Sarajlija Predrag Finci (1946) nije štedeo ni sebe ni svoje talente dok je živeo na ovim prostorima. Bavio se glumom, filozofiju studirao u Sarajevu i Parizu (kod Mikela Dufrena), na studijskom boravku u Fraburgu bio kod Vernera Marksa, predavao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a od 1993. živi u Londonu, gde je, do odlaska u penziju 2011. godine, radio kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London). Od 2004. godine Finci sve intenzivnije počinje da piše na ovom jeziku i objavljuje, pre svega, filozofske tekstove u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Objavio je dvadeset i tri knjige, između ostalih Govor prepiski (Svjetlost, Sarajevo 1980), Ishodište pitanja (Glas, Banja Luka 1987), O nekim sporednim stvarima (Veselin Masleša, Sarajevo 1990), Priroda umjetnosti (Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2006), Estetska terminologija (Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2014), Ukratko (Factum izdavaštvo, Beograd 2018), Zapisi veselog filozofa (sa slikovnim komentarima Amele Hadžimejlić, Art Rabic, Sarajevo 2019). Novu knjigu Misterij, iza svega, upravo mu je objavio beogradski izdavač „Factum“ (2019).
„VREME„: U naslovu vaše knjige nalazi se reč misterij. Filozofija je, opet, uvek nekakva demistifikacija. O čemu je ovde reč?
PREDRAG FINCI: Još kao mlad student zastao bih pred nekim predmetom, gledao ga dugo, mislio o njemu što je, kako ga mogu definirati, što je njegova bit, i onda sebi rekao: ništa nije jednostavno, sve u sebi čuva neku tajnu, cjelina svake stvari i svakog bića ima u sebi nešto mistično. Mnogo je toga u prirodi svakog fenomena na što ne možemo odgovoriti. Vidimo pojavu, ali ne i suštinu. Počeo sam čitati sve što sam mogao naći od filozofskih knjiga, odmah sam zavolio Heraklita, Platona, Dekarta, Kanta, Hegela, kasnije Huserla, Hajdegera, Vitgenštajna, da dalje ne nabrajam, a u prodavaonici starih knjiga koju je držao gospodin Bučuk nađoh cijelu biblioteku jednog bivšeg industrijalca, koji je strasno skupljao knjige mistika, kupih dvadesetak tih knjiga i preda mnom se počeše otvarati cijeli novi horizonti, i danas prema njima rado gledam. A u sve to su se uplela i moja lična iskustva, koja su se ponekad dodirivala sa misticizmom. U mojoj knjizi Misterij, iza svega potražio sam odgovore na ona pitanja koja su po svom porijeklu osobna i poetska, a po intenciji filozofska, dakle, kritična i racionalna. Pitanja koja su se u meni počela formulirati već u Sarajevu, a odgovore, evo, sročih tek u Londonu!
Da, ali misterij i filozofija su poput vode i ulja: dodiruju se, ali se ne mešaju. Šta biste rekli ako bi vam neko kazao da filozofija, kod vas, abdicira pred mističnim?
Rekao bih mu da ne razumije filozofiju. Treba s pažnjom čitati Majstora Ekharta i osluškivati u tom glasu mistika govor ljudskog bića i Boga samog, ili na drugi način, stati ponovo pred Kantovo pitanje noumenona, pred pitanje onoga što ne možemo spoznati, na treći to tajnovito možemo raspoznati kod Bergsona u njegovom shvaćanju intuicije, na četvrti kod Vitgenštajna u njegovom Tractatusu… Svaki put je filozofija slutila ili ukazivala, a ne pokazivala ono mistično. I ja sam nastojao do njega doći, pokazati na jasan, razgovjetan i razumljiv način što je za filozofiju mistično i misterij bivanja, a u onim osobnim fragmentima u knjizi i ući, osjetiti i iznutra pokazati što mistično jest. O tome ću svakako još pisati.
