodični grč, sirotinjska opsesija puko pojavnim dokazima života na snevanoj višoj nozi (tzv. lipstick effect), grubost u ophođenju među članovima porodica, pomenuta zavada na kojoj stariji i na svoju očiglednu štetu istrajavaju, dečaci koji su bezumno neustrašivi u borbi protiv sveprisutne dosade i tog jalovog i otrovnog splina koji njihovi roditelji i oni još stariji očitavaju…); međutim, tu dolazimo do utiska da se Garbura u tom svom aspektu kreće odveć sigurnim i proverenim stazama, dok se u par mahova zalazi i na teritoriju previše lake simbolike (jedna od majki je opsednuta muzičkim takmičenjima, očito uverena da glasanjem za svoje favorite (ili, naprosto, protiv favorita nekih drugih) može nešto da promeni u životu kakav nije birala, dok u drugoj kući vlaga koja napada zidove pomalo intruzivno simbolizuje trenutak u kome priroda (naravno, ponajpre ona ljudska) kreće tamo kud je, kanda, i jedino i kanila.
GARBURA 04…
S druge strane, važan motiv preljube je na vreme uveden i dobro proradi u tihom krešendu u završnici priče, a Žuvan se dobro pokazao i u dimenziji kada gledateljstvo podseća na toksični teret onog čuvenog narcisizma malih razlika preko koga se nekada ipak ne može tako lako i brzo. Suštinski, dve prikazane porodice su sasvim nalik jedna drugoj (jedna je nešto “ekonomski relaksiranija”, budući da očito odmetnuti otac radi u inostranstvu), ali zavada opstaje, truje sve učesnike, a osnova je i za najduhovitiju i najzabavniju, pa još i gros-aut scenu u filmu sa osvetnički raspoloženom bakom. Tu se Garbura negde u dubini idejnih značenja i mogućnosti za njihova čitanja (i, dabome, učitavanja) otvara (premda nema konkretnih naznaka u onome što saznajemo sa platana/ekrana) i za tumačenje da je to, između ostalog, i metafora o hrvatsko-srpskoj zavadi, a što onda u faktografskom pogledu nailazi na paradoks da je i ovaj film plod filmske i kinematografske saradnje država koje nikako da ponovo nađu ono što im je zajedničko i opšte pojmljivo. Treba pomenuti da Garburu opterećuje i minutaža (od 113 minuta, što je zbilja previše za dramu sa primesama komedije naravi izvedene u krajnje realističnom ključu); tim pre što je postojalo prostora za kraćenje čak i unutar samih scena i/ili segmenata. Na drugoj strani imamo i postojan sud da je Garbura u glumačkom smislu odlično izveden film (dečaci Franko Floigli i Mauro Ercegović Gracin su izvrsni u rolama Nikole i Antonija, iskusna Asja Jovanović je odlična u ulozi isključive i prpošne bake, dok je zrelu kreaciju isporučio i srpski glumac Ljubomir Bandović, ovde u nešto tišem registru nego inače). U krajnjem zbiru, ovo je sasvim dovoljno za pohvalu i ukazanu šansu i gledalačko (vazda skupo) vreme, uz utisak da su takođe prošlogodišnji hrvatski arthaus favoriti (filmovi Stric i Sigurno mjesto, takođe debitantski radovi na polju dugog metra) ipak pokazali više.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zadužbina Milana Mladenovića sprema tužbu protiv vlasnika TV Pink jer neovlašćeno „obrađuje“ pesme kultne Ekatarine Velike. Kažu, hteo je da kupi prava, ali njima ne pada na pamet da to dopuste
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!