Jednom će možda i priča o Sarajevskom atentatu, o velikom ratu započetom u Sarajevu biti tek priča o ženskoj ljepoti i o lijepoj Jeleni. Jednom će možda prljave bitke postati obračuni junaka. Jednom će možda pokunjeni povraci poludjelih i osakaćenih vojnika postati putešestvija po rajski lijepim otocima nastanjenim čudovištima i narajcanim ljepoticama. Sve će to narod pozlatiti
Tako je nestvarna i pretiha ova noć. Nema
nikoga da nam kaže: Sutra, čeka te užas!
Sutra, čeka te ljubav! Lubanja puni se
strašnom svjetlošću. Požurimo, dušo,
po oružje, dok nije prsla kost od toga sjaja!
Abdulah Sidran: Gavrilo bunca, noć uoči pucnja
Kalifornijski novinar Dejvid deVos objavio je u „Smitsonian“ magazinu u avgustu mjesecu 2000. godine dugi članak pod naslovom „U potrazi za Gavrilom Principom“. U interesantnoj rekonstrukciji priče o Sarajevskom atentatu DeVos je razgovarao sa direktorima sarajevskih muzeja, fakultetskim profesorima, ambasadorima te živućim članovima porodice Princip. Od svih izjava njegovih sagovornika, međutim, najzanimljiva je ona devedesetsedmogodišnje starice Ljubice Tute: „Imala sam jedanaest godina kad je Gavrilo ubio nadvojvodu, ali sam poznavala njegovu djevojku Jelenu Milišić. Obje smo predavale u sarajevskoj Prvoj gimnaziji 1946. godine. Jelena i profesor historije umjetnosti Borislav Mihačević bili su mladobosanski revolucionari kao i Gavrilo. Boro je znao zadirkivati Jelenu u vezi noći koju je provela zajedno s Gavrilom u parku kojeg samo rijeka dijeli od mjesta atentata. Gavrilo je očajnički želio voditi ljubav, ali je Jelena rekla – ne. Čak i kad je kazao da će sutra ujutro vjerovatno umrijeti, ona nije popustila. Boro je govorio kako je Gavrilo ujutro 28. juna bio toliko ljut da bi pucao i na samog Boga.“
Jelena! Čovjek bi pomislio da je o Sarajevskom atentatu rečeno sve što se može reći, a onda naiđe na ovakav podatak. Pisao sam prije sedam-osam godina u svojoj prvoj knjizi o simbolici činjenice da je atentat počinjen na Vidovdan, svojevrstan balkanski Tišebov, o podudarnosti da se u imenu i prezimenu atentatorovom na čudan način združuju anđeo Božiji i Makijaveli, o utisnutim stopama kraj mosta kao ironiji spram Bonivara – šijonskog sužnja. Nisam tad, međutim, znao za Jelenu. A Jelena priči o početku Prvog svjetskog rata dariva neke potpuno nove slojeve, onako borhesovske. Jer, poput rata trojanskog i Prvi je svjetski rat, započet u Sarajevu, imao svoju Jelenu, Jelenu sarajevsku. I taj je rat imao žensko lice that launch’d a thousand ships, što rek’o Faust Kristofera Marloua.