Kako reagujete na Vitgenštajnovu poslednju rečenicu iz Tractatusa: o čemu ne možemo govoriti o tome moramo ćutati. Zar nije stvar u tome da filozofija upravo mora da govori o onome o čemu se ne može govoriti?
To je jedna od najčešće citiranih misli cjelokupne povijesti filozofije i najdramatičniji kraj jednog filozofskog djela. Može biti shvaćena kao Vitgenštajnovo prepuštanje misticizmu, za koji je govorio da mu pomaže da se „zaustavi u mišljenju“, ali taj stav sedmi (koji ima i svoju estetsku dimenziju) ujedno upozorava da ne trebamo govoriti ako ne znamo, ne razumijemo, ako nismo promislili problem, pa na taj način upozorava da je istinsko filozofiranje, mudrost i svako promišljeno kazivanje ono koje je u sebi utemeljeno i ima svoju jasnu argumentaciju. U tom smislu, upravo od tog stava o nuždi prethodne šutnje može započeti istinski govor. Bilo bi dobro kada bi se ljudi toga češće držali.
Pedesetak godina živeli ste u Sarajevu, a onda ste otišli. Iako fizički niste više u ovim krajevima, stiče se utisak da ste u bosanskohercegovačkom, hrvatskom i srpskom kulturnom prostoru prisutniji nego što ste bili (knjige, tekstovi, intervjui). Da li je to posledica odmaka od ovih prostora, ili, naprosto, stvar nekakvih (autorskih) dozrevanja?
U mladosti sam bio nemiran, sklon svakojakim avanturama, mnogo volio u kavanu, zaljubljivao se svaki čas „najviše i zauvijek“, često i putovao, pa sam pisao samo vikendom, kada sam se kod kuće odmarao. Do rata sam napisao samo četiri knjige, onda 1993. otišao u London, poslije poražavajućih iskustava političke i ratne katastrofe dugo mislio da više neću nikada pisati, da pisanje nema mnogo smisla, desetak godina nisam ništa objavio, ali se toga u meni mnogo nakupilo i iz mene izbilo kao nataložena lava, kao dugo suspregnuta energija. Od tada objavljujem svake godine knjigu, a još ne znam ni kada ću, ni hoću li više stati. Govorilo se da vitezovi umiru s mačem u ruci, ratujući. Rekao bih, paralelno tome: a pisci s perom u ruci, pišući.
Da li to znači da vam ne nedostaje svakodnevni kontakt sa svojim jezikom?
Negdje sam napisao da je meni moj jezik moja domovina. Tu domovinu nikada nisam napustio i tu se i sada osjećam „kod kuće“.
Kako razumete uzroke i posledice ovoga što se događa u, sada, vašoj zemlji, Velikoj Britaniji (Bregzit, Džonson, laži, kriza parlamentarizma…)?
Sve se i ovdje na moje oči promijenilo, od stanovništva do načina mišljenja. Jedna od najstarijih demokracija je ozbiljno uzdrmana, u njoj dominira jedan klaun (Johnson), desni populist i demagog (Faraž) i politički anakronizam u vidu jednog kolebljivog ljevičara (Korbin). U zemlji je prvi put jasno na djelu ksenofobija. Strance optužuju za sve i svašta, pa i meni ponekad bude neprijatno progovoriti zbog mog stranog akcenta. Nacionalizam je sve više izražen i sve mi se čini da će te snage izgurati svoje ma što da košta, kao što to uvijek biva sa borbenim nacionalistima. Oni uvijek govore: nije važno kako će nam biti, važno je da bude naše i kako mi hoćemo da bude. Ako ih poslije sustigne i najgora ekonomska i politička kriza, neće to priznati. A zapravo je sve počelo sa krizom u konzervativnoj stranci, kada se tadašnji premijer Kameron prepao da će izgubiti glasove, pa raspisao referendum i time dozvolio da ulica vodi politiku, što je dovelo do potpune podjele u društvu. Samo spomenite ovo pitanje u nekom društvu, pa će se ljudi dokačiti i brzo razići. Pomislim da je u pravu bio De Gol, koji je tvrdio da Veliku Britaniju ne treba nikada primiti u Europsku zajednicu. Britanija se lako može raspasti, a Engleska praktično postati pridodata država SAD, što će imati dalekosežne posljedice, pa zato mislim da će politička dešavanja u Britaniji dosta ovisiti o onome što će se dogoditi u Americi.
