
Izložba
Zograf: Snovi, moja dugogodišnja opsesija
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Nekada omalovažavana, televizija u ovoj svojoj postanalognoj eri dobija na zamahu, postajući i važan ekonomski faktor. To ne bi trebalo nikoga da začudi, podseća nas autorka ove studije
Kanda nam je suđeno da svako malo (a različitim povodima) spominjemo onu u dobroj meri zabrinjavajuću, pa i zastrašujuću brojku od dvadeset i kusur srpskih igranih serija koje nastaju u ovom trenutku (ili su na par koraka do prve klape ili u poodmakloj fazi postprodukcije). Naravno, pitanje svih pitanja je „ko će to sve (stići) da odgleda“, a nedavno se u očiglednoj vezi s tim fenomenom i u ovdašnjim knjižarama pojavila knjiga, zapravo akademska studija koja, između ostalog, nastoji da pojasni toliku dominaciju serijskog programa i raspomamljenu produkciju serijskih sadržaja u ovih, recimo, desetak godina.
Knjiga Ka novim medijima: Transmedijalni narativi između filma i televizije, koju su združenim snagama objavili Filmski centar Srbije i Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, deo je višegodišnjeg istraživanja Aleksandre Milovanović na temu novomedijskih trendova; kako je pojašnjeno, ova studija „višeslojno sagledava sinergiju medija, prelazak granica između tekstova, spajanje i ukrštanje žanrova u cilju proizvodnje novih hibridnih formi…“. Naravno, previše je to tema i ciljeva za knjigu od oko 150 stranica prijatnog proreda, ali mora se istaći da je autorka uspela da na ubedljiv i svrshishodan način potrcrta i ilustruje tezu ove studije, dodatno rasvetljavajući nekoliko iznimno zanimljivih fenomena koji se tiču i proizvodnje serijskog programa, njegove dominacije nad filmskim medijem, ali i popularne kulture u dobrom delu njene upadljive širine. I sve to u formi akademski serioznog i strogo ukrojenog teksta na (samo)zadatu temu.
Već negde pri početku ove svoje knjige Aleksandra Milovanović ističe da se mnoge serije (poput Porodice Soprano, Žice, Ljudi sa Menhetna, Kuće od karata i Igre prestola) izdvajaju „sofisticiranošću (pripovedanja i stila), žanrovskom hibridizacijom i inovativnim formama“. I zbilja, i mimo ličnih gledalačkih preferenci, pomenute serije predstavljaju sam vrh talasa te prevratničke sile u pomenutom domenu i popularne kulture i industrije zabave, a zanimljivo je, neke od tih naslova je posebno obradila Sanja Kovačević u sveobuhvatnoj studiji Kvalitetne TV serije: Milenijsko doba ekrana (u izdanju zagrebačke kuće Jesenski i Turk, a koja se u Srbiji može nabaviti preko smederevskog Heliksa).
Ove dve knjige u neku ruku jesu komplementarne, ali studija Aleksandre Milovanović ipak kreće iz drugog ugla, akademski nedvosmislenijeg, a sličnog u nastojanju da se razgrne barem deo magle koji i dalje pokriva ovaj fenomen koji se tiče upadljive superiornosti jednog medijskog formata. Milovanović i sama ističe da ovo naše doba po pitanju te borbe sa jasnim pobednikom u ovom trenutku jeste i doba krize holivudskog glavnog toka i (re)evaluacije televizije (barem u segmentu ponude serijskog programa). Nekada omalovažavana (na konto repetitivnih struktura, konvencionalnosti i stereotipnosti, suvišnih zapleta, ograničenja programske šeme i robovanja pretpostavljenom prevlađujućem ukusu ciljane publike) televizija u ovoj svojoj, postanalognoj eri dobija na zamahu, postajući i važan ekonomski faktor. To ne bi trebalo nikoga da začudi, podseća nas autorka Ka novim medijima… imajući u vidu da je još od samih početaka postojala evidentna veza između ekonomije i estetike, gde ekonomija može da formira novu estetiku, da bi potom krenulo i u rikverc, kada primećena i hvaljena estetika uspeva da generiše i pozitivne pomake na širem, ekonomskom planu. A da je tako potvrđuje nam i aktuelna hipertrofija proizvodnje serijskih programa i u našoj zemlji, zar ne?
