Jelena sarajevska

Tako je nestvarna i pretiha ova noć. Nema
nikoga da nam kaže: Sutra, čeka te užas!
Sutra, čeka te ljubav! Lubanja puni se

strašnom svjetlošću. Požurimo, dušo,
po oružje, dok nije prsla kost od toga sjaja!

Abdulah Sidran: Gavrilo bunca, noć uoči pucnja

Kalifornijski novinar Dejvid deVos objavio je u „Smitsonian“ magazinu u avgustu mjesecu 2000. godine dugi članak pod naslovom „U potrazi za Gavrilom Principom“. U interesantnoj rekonstrukciji priče o Sarajevskom atentatu DeVos je razgovarao sa direktorima sarajevskih muzeja, fakultetskim profesorima, ambasadorima te živućim članovima porodice Princip. Od svih izjava njegovih sagovornika, međutim, najzanimljiva je ona devedesetsedmogodišnje starice Ljubice Tute: „Imala sam jedanaest godina kad je Gavrilo ubio nadvojvodu, ali sam poznavala njegovu djevojku Jelenu Milišić. Obje smo predavale u sarajevskoj Prvoj gimnaziji 1946. godine. Jelena i profesor historije umjetnosti Borislav Mihačević bili su mladobosanski revolucionari kao i Gavrilo. Boro je znao zadirkivati Jelenu u vezi noći koju je provela zajedno s Gavrilom u parku kojeg samo rijeka dijeli od mjesta atentata. Gavrilo je očajnički želio voditi ljubav, ali je Jelena rekla – ne. Čak i kad je kazao da će sutra ujutro vjerovatno umrijeti, ona nije popustila. Boro je govorio kako je Gavrilo ujutro 28. juna bio toliko ljut da bi pucao i na samog Boga.“

Jelena! Čovjek bi pomislio da je o Sarajevskom atentatu rečeno sve što se može reći, a onda naiđe na ovakav podatak. Pisao sam prije sedam-osam godina u svojoj prvoj knjizi o simbolici činjenice da je atentat počinjen na Vidovdan, svojevrstan balkanski Tišebov, o podudarnosti da se u imenu i prezimenu atentatorovom na čudan način združuju anđeo Božiji i Makijaveli, o utisnutim stopama kraj mosta kao ironiji spram Bonivara – šijonskog sužnja. Nisam tad, međutim, znao za Jelenu. A Jelena priči o početku Prvog svjetskog rata dariva neke potpuno nove slojeve, onako borhesovske. Jer, poput rata trojanskog i Prvi je svjetski rat, započet u Sarajevu, imao svoju Jelenu, Jelenu sarajevsku. I taj je rat imao žensko lice that launch’d a thousand ships, što rek’o Faust Kristofera Marloua.

U historijskim knjigama ratovi izbijaju iz ekonomskih razloga, zbog neravnopravne raspodjele kolonija (kao da su kolonije klikeri, a ne zemlje u kojima žive ljudska bića), zbog pomjeranja granica, zbog bogatstva, zbog teritorije, zbog različitih manje ili više naoko racionalnih stvari. No ništa tu zapravo nije racionalno i zato hiljadama godina kasnije jedino preostaje priča o ljepoti. Zašto je spaljena Troja? Zašto su propala carstva: Habsburško, Otomansko, Rusko? Zašto su Srbi ostavljali kosti po Albaniji, Hrvati po Galiciji, Bosanci na Soči? Beogradski, zagrebački i sarajevski udžbenici iz kojih griješna djeca uče i štrebaju ponudit će nekakve visokoparne odgovore. Pravih odgovora, međutim, nema. Zašto je ubijen Patroklo? Zašto je Ahilej mrcvario Hektorovo tijelo? Zašto je silovana Kasandra? Zašto su ubijeni starac Prijam i malo dijete Astijanakt? U ovoj priči danas više nema slobodarske propagande i pedagoških tumačenja narodnog herojstva i dostojanstva. Sve se zbilo zbog ženske ljepote, zbog Jelene Trojanske, da ne kažem zbog Dijane Kruger, zbog one koju je Paris oteo Menelaju. Jednom će možda i priča o Sarajevskom atentatu, o velikom ratu započetom u Sarajevu biti tek priča o ženskoj ljepoti i o lijepoj Jeleni. Jednom će možda prljave bitke postati obračuni junaka. Jednom će možda pokunjeni povraci poludjelih i osakaćenih vojnika postati putešestvija po rajski lijepim otocima nastanjenim čudovištima i narajcanim ljepoticama. Sve će to narod pozlatiti.

Trojanski nam je rat ostavio Ilijadu i Odiseju. Iza Prvog svjetskog rata, rata započetog u Sarajevu, ostaju, među ostalim, pjesme Georga Trakla (Grodek), Vilijema Batlera Jejtsa (Irski pilot naslućuje sopstvenu smrt), Zigfrida Sasuna (Napad), Vilfreda Ovena (Dulce et Decorum Est), Ruperta Bruka (Mrtvi), priče Miroslava Krleže (Bitka kod Bistrice Lesne), Franca Kafke (U kažnjeničkoj koloniji), Ernesta Hemingveja (U drugoj zemlji), romani Tomasa Mana (Čarobni brijeg ), Jaroslava Hašeka (Doživljaji dobrog vojnika Švejka), Vilijema Foknera (Vojnikova plata). Ostaje i roman u kojem baš s velikim ratom završava povijest višegradskog mosta, Na Drini ćuprija, roman iz pera još jednog mladobosanca – Ive Andrića, a sve to zbog Jelene, žene koje nema.