U historijskim knjigama ratovi izbijaju iz ekonomskih razloga, zbog neravnopravne raspodjele kolonija (kao da su kolonije klikeri, a ne zemlje u kojima žive ljudska bića), zbog pomjeranja granica, zbog bogatstva, zbog teritorije, zbog različitih manje ili više naoko racionalnih stvari. No ništa tu zapravo nije racionalno i zato hiljadama godina kasnije jedino preostaje priča o ljepoti. Zašto je spaljena Troja? Zašto su propala carstva: Habsburško, Otomansko, Rusko? Zašto su Srbi ostavljali kosti po Albaniji, Hrvati po Galiciji, Bosanci na Soči? Beogradski, zagrebački i sarajevski udžbenici iz kojih griješna djeca uče i štrebaju ponudit će nekakve visokoparne odgovore. Pravih odgovora, međutim, nema. Zašto je ubijen Patroklo? Zašto je Ahilej mrcvario Hektorovo tijelo? Zašto je silovana Kasandra? Zašto su ubijeni starac Prijam i malo dijete Astijanakt? U ovoj priči danas više nema slobodarske propagande i pedagoških tumačenja narodnog herojstva i dostojanstva. Sve se zbilo zbog ženske ljepote, zbog Jelene Trojanske, da ne kažem zbog Dijane Kruger, zbog one koju je Paris oteo Menelaju. Jednom će možda i priča o Sarajevskom atentatu, o velikom ratu započetom u Sarajevu biti tek priča o ženskoj ljepoti i o lijepoj Jeleni. Jednom će možda prljave bitke postati obračuni junaka. Jednom će možda pokunjeni povraci poludjelih i osakaćenih vojnika postati putešestvija po rajski lijepim otocima nastanjenim čudovištima i narajcanim ljepoticama. Sve će to narod pozlatiti.
Trojanski nam je rat ostavio Ilijadu i Odiseju. Iza Prvog svjetskog rata, rata započetog u Sarajevu, ostaju, među ostalim, pjesme Georga Trakla (Grodek), Vilijema Batlera Jejtsa (Irski pilot naslućuje sopstvenu smrt), Zigfrida Sasuna (Napad), Vilfreda Ovena (Dulce et Decorum Est), Ruperta Bruka (Mrtvi), priče Miroslava Krleže (Bitka kod Bistrice Lesne), Franca Kafke (U kažnjeničkoj koloniji), Ernesta Hemingveja (U drugoj zemlji), romani Tomasa Mana (Čarobni brijeg ), Jaroslava Hašeka (Doživljaji dobrog vojnika Švejka), Vilijema Foknera (Vojnikova plata). Ostaje i roman u kojem baš s velikim ratom završava povijest višegradskog mosta, Na Drini ćuprija, roman iz pera još jednog mladobosanca – Ive Andrića, a sve to zbog Jelene, žene koje nema.
Po studiji Građevinskog fakulteta iz 2006. sanacija i obnova Generalštaba su moguće, pretpostavlja se da bi cena bila manja od Nacionalnog stadiona. Inicijativa Beograd ostaje zove građane da telima brane Generalštab od rušenja
Priča Ivane Nedeljković, direktorke „Puls teatra“ iz Lazarevca čija je predstava „Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović“ prvo uvrštena na Festival prvoizvedenih predstava u Aleksincu, pa zatim skinuta, primer je cenzurisanja kulture
Bez ijedne autorske pesme dvadesetogodišnji student iz Vinkovaca Jakov Jozinović trenutno je pop-kulturni fenomen broj jedan na prostoru celog regiona. Spoj starih Balaševićevih, Oliverovih i Čolinih pesama i njegove mladosti, energije i spontanosti izaziva histeriju kod devojčica koja može da se meri sa onom iz vremena „Bitlsa"
Prema podacima APR-a, Jasmina Ninkov v.d. upravnica Narodne biblioteke Srbije je takođe i direktorka Biblioteke grada Beograda. I tako još od jula
Deca, žiri na festivalu „Ringišpil“ ocenila su da je najbolja predstava „Pačija škola“ i nisu im smetali žuti prsluci, a u matičnom Lutkarskom pozorištu u Nišu je ne stavljaju na repertoar zato što kažu da nije za osnovce
Aleksandar Vučić sprovodi neobjavljeni državni udar. Džaba kreči. Nema on odbranu od zahteva za pravdom. Jer kako da pogleda u oči majci koja štrajkuje glađu, umiri narod na ulicama i utiša đačiće koji na ekskurziji viču – „Pumpaj!“
Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan
U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