Kako, uostalom, glasi i jedan od podnaslova u ovoj knjizi, stare priče sada nam stižu i putem novih medija (ili barem medija koji su doživeli preporod u aspektu proizvodnje serijskog igranog programa), i ova knjiga je najzanimljivija kada se dotiče upravo tog prelaza od starog ka novom, odnosno toj naoko jednostavnoj, a u biti, u kognitivnom smislu prilično složenoj tranziciji od klasičnih do kompleksnih serija. Aleksandra Milovanović nas tu podseća na neke od ključnih mustri, koje su i same evoluirale prateći razvoj serijskog programa i promene u dominantnim ukusima i interesovanjima jednako fluidne publike; tu su i dalje kružna i policentrična narativna struktura serija, uz varijacije koje sa sobom nose posezanja za narativnim lukom ili palimpsest efektom, kao i rizomska struktura i sistem lavirinta. Kako praćenje aktuelnih zahtevnijih serijskih sadržaja danas naprosto iziskuje i dosta toga što nadilazi (ali i osnažuje) puku gledalačku strast/glad/potrebu, ova knjiga u tom svom delu na ekonomičan način daje smernice za ključne idejne koncepte nužne za razumevanje suštine, kao i privlačnosti i superiornosti izvesnih serija u odnosu na neke druge koje možda nude slično ali u niskokaloričnijem stilskom i idejnom izdanju.
Najuspeliji deo knjige predstavljaju poglavlja iz drugog dela ove studije, naslovljena Novi prostori žanra i Pokreni Play na svakom ekranu, koja se bave žanrovskim finesama, odnosno sveprisutnom mogućnošću konzumacije filmova i serija na planetarnom nivou danas. U prvopomenutom poglavlju, Aleksandra Milovanović primećuje da „u pojedinačnom filmu, bez obzira na stepen složenosti žanrovske hibridizacije, zbog ograničenog vremena prikazivanja, žanrovske i narativne ekonomije, jedan žanr je uvek dominantan i dobro razvijen, a njegovo mešanje i hibridizacija odnose se na manji broj veza sa drugim žanrovima. Nasuprot tome, televizijske serije, zbog potencijalno neograničenog broja nastavaka, mogu mnogo više varirati, mešati, hibridizovati različite žanrove i to samo u jednoj seriji.“
Može biti da je to jedan od značajnijih aduta koji doprinose nepobitnoj dominaciji serijskog programa danas, a možda nešto čari potiče i iz činjenice da serije, a uvek je bolje kada su kvalitetnije i/ili osobenije, ipak konzumiramo iz intimnije atmosfere, iz svog ličnog zabata, što sa sobom nosi komfor poznatog i sigurnog. Na planu sadržaja, sudova i procena iznetih u ovoj ukupno uzev vrlo dobroj studiji, lako je i nadahnjujuće polemisati, što svakako predstavlja njen veliki plus, ali, ne gubeći iz vida njenu strože kodiranu akademsku prirodu, biće zanimljivo videti kako će ova knjiga bitisati kada dođe do manje-više laičkog, ali strastvenog šireg čitateljstva, odnosno kada iskorači iz primarnog akademskog okvira i stupi, baš kao što to biva sa svakom novom serijom, ovdašnjom ili stranom, u javni (javniji) prostor.
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
U utorak 3. juna, dodelom nagrada i programom pod nazivom Epilog u ritmu, završeno je jubilarno 70. Sterijino pozorje. Ovaj festival je tačna slika situacije u kojoj se nalazi naše pozorište uvek – čak i onda kada pozorišna javnost nije zadovoljna načinom podele nagrada, ili onda kada se čini da selekcija nije “pravedna”. Zato u ovom tekstu neće biti reči o svih 12 predstava (devet u takmičarskom programu i tri u Krugovima), koje je odabrala selektora Ana Tasić, već o pokušaju da se uhvati slika naše teatarske situacije
Snežana Mijić je slikarka, konzervatorka u “Galeriji Matice srpske”, trenutno na doktorskim studijama primenjene umetnosti i dizajna na novosadskoj Akademiji umetnosti. Neposredan povod za naš razgovor je njena izložba “O svinjama sve najlepše”, u Kulturnom centru “Laza Kostić” u Somboru. Kustoskinja Iva Leković piše u katalogu: “Zoopraksiskop Snežane Mijić polazi od jednostavne zamisli koja se mutiplikuje u nekoliko pravaca tumačenja. Uzimajući motiv svinje iz fotografske serije životinja u pokretu Edvarda Mejbrida, koga možemo smatrati pionirom multimedijalnih i intermedijalnih istraživanja, autorka preispituje odnos tradicionalnih i novih medija, ujedno skicirajući i (uvek) aktuelno stanje društva”
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve