Kulturna politika
Kultura je u 2025. dokazala da može i iz kamena da izraste
Uprkos praznog budžeta i nebrojenih prepreka, kulturna scena je ove godine imala mnoge uspehe. To je dokaz da kultura u Srbiji može i iz kamena da izraste
Štrajkovi prosvetara su poslednjih dvadeset godina opšte mesto srpskog demokratskog razvoja. Nastavnici su štrajkovali pod Slobom, gde su uz rudare iz „Kolubare“ postali sinonim otpora. Štrajkovali su i za vreme Đinđićeve vlade, kada je ministar bio Gašo Knežević. Deca su tada ministru pevala: „Gašo care, ne daj pare!“, priželjkujući da raspust traje večno. Štrajkovalo se i kad je na vlasti bio Koštunica (dok je nakratko Darvin bio u nemilosti), pa je red došao i na aktuelnu vlast. Može se dakle reći da postoje višedecenijski problemi u našim školama, počev od stanja zgrada i opreme, programa, obučenosti i broja zaposlenih i naravno – plata. Mora se reći i to da su pocepani sindikati sa, blago rečeno, neobičnim predstavnicima delovali neozbiljno, pa je nekoliko procenata povišice plus bonus obično bio recept za smirivanje sindikalnog besa. Moji roditelji su još od sedamdesetih govorili za te sindikalne predstavnike u kariranim braon sakoima – kako su se prodali za polutke (da ne bude zabune, svinjske a ne heroinske).
Danas imam dva deteta u osnovnoj školi, koja je potpuno obustavila nastavu zbog štrajka. Ukoliko bi svoj sud o nastavnicima i njihovim zahtevima donosio na osnovu televizije, verovatno bih pomislio sledeće. Prosvetari (što je kolektivni i dehumanizovani naziv za učenike, nastavnike i profesore) su alava društvena grupacija, spremna da uništi kompletnu ekonomiju zarad svoje plate. Njihov štrajk ostaviće trajne posledice na „našu decu“ koja će ostati nepismena, glupa i nevaspitana, a povišica koju traže dovešće do povećanja inflacije 300 odsto. To naravno nije sve, jer videsmo na televiziji onoliko primera da marljivi radnici u zdravstvu ili državnoj upravi ćute i crnče za duplo manje pare, a gle ove neradnike! Nadalje, od ukupnog broja škola u Srbiji, mnoge rade, al’ se za njih ne čuje, neke su skratile časove, a tek šačica usijanih glava ne da deci da idu u školu. Ima i poštenih prosvetara koji bi da rade, al’ ne da rulja, ne sluša glas razuma. Štaviše, ovde se krši zakon, pa Ministarstvo poziva decu da sede u školi, gube časove, pa će tako nastavnici koji žele održati, recimo, drugi i peti čas, a u međuvremenu će dečica žedna znanja sedeti u klupama i čekati…
Na kraju dolazi i ključni argument kojim se nastavnicima priznaje pravo da imaju male plate, ali ako bi dali njima, počinje domino efekat socijalnog nezadovoljstva i propade Srbija očas posla. Kada se prethodnih dana govorilo o štrajku, imali smo (osim retkog primera u emisiji „Oko“) nesrazmeran broj predstavnika vlasti i sindikata. Jednostavno pravilo novinarstva nalagalo bi da imate bar tri predstavnika sindikata, zatim izjave nastavnika, pa roditelja i konačno stav Vlade koji bi izneo ministar ili neko ovlašćen da pregovara u ime Vlade. Mi obično imamo paradu iz ministarstava, kao da štrajkuju u Vladi. Moram reći da me retorika i argumenti koji se koriste neobično podsećaju na prethodne dekade, pa evidentno decenije prolaze, a navike se ne menjaju.
Da sam, rekoh, samo tv-manijak, a ne i roditelj, ili iole inteligentno biće, mogao bih da poverujem u sve te argumente i da postanem besan na ljude kojima svakodnevno poveravam ono što je za mene daleko najvrednije na svetu. Znam u kakvim uslovima rade, znam i za koju platu, znam po kakvim lošim programima rade, znam takođe da među njima ima boljih i lošijih, ali oni će uz zdravstvene radnike uvek za mene kao roditelja i poreskog obveznika biti na prvom mestu. Za njih mora da bude novca u budžetu. Ali tada ne bi bilo novca za 80 automobila za Srbijagas, nema novca za satelit, nema novca za program za obuku Roma u korišćenju solarne energije, nema novca za Miladina Kovačevića, nema novca za 100 novih službenika PIO fonda, nema para za privatne bagere koji rade bez pauze u „Kolubari“ po mesec dana (ko rahmetli Alija Sirotanović), nema para za sajtove koji koštaju 2,5 miliona, nema para za žirafu, nema para za JAT koji gubi pare, nema para za plate u upravnim odborima, nema para za vakcine koje se posle bacaju. Kada sve ove stavke budu rešene, možda ću moći da kažem kako su zahtevi prosvetara nerealni. Do tada ćemo svi skupa osećati posledice zapuštenog obrazovnog sistema, jer će novinarima glavna vest biti spektakularna najava: „Ćema će da kresne Uršku“, ili „Dača i Nata se razvode!“ Ne znam dal’ mi je draže zbog Ćeme il zbog Urške, žao mi zbog Dače i Nate, nek se vole deca.
Uprkos praznog budžeta i nebrojenih prepreka, kulturna scena je ove godine imala mnoge uspehe. To je dokaz da kultura u Srbiji može i iz kamena da izraste
Zvaničan razlog za otkaz dvoje konzervatora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture je nedostatak novca, a nezvanični bi mogao da bude potpis za smenu v.d. direktora Gorana Vasića. „Nije mi krivo“, kaže jedan od otpuštenih Tihomir Dičić,

Molina Udovički Fotez je potvrdila da zbog odlaska u penziju neće više biti umetnička direktorka Drame Narodnog pozorišta. Ko će je zameniti?

Izbor najvažnijih tekstova velikih svetskih pisaca objavljen je u „Knjizi o Danilu Kišu“ povodom njegovog 90. rođendana

Devet decenija B. B. svetlokose seks-bombe francuskog filma pedesetih, pionirke bikinija, egzistencijalističke ikone „apsolutne slobode“ kojoj je dosadilo da se skida
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve