Kao i u prethodne dvije godine, i ovogodišnji Sarajevo film festival nije u svom tradicionalnom augustovskom terminu. Razlog je također postao tradicionalan; nepoklapanje s mjesecom ramazanom. Iz direkcije festivala su, naime, odlučili da im se ne isplati da festival organizuju u vrijeme svetog muslimanskog mjeseca posta, da li zbog sponzora među kojima je uvijek i pokoji proizvođač alkoholnih pića, da li zbog uklapanja u današnji sarajevski političko-korektni bonton, da li zbog želje da se održe dobri odnosi sa različitim nivoima vlasti koji podržavaju ovu manifestaciju ili zbog svega pobrojanog i još koječega, nije pitanje kojem ćemo ovdje tražiti odgovor. Ipak, svi oni koji misle da je jedini pravi termin za SFF onaj stari: od trećeg petka do četvrte subote u augustu uskoro će doći na svoje; kad lunarno-solarna kalendarska vrteška prebaci početak ramazana u juli mjesec, teško je vjerovati da će festival bježati u juni, mnogo je vjerovatnije da će se vratiti u – august.
BEZ BOSNE, MAKEDONIJE, SRBIJE: U glavnom takmičarskom programu, koji u posljednjih nekoliko godina privlači najveću pažnju, ni ove godine neće biti filmova iz Bosne i Hercegovine, kao ni iz Srbije (čiji su filmovi, Obični ljudi te Tilva Roš, pobijedili u prethodne dvije godine osvojivši glavnu nagradu Srce Sarajeva), te Makedonije (čiju je produkciju ove godine obilježio film Pank nije mrtav Vladimira Blaževskog, no kojeg su Sarajevu „oteli“ Karlovi Vari). Teško da je ikad ranije glavni program SFF-a bio manje „jugoslovenski“ ili manje „post-puljanski“; u konkurenciji za nagrade među ex-yu kinematografijama su jedino slovenačka i hrvatska, prva sa Izletom Nejca Gazvode, a potanja sa Flekama Alda Tardozzija. Osim slovenačkog i hrvatskog filma, u konkurenciji su i jedan turski, jedan albanski, jedan austrijski, jedan grčki, jedan rumunski i jedan bugarski. U istom programu, ali iz nekog razloga izvan konkurencije, biće prikazan i crnogorski film Posljednje poglavlje režisera Nemanje Bečanovića, a čiji scenarij zajedno potpisuju Aleksandar i Nemanja Bečanović, boljim poznavaocima regionalne medijske scene poznati ako nikako drukčije, a ono po tekstovima iz podgoričkih „Vijesti“. Ono što je karakteristično za glavni program ove godine jest apsolutna nominacija debitanata, kao i potvrda sve veće međusobne prožetosti kinematografija u regiji, pa tako primjerice u pomenutom crnogorskom filmu, glavnu ulogu igra bosanski glumac Amar Selimović, kao što i u turskim Polomljenim školjkama jednu od glavnih ženskih rola tumači bosanska glumica Selma Alispahić.
ORKESTAR: Inače, film koji je izazvao ubjedljivo najveću medijsku pompu i onaj koji je imao najviše projekcija jest dokumentarac Pjera Žalice Orkestar, koji se bavi sarajevskom grupom Plavi orkestar i vremenom kad je ona žarila i palila yu-scenom. Režiser i ekipa filma zapravo i pomalo previše insistiraju na tezi da se film više bavi jednim vremenom, nego bendom samim. Producent je napravio odličan poslovni potez pustivši u prodaju originalni DVD odmah nakon premijere, a po cijeni od pet maraka (oko 250 dinara). Kao i uvijek, pažnju privlače i filmovi čiji su režiseri ove godine lično došli u Sarajevo. To se iznad svega odnosi na film Pina, čiji je režiser, klasik svjetskog filma – Vim Venders, vjerovatno najveća zvijezda među gostima ovogodišnjeg SFF-a. Ne treba, međutim, zaboraviti ni Šarlotu Rempling, kao ni turskog režisera Nuri Bildže Džejlana, talijanskog Nanija Moretija, mađarskog Belu Tarra i druge.
ATMOSFERA: Jedna od prvih asocijacija na Sarajevo film festival je specifična praznična atmosfera koja se lako osjeti u gradu u toku trajanja festivala i u kojoj uživaju i oni koji ne pogledaju niti jedan film. Ove godine se, međutim, desilo, barem u prvoj polovini festivala, da je vremenska situacija, prikladnija novembru nego julu, tu atmosferu u dobroj mjeri pokvarila. Projekcije na otvorenom prebačene su u zatvorene prostore, one najveće (program Open Air) sa Metalca (otvorenog kina kod Prve gimnazije) u Skenderiju. Nakon saharski vrelih prvih dvadesetak dana jula, posljednja dekada ispala je – jesenja. Ima, čini se, u karakterologiji Jugoslovena nečeg meteoropatskog. I nije to tek novija pojava, primjerena vremenu u kojem i televizijski dnevnici završavaju biometeorološkom prognozom. Nedavno je objelodanjeno jedno Mihizovo pismo iz 1949. godine u kojem se opisuje nepoticajna atmosfera koju donosi kiša koja sipi i u kojem se ovako esejizira: „Ako postoji neka veština koju imaju intelektualci našega naroda, onda je to sigurno umetnost da se pronađe dobar izgovor, ma i meteorološki, za nerad.“ Izgovori su generalno specijalnost našega naroda, pa i njegovih intelektualaca, a (bio)meteorologija može biti izgovor za svašta, ne samo za nerad. Nisu ove godine Bosna i Sarajevo previše u raspoloženju za feštu, makar i filmsku, pa i kiša kao izgovor, zašto sve nije idealno, dobro dođe.