Ipak, imate li neko objašnjenje kako je moguće da sirove laži odnose prevagu nad kakvom–takvom istinom? Kako je (postalo) moguće da šovinističke, rasističke, nacionalističke priče tako lako ovladaju u Evropi, posle svega?
Ovo je doista teško pitanje, jer zahtijeva temeljitu analizu i jasan odgovor. Za ovu priliku, najkraće što mogu: srušene su ideje prosvjetiteljstva, obezvrijeđeno obrazovanje i poštenje, na sve strane se razmahao egoistički interes za vlastito, dominira biologizam i nebriga za druge, u duhovnim oblastima vlada subjektivizam, a nesigurnost je stvorila očajničku grabež i nebrigu o budućnosti. Današnji političari su to brzo shvatili i umjesto da predvode narod oni slijede „narodnu volju“, koja je mnogo puta vodila cijele narode u ekonomske krize i ratne katastrofe. A u takva vremena istina je samo „moja“, a sve što se razlikuje od moga je
neprijateljsko, pogrešno i lažno. Baš zato treba raditi suprotno od ovoga i barem za sebe gajiti ideale humanizma i prosvijećenosti, jer jedino u tome može biti istinskog dobra za ljude. Ako ovakvo moje stajalište pripada naivnom idealizmu, samo bih podsjetio: idealisti su izgradili ovaj svijet, koristoljubivi „realisti“ su ga uništavali.
Da li pratite političku situaciju u zemlji iz koje ste otišli?
Malo, jedva. Ne možete živjeti u dvije zemlje. Opterećuju me ovdašnje brige, tamošnju situaciju ne poznajem, ne znam detalje, a ne bih da donosim pogrešne ili površne sudove. Za politiku sam uvijek mislio da je dobra kada nam omogućava dobar život, kada je efikasna i mnogo se ne primjećuje. Kada o njoj previše brinemo, nikada ne bude dobro. A uz to, mene nadasve zanima filozofija i umjetnost, pa kada pročitam neku dobru knjigu, kakve znaju napisati Semezdin Mehmedinović, Slobodan Blagojević, Amir Brka, Ranko Risojević, Damir Ovčina ili Darko Cvijetić, ili naiđem na neko djelo sve boljih pjesnikinja (Ferida Duraković, Jasna Šamić, Fadila Nura Haver), još ih ima, e tada se obradujem i takvu „pozitivnu politiku“ s poštovanjem i radošću pratim.
U Sarajevu ste predavali filozofiju Miljenku Jergoviću. Danas redovno objavljujete na njegovom internet časopisu Ajfelov most. Sećate li se, kakav je bio tada?
Sjećam, ali zato što sam ga prvo primijetio u Domu pisaca, onda sam čitao neke njegove tekstove i jako dobre pjesme. I danas mislim da je upravo u poetskom njegova najveća spisateljska snaga. Njegov dar je vrlo brzo postao prepoznatljiv i on je neosporno najznačajniji i najkompletniji spisatelj iz „mojih krajeva“. A tamo su, da i to kažem, mnogi umjetnici bili uvijek bolji od gotovo svih političara. Prvi su svoje zemlje slavili, drugi brukali.
Osećate li nostalgiju?
Da, ponekad, za onim što više nije. A to bih osjećao gdje god da živim: moj svijet polako nestaje, ali sam ja sretan što je postojao i što sam mogao tom svijetu pridonijeti. I još ću, ako budem mogao.
